Foto: Stari grad - crkva i nekropola

Ispod slojeva suvremenog asfalta, razbacanog šljunka i tona tamne šute leže razbijeni zidovi - ostaci poretka koji je nekada davno blještao na suncu. Gradili su ih ljudi koji danas vječno spavaju u pakračkoj zemlji, zbijeni u teškom mulju ispod suvremenog svijeta. Na ovom spletu kopna i močvare, gdje je priroda nudila samo neizvjesnost, nekada se uzdizao utvrđeni grad: viteški spomenik srednjovjekovnom idealu i materijalizacija čovjeka-putnika koji u prolaznosti zemaljskog života traži vlastito iskupljenje.

Danas od tog metafizičkog središta nije ostalo gotovo ništa. Oltar u crkvi staroga grada, nekadašnja središnja os svijeta oko koje je rotirao sav smisao zajednice, više ne postoji. Razbili su ga zaborav, vrijeme i tuđinci, dok je staro groblje - nekadašnji nevidljivi temelj grada - potisnuto duboko pod metre građevinskog otpada i povijesnog taloga.
Ispod ruševina svetoga zdanja leže njegovi graditelji - oni koji su vlastitim rukama klesali blok po blok, dizali visoke zidine i u surovi kamen utiskivali svoju vjeru. Bili su to neposredni čuvari poretka koji nisu gradili samo obrambeni bedem, nego su od zaborava i propasti branili blagoslovljenu svijest zajednice od vanjskog, mračnog kaosa. Svaki usječeni rub kamena bio je njihov odgovor na neizvjesnost svijeta; svaka podignuta stijena, molitva u obliku čvrste forme.

Foto: Zaštitna istraživanja nekropole na lokalitetu Stari grad

Ti su ljudi ugradili vlastiti život u samu supstancu utvrde, pa zato njihov ukop u tlo ovog predziđa nije bio slučajan. Ležeći u samom srcu zdanja koje su stvorili, oni nisu postali zaboravljena prošlost, nego trajna, nevidljiva posada Pakraca zbijeni s kamenom koji su oblikovali, sjedinjeni s metafizičkom vertikalom koju su branili do posljednjeg daha.
Sveto, skučeno tlo unutar zidina jedva je pružalo dovoljno mjesta za sve svoje mučenike. Iz stoljeća u stoljeće, stotine ponovnih ukopa u tom posvećenom radijusu uzrokovale su neumoljiva premještanja: grob je ustupao mjesto grobu, a izmještene kosti skupljene u tišinu kosturnice podno crkve i dalje su u strpljivom miru čekale svoga Spasitelja i obećano uskrsnuće.

Foto: Jedan od brojnih premještenih grobova u srednjem vijeku

Tu najstariju pakračku nekropolu naposljetku je zapečatila i potopila golema poplava krajem srednjeg vijeka. Nabujala voda i mulj, nanijeti u stihijskom naletu prirode, prekrile su grobove, zaustavile ukope i ugasile jedno razdoblje, ostavljajući tihe čuvare utvrde da usnuti čekaju stoljećima sve dok ih sloj po sloj nismo ponovno oslobodili i vratili u pamćenje grada.
Ovo vječno počivalište ispod današnjeg grada uništavano je i oskvrnuto mnogo puta. U prošlom stoljeću, ovo sveto zdanje bezdušno su razarali čekići i pijuci, a njegov posvećeni kamen rasuli po cestama kao bezvrijedan građevinski materijal. Kasnije su teški buldožeri nepromišljeno otkrhnuli same rubove ovog pakračkog svetog mjesta, parajući utrobu zemlje u kojoj spava naša povijest. No rizik ni danas ne jenjava - građevinske potrebe i površinski modernitet i u naše vrijeme prijete potpunim brisanjem ovog metafizičkog hrvatskog spomenika.
Razgrnuti mulj zato danas ne znači samo vršiti terensko istraživanje; to znači spasiti sveto od zaborava, izvući iz tame one prema kojima smo dužni i sačuvati posljednji metafizički sidrišni kamen Pakraca prije nego ga konačno proguta beton današnjice.

Piše: Krešimir Vacek, arheolog