Lokalno stanovništvo čije afinitete i obujam interesa zahvaća pakračka sportska tematika i sadržaj, često posjećuje razne sportske objekte na Jugu u blizini bolnice. Onuda rijetko kad možete proći, a da ne vidite jednog vrijednog čovjeka kako svakodnevno volonterski obavlja radove koji obuhvaćaju održavanje dva terena Nogometnog kluba “Hajduk” Pakrac. Naravno, riječ je o Tomi Škondri, umirovljenom policajcu, volonteru Hajduka i našem sugovorniku kojeg, pojavili se blizu Hajdukovih igrališta u gotovo bilo koje doba dana, ne možete promašiti. Iznimke nije bilo ni jednog listopadnog popodneva kada sam ga zatekao kako štiteći glavu od sunca šiltericom na kojoj sjede sunčane naočale i u dobro poznatim zelenim čizmama krstari na valjku glavnim terenom te iako je njegova uloga u klubu svojevrsno iza pozornice, svima je jasno kako naširoko svjetla obraz najstarijeg i najvećeg pakračkog sportskog kluba na isti način kao što, kako kaže, teren mora biti valjan - uzduž i poprijeko.
Nakon što je kroz kratkoinicijalni dijalog shvatio razlog mog dolaska, skromno je dobacio kako bi radije da drugi pričaju o njemu, a nakon 60-minutnog razgovora još smo uvjereniji da je njegovo uključenje u rad kluba pri vrhu najboljih poteza uprave.
Od sporta volio samo nogomet
Živio je u Dobrovcu u kojem je i rođen 1971. godine da bi ga put preko sporta i policije doveo u Pakrac u kojemu i danas živi. Prve sportske korake napravio je u dobrovačkom nogometnom klubu, a priznaje kako se nogometom jedino i bavio navevši ga kao jedini sport koji je istinski zavolio. Prelaskom u pakrački Hajduk sa 17 godina, konkurirao je za seniorski sastav zajedno s još tri juniora, Zoranom Hofmanom, Goranom Sladojevićem i Almirom Delihodžićem, no nezadovoljan minutažom koja je bila čisti kontrast njegovoj velikoj želji za igrom, vratio se u matični klub. Obavezni jednogodišnji rok JNA odslužio je u prosincu 1990., a 17. ožujka 1991. godine počeo je raditi u pakračkoj policiji. Nedugo po povratku kući dobio je ponudu nastaviti nogometnu karijeru u susjednom Lipiku, što je naposljetku i prihvatio. Premotavši svoju nogometnu karijeru, izdvojio je i 1999. godinu u kojoj je ponovno branio boje Hajduka kao profilirani 28-godišnji stoper i bočni igrač na kojeg se itekako ozbiljno računalo. “Tada nam je trener bio Zvonko Lucić - Moko koji je složio finu ekipu i proveo nas kroz baš prave muške pripreme, ma ubio nas je. Nakon dosta utakmica odigranih na Uroševcu u ekipi u kojoj su primjerice igrali Slavko Vuić i Srećko Žulj, sljedeću pripremnu utakmicu igrali smo na današnjem gradskom stadionu, a na istoj sam doživio tešku povredu koljena poslije koje sam morao završiti karijeru. Pokušao sam se vratiti nogometu, no jednostavno nije više išlo”, prepričao je Tomo u kratkim crtama, razumljivo jer ostaje žal što nije potrajalo duže. Opremljen mandarinama, ledenim čajem od limuna i ostalim raspoloživim sokovima, ponovno me pristojno ponudio svime čime raspolaže baš kao i na početku razgovora, vjerojatno nesvjesno sugeriravši prelazak s bolne teme na sljedeću.
NK Hajduk sezona 1996./1997.
