Piše: Domagoj Ajman

Postoje ljudi čiji se životni put teško može ispričati u nekoliko rečenica. Dubravki Tomljanović, bacc.med.techn., odnosno prvostupnici sestrinstva u pakračkoj bolnici, posao, obitelj, rat, školovanje, ljubav prema ljudima i stalna želja za učenjem skrojili su jednu veliku životnu priču. Gotovo četiri desetljeća provela je uz pacijente, prošla gotovo sve bolničke odjele, radila u najtežim ratnim okolnostima, studirala uz posao i dvoje djece, vodila Interni odjel, predavala budućim medicinskim sestrama, zalagala se za palijativnu skrb, a danas još uvijek istim žarom radi u internističkoj poliklinici. Kada govori o svemu što je prošla, naći će se smijeha, sjećanja i gorkih uspomena, no kristalno je jasno da je izrazito zadovoljna izborom karijere, na sreću svih koji završe u okrilju njezinog radnog mjesta.

Odrastanje uz vlakove, bicikl i Parni valjak

„Svi Daruvarčani rođeni su u Pakracu, a ja u Daruvaru“, kaže Dubravka kroz smijeh. Rođena je 1967. godine, dok je njezin otac radio kao prometnik u Siraču. Ubrzo je dobio posao na željezničkoj stanici u Slavonskoj Pivnici, gdje je obitelj dobila i stan. Stanica je tada bila puno više od mjesta na kojem vlakovi dolaze i odlaze. Bila je svojevrsni centar svijeta. Uz nju su bili pošta, trgovina i gostionica, a vlakom se putovalo liječniku, zubaru, u kupovinu ili u posjet rodbini. Pošta je također stizala vlakom, a crni željeznički telefon na „kurblu“ bio je, nakon zatvaranja pošte, jedina veza s ostatkom svijeta kada je trebalo pozvati hitnu pomoć ili policiju.

Djetinjstvo je bilo slobodno, pomalo divlje i danas gotovo nezamislivo. Djeca su se igrala po livadama i šumi, penjala po vagonima s pijeskom, sama pravila klackalice i tobogane. „Jednom se dogodilo da je tata morao zaustavljati vlak jer smo mi bili na teretnom vagonu u pijesku. Otac jednog prijatelja vozio je parnjaču pa nije bilo veće sreće od toga nego kada bi nas provozao u lokomotivi dok je manevrirao na stanici. Nismo imali dječje igralište pa smo si sami pravili klackalicu, stavili dasku preko klade i raspali! Najveći biser je bio tobogan, daska sa stovarišta na skretničarevu kućicu pa druga s krova za spust. Obično je to završilo s poderanim hlačama, razbijenim koljenima, rukama, ponekad i glavom pa bi uslijedile odgojne mjere (smijeh). Danas je to sve nezamislivo“, prisjeća se.

Vlakom se putovalo u Kukunjevac, Daruvar, Viroviticu, Zagreb ili kod stričeva u Rijeku ili Gorski Kotar, a na duža putovanja obavezno se nosila legendarna limena kutija s pohanom piletinom. A kada bi vlak prolazio kroz Pakrac, Dubravka je gledala i zavidjela djeci koja su se kupala u Pakri na sigama kod vatrogasnog doma. Upečatljivo sjećanje ima i na polazak u školu kada je nakon odličnih ocjena dobila svoj prvi bicikl, nebesko-plavi Pony. „E tu mi tek nije
bilo kraja, vozila sam se po makadamu od jednog do drugog kraja sela“, prepričala je s velikim osmijehom. U Pakrac je stigla s 13 godina, kada je njezin otac dobio stan u zgradama kraj Pakre. Ondje je, kaže, bilo puno života, odnosno dvadesetak djece koje je bilo samo na njihovu ulazu.

Srednjoškolske godine pamti po staroj gimnaziji na „Partizanu“, peći na drva, plesovima, kinu, odlascima u disko, a kući se iz Lipika znalo vraćati pješke usred noći. „Razred je bio na katu do igrališta pa smo za vrijeme odmora stalno visili na prozoru, ponekad i doslovno, grijala nas je peć na drva tako da ukoliko nismo na vrijeme ubacili drvo u peć, brzo bismo se smrznuli. Tamo je bio legendarni toalet u kojem se strašno osjetio amonijak, ali uvijek je pod odmorom bio pun pušača. Osim robne kuće i Varteksa, bilo je i sedam trgovina cipela. Imalo se što gledati i obilaziti, subotom se išlo u osnovnu školu na ples, u disko u atomsko sklonište koji je radio do ponoći pa u pravi disko u Lipik, a petkom je bio disko u domu u Prekopakri. Išli smo u kino, bilo je to doba novog vala, slušali smo Haustor, Azru, Prljavo kazalište, Idole, Bijelo dugme, Parni valjak i naravno stranu rock muziku. Odlazak u disko u Lipik obično je podrazumijevao odlazak vlakom u večernjim satima i povratak pješke u 1 ili 2 poslije ponoći. Na svakom uglu prolaza kod banke, netko bi se ljubio, a u Aleji kestenova šetalo se i držalo za ruke, isto kao i po Veneciji i Kalvariji“, prepričala je nostalgično.

Dok druge fasciniraju balerine, Dudi su san bile pelerine

Odluka o zanimanju nije bila slučajna. Kao dijete često je završavala na terapijama penicilinom i dobro je zapamtila ambulantu, igle, šprice i medicinske sestre u lijepim uniformama, a posebno su je fascinirale plave pelerine. „Ja sam tada rekla da ću biti medicinska sestra. U to vrijeme pelerine su bile moderne, a ja sam ju jako željela“, naposljetku se ispostavilo da ju je odlučnošću i dobila.

