Foto: Plesna skupina učenika iz Badljevine s kojom je nastupala u Zagrebu

Neke se životne želje rode vrlo rano. Toliko rano da ih se čovjek gotovo i ne sjeća kao odluke, nego kao nečega što je oduvijek bilo dio njega. Za ravnateljicu Osnovne škole braće Radića u Pakracu Sanju Delač bila je takva želja – biti učiteljica.

U Badljevini, selu u kojem je rođena i u kojem živi i danas, odrastala je u toploj i složnoj obitelji. Djetinjstvo pamti po igri, smijehu, radu i ljubavi. „Moje djetinjstvo bilo je veselo i razigrano, ispunjeno ljubavlju i toplim obiteljskim odnosima. Odrastala sam u obitelji u kojoj se puno radilo, ali smo uvijek bili usmjereni jedni na druge i pomagali jedni drugima”.
Njezin otac bio je obrtnik koji je izrađivao suvenire od drveta, a posao je, prisjeća se, bio zajednička obiteljska briga. „Cijela je obitelj bila uključena u očev posao. Odmalena sam učila što znači raditi, pomoći i biti odgovoran. Mislim da su upravo te vrijednosti kasnije jako utjecale na moj život“. Ipak, među svim uspomenama iz djetinjstva jedno mjesto je uvijek zauzimalo posebno mjesto – škola.

Miris novih knjiga
Bila je učenica koja je voljela učiti. I nije to bila samo obveza. Učenje ju je iskreno veselilo. „Uvijek sam voljela školu i učenje, a posebno su me veselile nove knjige. Još i danas pamtim odlazak u kupovinu knjiga za novu školsku godinu. Sjećam se tog osjećaja kada donesemo nove knjige kući, njihovog mirisa i onog posebnog trenutka kada ih treba umotati u omote“.
U školu se uključivala na različite načine. Bila je aktivna u priredbama, glumi i plesu, a upravo su školske aktivnosti donijele neke od najljepših uspomena. Posebno mjesto u njezinu životu, priznaje nam, zauzima učiteljica Marija Mioković. „Učiteljica Marija ostala je moja učiteljica za cijeli život. Imala je velik utjecaj na mene i jako sam joj zahvalna“. Život je kasnije učinio nešto posebno. Učiteljica i učenica ponovno su se susrele, ali ovog puta kao kolegice. „Kasnije smo dijelile i svoje profesionalne dane, što mi je bilo posebno drago“.
Marija Mioković vodila je u Badljevini i plesnu skupinu u kojoj su plesali naša sugovornica i njezin budući suprug Miroslav. „Miroslav i ja zajedno smo plesali i nastupali. Sjećam se brojnih nastupa u Badljevini i Pakracu. To su uspomene koje i danas rado prepričavam“. A dok je odrastala, njezina je budućnost već bila određena. „Od najranijih dana željela sam biti učiteljica. Igra škole bila mi je najdraža igra“.

Foto: S budućim suprugom Miroslavom u plesnoj skupini (lijevo) i rad u obiteljskoj prodavaonici suvenira na Pagu (desno)

Da to nije bila samo bujna dječja mašta, potvrđuje i jedna velika knjiga koja se i danas čuva u majčinoj kući. „Imam jednu veliku knjigu “Kuharica” koja mi je služila kao dnevnik. U njoj su ispisana imena mojih izmišljenih učenika i njihove ocjene. Kada danas pogledam tu knjigu, nasmijem se, ali mi je i drago jer me podsjeća da sam još tada znala što želim“.

Od Badljevine do Paga i Osijeka
Iako je Badljevina njezin dom, mladost je obilježio i jedan drugi kraj. „Pag neizmjerno volim. Naime, od svoje četrnaeste godine tamo sam provodila cijela ljeta, ali nisam bila samo turist. Radila sam u obiteljskoj prodavaonici suvenira“. Ljeta su tako prolazila uz rad, druženje i stjecanje iskustva.
Nakon srednje škole u Pakracu nastavila je školovanje u Osijeku. „Završila sam dvogodišnji studij i stekla stručnu spremu učiteljice razredne nastave. Oduvijek sam znala da želim raditi s djecom. No, prvi posao nije stigao odmah. Četiri godine bila sam nezaposlena. Radila sam različite poslove i nije mi bilo teško prihvatiti bilo kakav posao. Među ostalim, slagala sam i poznate igračke u plastična jaja“.
Godine 1992. stigla je prilika koja će odrediti njezin profesionalni život. „Od 1992. godine radim u školi u kojoj sam danas ravnateljica. Najprije sam radila u područnim školama u Obriježi i Badljevini, a zatim u matičnoj školi kao učiteljica razredne nastave“.

