...Srpanjsko i kolovoško ljeto uz klimatske promjene doživljava svoj vrhunac. Živini stupci u termometrima dosežu visine koje niti A. G. Duplantis, švedsko-američki skakač s motkom ne može doseći.

Mi ih trpimo uz razna tehnološka „čuda”, napitke, hladnom vodom natopljene ručnike, lepeze i ventilatore. Bazene velike i male. Bitno je osvježenje, mir u hladovini doma ili okućnice. No kako je to trpiti na otvorenom? Tamo gdje hlada nema. Tamo gdje se od kamenih gromada pravio pijesak. Tamo gdje je duša umirala prije nego je tijelo klonulo. Tamo! Na Golom otoku!

Kazamat! Riječ sa nekoliko značenja. Izgovarana sa strahom i prijetnjom. Značenje riječi kazamat tumačimo od vojne utvrde, odnosno sigurne podzemne i nadsvođene prostorije otporne na topovsku i neprijateljsku vatru do tamnice, zatvora ili mračnog i skučenog prostora. O ovome potonjem usuditi ću se i ja napisati pokoju riječ. Ljetovanje na Rabu kao jednoj od destinacija koju sam odlučio moto-pohoditi pobudilo je interes i znatiželju za obilaskom ovog mučnog prostora. Mučilište uma i duša nesretnika stvoren je u glavama crvenih vlastodržaca KPJ i onog „dragog” vođe kojega i danas mnogi štuju, većina prešućuje, a jedan dio proučava nostalgično ljubi ili pljuje i osuđuje. JBT! Ne želim mu puna imena sročiti. Jedna teorija nudi priču visokorangiranog udbaša Jova Kapičića (Rankovićev pomoćnik i jedan od prvih upravnika logora) kako je Krleža čuvši od kipara Augustinčića priču o otoku mramora spomenuo taj otok JBT-u. Trebalo je negdje smještati informbiroovce, pa je tada nalog o izvidu A. Ranković proslijedio Ivanu (Stevi) Krajačiću, a on nekome dalje i tako je kažu nastao Goli užas (otok).

Sam kazamat izgrađen je godine 1949. Jedan od natpisa iz logora: „Briga Partije za naše zdravlje svijetao je primjer čovječnosti”. Koliko je bio svijetao i čovječan nađite u mnogim kasnijim svjedočanstvima preživjelih zatočenika.
Otok pripada Kvarnerskom, odnosno Velebitskom kanalu, a u današnjem je sastavu rapske općine i grada Lopar iz koga sam krenuo u obilazak.
Svoju Yamahu zamijenio sam turističkom brodicom plativši vožnju i obilazak jednom od „taxi boat” turističkih prijevoznika. Već sam prilazak sivoj kamenoj gromadi nasred jadranskog plavetnila pobuđuje loš osjećaj. Moraš se zapitati: Kako li je tek (ne)osuđenima bilo dolazeći ovdje?! Pristavši u lučicu slijedi moj prvi šok. Trešti glazba iz zvučnika, okreću se prasci i janjci, restoran je krcat. Kakav turizam pajdo moj!!! Pljuvanje po svim žrtvama ovog stratišta duša. Ubrzo se ukrcavam na turistički vlakić koji vozi trasu radi obilaska po otoku. Nižu se dojmljive slike golog kamena, osušena drveća, devastiranih logorskih objekata. Ljudi u vlakiću većinom šute. Čuje se samo škljocanje fotoaparata i mobitela. Iskrcavam se pazeći na preostalo vrijeme za obilazak radi povratka brodicom u Lopar. Šetnjom obilazim razbacani krš, inventar, ruševne zgrade i sobe. Jedino je jedna zgrada uređena i pretvorena u muzej. Tu se prikazuje film o tim mučnim vremenima uz svjedočanstva bivših logoraša. Artefakti su odjeća i obuća logoraša, alati, predmeti koje su izrađivali neki od 16101 uznika. Dojmljiva su imena urezana u beton ili nekom bojom zapisana na zidovima. Ostaci parola napisanih rukom uznika veličale su JBT-a i KPJ.

Spomenuta je u muzeju priča kako je zatočenik morao čitav dan stajati na Suncu radeći hlad malom drvcu. Preživjeli spominju i posebnu vrstu torture zvanu Petrova rupa. Logor unutar logora. Jama iskopana u boksitnom zemljištu i obzidana kamenom dubine 8 metara i širine 25 metara. Unutar nje je podignuta jedna baraka, do koje se dolazilo ljestvama. U njoj su patili visokorangirani komunisti i „oficiri”, ogrješeni ministri, članovi CK KPJ, veleposlanici i razni intelektualci. Neslužbeno, kroz rupu je prošlo i mučeno oko 130 zatočenika. Mnogi su u njoj počinili i suicid ne mogavši izdržati torturu.

Vruće je i meni. Imam dragocjenu bocu vode kupljenu u Loparu. Pijem gutljajčić po gutljajčić zamišljajući one kojima je ovdje taj mali gutljaj dragocjene tekućine uskraćivan. Tražim hlad u sjeni drveća koje je moguće nekada tijelom od Sunca štitio neki jadnik. Gledam izraze lica ostalih posjetitelja. Zamišljena, tužna, suočena sa mračnom prošlosti još mračnijeg režima i umova koji su ga štitili. Ponekad šapatom netko nešto sugovorniku objasni, pokaže. Čudan osjećaj većini stvara zbrku na potezu od mozga do želuca. Obilasku smeta samo preglasna glazba iz ugostiteljskog objekta. Imao sam svoje malo vode i nisam htio ni novčića potrošiti u njemu.
Za kraj nešto sa „Wikija”: U Hrvatskom državnom arhivu postoji udbin popis zatočenika. Prema popisu, za kojega se zna kako nije kompletan jer se u njemu ne navodi barem 28 imena i 3 osobe koje su potvrđeno bile zatočene na Golom otoku, bilo je ondje zatočeno 16.101 zatočenika i zatočenica (15.173 muškarca i 928 žena). Sveukupno je po tom popisu na Golom otoku, u razdoblju između 1949. i 1986 godine život izgubilo prirodnom smrću, ubojstvom ili samoubojstvom 446 osoba. Njih 413 bili su informbiroovci koji su umrli ili ubijeni u razdoblju između 1949. i 1960 godine. Kraj!
P.S. Znam kako bih danas neke „viđenije” grešnike želio strpati tamo.

Provozao se, fotkao i tipkao: Marijan Lukić Luky