Održavanje terena postala uobičajena svakodnevnica
Prošlo je tri godine otkako su mu Marijan Prohaska - Pemac, bivši predsjednik Hajduka i nogometna legenda naših prostora te Željko Babojelić - Babac, bivši tajnik kluba, prezentirali prijedlog o održavanju glavnog i pomoćnog terena. “Iako nisam znao ništa o održavanju nogometnih terena, ideja mi je dobro zazvučala, a budući da sam od 42. godine u mirovini, privukla me misao kako ću imati svakodnevno i aktivno iskorišteno slobodno vrijeme koje bih inače proveo dosađujući se u stanu. A i poslužilo bi mi kao ispušni ventil, naravno ukoliko uspijem usvojiti sav obujam radova. Srećom, sve što danas znam raditi mogu zahvaliti Siniši Grubišiću - Sili koji me u mjesec i pol dana naučio apsolutno sve”, rekao je Tomo prije nego je pun entuzijazma krenuo objašnjavati kako i kad se teren kosi, valja, lajma, prozračuje…
Sila, koji je održavao terene prije nego je preuzeo trenersku klupu seniora, jednostavno nije mogao istovremeno stići obavljati obje funkcije. Tomo je tu idealno uskočio, a ubrzo i samostalno preuzeo sve poslove vezane uz održavanje terena. Kaže da nije dovoljno samo pokositi i povaljati kako god, a garantira i kako bi se tri čovjeka uspjela dobrano naraditi. Iz dana u dan također samostalno otkriva nove načine kojima nadmaši prijašnje metode, iako to nerijetko znači kako je potrebno utrošiti i trostruko više truda i vremena, no čini ga zadovoljnim povratni rezultat, primjerice što na terenu ne ostanu rupe koju su inače ostajale. Ponekad iskoristi i blagodati interneta gdje uvijek može pronaći nešto korisno. Slikovito je dočarao kako je s travom isto kao i s kosom koju se mora redovito češljati, šišati i održavati.
“Uvijek kažem dečkima da ne igram ja na tim terenima, ali uvijek nastojim stvoriti im što bolje uvjete. Pogledam utakmice svih kategorija, ali zasad osim domaćih obližnjih nisam išao na gostovanja kako bih usput izvidio i ostale terene, no znali su me zvati iz drugih klubova i pitati za savjet”, dodaje Tomo. Posebno težak i dug proces koji iziskuje velike napore je prozračiti teren. Sve što se osim trave nalazi na terenu može stvoriti problem i napraviti korov, a ukoliko se na igralištu nalaze djeteline, maslačci i tratinčice, stanje nije dobro. U tome leži i odgovor na pitanje zašto vrhunski klubovi imaju natkrivene terene - kako pomoću vjetra ništa ne bi moglo doletjeti na iste, a protiv toga se nitko ne može boriti sam, zaključio je.
Djeca najveći ponos
Iako je u Pakracu doživio kraj sportsko-natjecateljskog puta, ovdje su mu se preko policije otvorila, kako poslovna, tako i vrata pakračkih kafića u kojima je 1995. godine upoznao Danijelu s kojom se dvije godine nakon i vjenčao. Najponosniji je na svoju djecu, Emu - završila smjer fizioterapije te za koju kaže kako je mozgalica i vrlo bistra, Matka - trenutno pohađa četvrtu godinu za medicinskog tehničara i za kojeg je istaknuo osvajanje naslova juniorskog prvaka Hrvatske u kuglanju te Anu - studenticu Učiteljskog fakulteta u Gospiću koja je također pokupila sportske gene i bavi se odbojkom, a posebno ga veseli činjenica što su dobro odgojena djeca s kojima nema nikakvih problema.
Matko, Tomo, Danijela, Ana
Po ljeti kada se tereni najviše zalijevaju, dnevno zna provesti i po 12 sati unutar kompleksa gradskog stadiona. Ukoliko vas tih dana tamo put nanese između 6 i 20 sati, velike su šanse da ćete vidjeti Tomu kako marljivo radi, a njemu su takve osmo, deseto i dvanaestosatne smjene ušle u rutinu i normalno mu je tako funkcionirati. Isto tako, često mu pomažu supruga i sin, posebice u lajmanju terena gdje mu vremenski dvostruko skrate posao. Najviše mu pomaže Mario Lapaš, simpatizer Hajduka, primjerice u popravku i servisiranju kosilice, košnje trimerom oko terena, oko reklama s obje strane te za kojeg kaže da ga svaki dan obiđe pitati treba li što pomoći i za kojeg ima samo riječi hvale.