Njezin profesionalni početak obilježilo je i jedno od najtežih razdoblja hrvatske povijesti – Domovinski rat. „To je bilo najteže razdoblje moga života. Rat je počeo nedugo nakon što sam se udala i dok sam čekala rođenje prvog djeteta. Veći dio ratnih godina provela sam u Badljevini i, kao i većina stanovnika, vrijeme smo provodili u podrumima. Bilo je straha i neizvjesnosti. Izgubili smo drage prijatelje i to je ostavilo dubok trag u našim životima“.
Ipak, iz tog vremena nosi i spoznaju o ljudskoj snazi. „Mislim da nas je rat sve i osnažio. Prije vremena smo postali zreli i morali smo postati hrabri ljudi.“

Učiteljica koja nije prestala učiti
Za nju učiteljstvo nikada nije bilo samo posao, bio je to poziv koji je tražio stalno učenje. „Puno sam čitala, proučavala stručnu literaturu i pohađala brojne edukacije. Uvijek sam tražila nove ideje kojima bih obogatila svoju nastavu“. U Zagrebu je na Učiteljskom fakultetu završila dodiplomski studij s pojačanim programom Hrvatskog jezika, a zatim i poslijediplomski stručni studij Suvremena osnovna škola. „I danas smatram da učitelj nikada ne smije prestati učiti. Ako želimo pratiti djecu i njihove potrebe, moramo se i sami stalno razvijati“. Rad s učenicima bio je ono što ju je ispunjavalo. „Nakon obitelji, škola je moja najveća ljubav. Uživala sam u radu s djecom i davala sam cijelu sebe. Bila sam puna ideja i kreativnosti i uvijek sam željela napraviti nešto više i nešto novo“.

Tijekom godina stigla su brojna priznanja. Promovirana je u zvanje učiteljice savjetnice, a danas je ravnateljica savjetnica. Za svoj je rad primila i ministrovo priznanje.
Posebne uspomene, tvrdi, vezane su uz televiziju i određene emisije. „Rado se sjećam emisije “Naj-učiteljica”, ali i “Turbo Limach Showa”. Sa svojom plesnom skupinom iz Badljevine dva sam puta nastupala u toj emisiji“. Tu su i brojni nastupi na “LiDraNu”, uključujući i državnu razinu. „Bilo mi je posebno drago kada su djeca svojim radom i talentom došla do državne razine. Najljepša nagrada učitelju zapravo je vidjeti dijete koje je napredovalo i koje vjeruje u sebe“.
Svoja je znanja često dijelila i s kolegama. „Uvijek sam voljela dijeliti ono što sam naučila. Napisala sam brojne stručne članke, a posebno mi je drago što sam zajedno sa svojom učiteljicom Marijom Mioković napisala knjigu Stvaralačko pisanje za učitelje“.

Škola kao zdravo okruženje
Nakon mnogo godina rada u razredu pojavila se nova želja – voditi školu.„Imala sam viziju i želju za rukovođenjem školom. Željela sam stvarati promjene i izgraditi školu s prepoznatljivim identitetom, kao i stvoriti školu u kojoj će se i učenici i djelatnici osjećati dobro, da budu zadovoljni i da imaju mogućnost ostvariti svoje potencijale. Kao ravnateljica nastojim stvarati što bolje uvjete za rad, omogućiti ljudima kontinuirano stručno usavršavanje i prije svega stvarati vedro ozračje“.
U tom poslu, kaže, ništa se ne može postići sam. „Puno mi znači podrška mog stručnog tima, tajnice, računovotkinje i stručnih suradnica. Imamo mnogo kreativnih učitelja koji obogaćuju rad škole i zaista mi je zadovoljstvo rukovoditi našom školom“.
Najvažnije joj je ipak ono što se često ne vidi u službenim izvještajima.„Najvažnije mi je da su učenici i djelatnici dobro, zdravi i sigurni. Bilo je puno izazova i teških dana, ali nikada nisam razmišljala o odustajanju od svojih ciljeva“. Na pitanje što joj daje snagu, odgovara jednostavno: „U sebi nosim dosta energije i entuzijazma, a vjera mi pomaže u teškim trenucima“. Zadovoljstvo poslom možda najbolje opisuje jednom rečenicom: „Lijepo je dolaziti na posao sretan, a isto tako i otići sretan i zadovoljan postignutim rezultatima tijekom dana“.