“Ja napravim sve kako mislim da treba napraviti, a igrači teren samo trebaju očuvati jer dovoljan je samo jedan dan s greškama u koracima koji anulira mjesec dana dobrog rada”, naglasio je. Drenaža na glavnom terenu ima dosta nedostataka, postoji petnaestak mjesta gdje se voda zadržava na terenu te ga je nakon kiše puno teže povaljati nego pomoćni. Prije su kroz radne akcije u pomoć uskakali i igrači koje smatra vrlo kulturnima te na koje nema nikakve zamjerke. Bez problema priskoče pomoći ako zatreba, a najbolji primjer daje im trener Dubravko Ljevaković - Dudo koji često zna stati i popraviti rupe koje uoči na terenu. Kroz razgovor sam dobio dojam kako mi Tomo nesebično prenosi svoje znanje te usmjeruje i stručno osposobljava za održavanje terena koristeći izrazito precizne i detaljne smjernice, a toliko je pedantan da mu smeta i kad golmani “skipaju” na mjestu unutar peterca te uništavaju taj dio golmanskog prostora pa se po tome slobodno može reći da gdje vratar prođe, trava ne raste.
Maksimalno predan poslu
Ne moram ni napomenuti da je Tomo prije dovršetka razgovora par puta zaustio kako mora ići raditi, no nekako sam ga s još par blic pitanja uspio zadržati u dijalogu. S naglaskom kako razlog nije zamor materijala, planira održavati terene dok ne nađe adekvatnu zamjenu koja bi danas, sutra mogla nastaviti njegovim stopama ukoliko on ne bude u mogućnosti zbog eventualnih zdravstvenih poteškoća, jer nitko za sebe ne može znati koliko će ga zdravlje dugo služiti. Što je teže biti - policajac ili oružar, opredijelio se na oružara jer ako on sam ne napravi, nitko drugi neće, dok su u policiji nerijetko mogli pokriti jedan drugog ili nešto odraditi drugome. Na pitanje postoji li igrač koji mu je posebno drag, kao iz topa je ispalio “mali Dietzman, Filip, on mi djeluje najmoćniji, samo da hoće trenirati kako treba”. Omiljeni dio posla mu je zaključenje svih radova, a kaže kako su to rijetki trenutci. “Tad sjednem na tribinu pa uz pivicu i cigaretu skeniram teren, izgleda li to sve ravno, kako to publika vidi… Također volim pregledati teren iz perspektive glavnog i pomoćnih sudaca, na taj način sam uvidio kako i s koje strane moram krenuti lajmati ne bi li se crte bolje vidjele iz tog određenog kuta”, prenio je svoje “cake”.
Eto, do tih ekstremnih mjera Tomo se posvetio svojim novim obavezama. Siguran sam da bi mogao pričati satima o održavanju terena što samo pokazuje koliko sebe daje u taj dio posla i kako to ne bi ni mogao raditi bez ljubavi i poštovanja prema klubu i ljudima oko njega. Kad nije u klubu, vrijeme voli provesti kod kuće s obitelji ili šetnjom u prirodi na Markovcu i Omanovcu pa zaokružiti ugođaj kavom u planinarskom domu što mu stvara poseban osjećaj zadovoljstva. Jedino što mu u Pakracu nedostaje je restoran sa živom muzikom u kojemu bi sugrađani s obitelji mogli uživati u večeri uz dvije, tri čašice vina i plesnjake kakvi su znali biti u nekadašnjoj Papigi i Bašči hotela Pakrac.
Tomo sa suprugom Danijelom
Tako smo i mi ugodan razgovor završili drugom čašicom ledenog čaja od limuna, omiljenog pića autora ovog teksta, koji nikad nije bolje sjeo, a Tomo kao Tomo, odmah se zaputio na valjak dovršiti posao na desnoj strani glavnog terena.