Obitelj je ipak na prvom mjestu
Iza svih profesionalnih uspjeha stoji obitelj. „Bez podrške obitelji ne bi bilo ni mojih profesionalnih i životnih uspjeha. Jako je važno imati uz sebe nekoga kome ćete se nakon radnog dana povjeriti, tko vas razumije i podržava“.
Njezin su oslonac bili roditelji, suprug i djeca. „Oni sa mnom dijele izazove, ali i radosti i moje uspjehe. Obitelj mi daje snagu i motivaciju za napredak. Iako posao ravnateljice donosi brojne obveze, za nju postoji jasna životna ravnoteža.
Smatram da treba stvoriti ravnotežu između karijere i privatnog života. Za mene je obitelj ipak na prvom mjestu, a slobodno vrijeme najradije provodim kod kuće. Jednostavno, volim kućanske poslove, opušta me rad u vrtu i dvorištu, sadnja i uzgoj cvijeća, pripremanje zimnice i pečenje kolača. Posebno volim obiteljska okupljanja. Kod nas su okupljanja prijatelja i rodbine uvijek začinjena svirkom i pjesmom. Suprug i sinovi sviraju gitare i to su mi zaista najljepši trenuci“.
Posljednjih godina stigla je i posebna radost – unuci Rita i Toma. „Najveću mi radost donose moji unuci Rita i Toma. Veselim se što će ih uskoro biti i više, a vrijednosti koje su meni prenijeli moji roditelji, prenijela sam i svojoj djeci. Učili smo naše sinove da vole rad, njeguju obitelj i obiteljske vrijednosti. To su stvari koje se ne mogu kupiti“.

Foto: Opuštanje uz obitelj joj je najdraži dio dana

Što na kraju ostaje?
Uskoro će proslaviti 60. rođendan. Iza nje su desetljeća života, rada, učenja, izazova i uspjeha. Kada se osvrne, ne govori prvo o titulama, priznanjima ili profesionalnim postignućima, govori o ljudima. „Sretna sam i zadovoljna svime što sam postigla, ali najviše time što uz sebe imam osobe koje mi se raduju i koje ja činim sretnima“.
U vremenu u kojem se uspjeh često mjeri titulama, plaćom, funkcijom ili materijalnim stvarima, njezine su vrijednosti jednostavne. „Karijera i materijalne stvari su prolazne. Veselimo se nekoj novoj stvari neko vrijeme, a onda ta radost brzo prođe. Ali iskrene veze s obitelji i prijateljima ostaju. One su ono što nas zaista čini sretnima i što obogaćuje i uljepšava naš život“.
Možda je upravo zato njezina životna priča tako snažno povezana s ljudima. S učiteljicom Marijom koja joj je još u djetinjstvu pokazala koliko škola može biti lijepa. S učenicima kojima je desetljećima prenosila znanje i ljubav prema učenju. S kolegama s kojima danas gradi školu. Sa suprugom i sinovima s kojima dijeli ljubav prema glazbi. S roditeljima koji su joj usadili vrijednosti rada i zajedništva. I, naposljetku, s unucima koji danas unose novu radost u njezin život. Od djevojčice koja je u velikoj “Kuharici” vodila svoj zamišljeni razred do ravnateljice koja danas vodi stvarnu školu prošao je cijeli jedan životni put. Ipak, jedna se stvar nije promijenila. „Biti učiteljica bio je moj jedini izbor“. Možda je upravo u toj jednostavnoj rečenici sadržana cijela njezina priča – priča o pozivu koji nije odabrala samo kao zanimanje, nego ga živi.
U Badljevini, među ljudima koji ju vole i koje ona voli, u školi kojoj je posvetila najveći dio profesionalnog života i u obitelji koja joj je najveći oslonac. Šezdeset godina života iza nje i još mnogo razloga za osmijeh ispred nje.