Medicinsku školu pohađala je u tadašnjem „Šupu“, današnjem đačkom domu na šetnici. Praksa se odvijala u bolnici, a nastava poslijepodne. Predavali su liječnici i medicinske sestre iz bolnice, a glavna sestra Anđelka bila je, kako kaže Dubravka - zakon, strah i trepet. „Bilo je to vrijeme redukcije struje pa nismo mogli imati predavanja do kraja, a mi smo namjerno zapustili vatru u peći da bude hladno samo da ranije završimo s nastavom. U to vrijeme nije bilo nekakvih kafića, uglavnom smo bili u slastičarni, ali ipak bismo zalutali u Grill u kojem se naravno uvijek našao razrednik pa bi sljedeći sat bilo „ajmo odgovarati drugarice iz Grilla“, prepričala je kroz glasan smijeh.

Iako je rano postala majka i udala se, zacrtala si je da će jednog dana studirati. Nakon mature nije odmah mogla dobiti pripravnički staž, mada je u to vrijeme bolnica imala preko 300 kreveta. Kada je napokon došla na pripravnički, sestra Anđelka ju je samo pogledala, nasmijala se i rekla „ti ideš na internu“, a Dubravka je odahnula. Ljetnu praksu od šest tjedana odrađivala je na internoj gdje joj je sve bilo poznato, nakon pet mjeseci prebačena je na intenzivnu s koje je nakon šest tjedana kao pripravnica prešla na hitni prijem. Svojevrsno „šetanje“ po bolničkim odjelima dovelo ju je i do hemodijalize, pedijatrije i otorinolaringologije. Kada je napokon dobila priliku za stalni radni odnos, put ju je ipak ponovno vratio na internu. Tamo će, pokazat će se, provesti velik dio profesionalnog života.

Ratno doba i rad u bolnici pod granatama

Godina 1991. zatekla ju je na intenzivnoj. Odjel je tada imao 15 kreveta, a ekipa je bila mlada i povezana. Život je još izgledao normalno – druženja, izlasci u Lipik, kavane i pokušaji da se ne razmišlja o sve glasnijim upozorenjima. A onda je rat postao stvarnost. „Bilo je to doba ozbiljnih izlazaka u Lipik. Kod Bojčete, u kavanu, nekako se ispostavilo da dok smo počeli raditi, zamijenili su nas klinci u disku u Lipiku. Najednom smo postali prestari, s 20 i nešto godina?! Onda se najednom nešto počelo čudno zbivati, počele su neke priče, a mi smo željeli samo bezbrižno živjeti, nismo željeli slušati ta neka ružna predviđanja. Otišla sam na godišnji odmor, vratila se dok je naš stariji sin Vedran kao uvijek ostao s bakom u Krivom Putu. Kada me pitaju o tim ratnim zbivanjima, ja se našalim pa kažem da sam i onda zakasnila. Pošto sam nakon udaje za supruga Milana preselila na „tržnicu“ odmah do policije, ta adresa baš i nije bila najugodnija za život. Svašta je tu bilo pa smo taj vikend otišli u Poljanu u mamin stan. Taj ponedjeljak 19. kolovoza trebala sam raditi popodne, zvala sam bolnicu i uspjela dobiti dr. Solara koji mi je rekao da se javim u ambulantu u Poljani, a onda je došao sanitet po pacijenta za hemodijalizu i ja sam s njima otišla u Pakrac. Bilo je nekako nadrealno ući u bolnicu, nakon onoga što su prošli ta dva dana, neki su me pitali jesam li luda što sam došla. Pošto je kirurgija doslovno ostala bez osoblja, svi teže ranjeni su bili na našem odjelu. Ono što je bilo najgore, intenzivna je bila kao i danas sva u staklu, baš se i nije imalo gdje zakloniti, a nekako je bila i na visini snajpera pa bi nas noću često pratile crvene točkice. I protuavionac nas je znao malo potprašiti, probijao je „samo“ tri tanka bolnička zida. Kada bi započela pucnjava, onda je bila frka, trebalo je skoro puzajući izvući krevete s ranjenicima na sigurno, a što je bilo sigurno? Nakon nekog vremena više se nije moglo biti na odjelu pa smo sve izvukli na hol ispred odjela, spavali smo na madracima pokraj lifta, a tko je radio noć, bio je ispred lifta. Netko je rekao da stalno vučemo pacijente kao mačka mlade. Ono što pamtim iz toga doba je pretrčavanje preko ceste po hranu u kuhinju, posebno mi je ostala u sjećanju situacija kada smo išli u mrtvačnicu, trčimo kao budale, netko puca, a ona kolica lijevo-desno, da bi nas kada smo došli ispred mrtvačnice kolege s psihijatrije pitali zašto trčimo u cik-cak, neće nam pacijent pobjeći…“, podijelila je teške i stresne uspomene. Atomsko sklonište bolnice nije bilo upotrebljivo. Tijekom velikog napada našli su se na drugom katu, paradoksalno – dok su svi drugi išli prema podrumima, oni su išli sve više. „I tako smo na 2. katu dočekali veliki napad. Do hladnjaka na holu je trebalo dopuzati jer je frcalo na sve strane. Kada smo u ponoć došli podijeliti terapiju, pitala sam tko je upalio svjetlo, bila je takva mjesečina i bilo je nekako sablasno tiho, a onda opet sve ispočetka. Tu noć neću nikada zaboraviti, ranjenika smo nosili na vratima jer nije bilo nosila, svijetlili svijećama, baš je bilo nekako apokaliptično, nismo znali što nas čeka. Ujutro nam je rečeno da pripremamo pacijente za evakuaciju i da se ide u Kutinu. Danas kada čujem Zabranjeno pušenje i pjesmu „Balada o Pišonji i Žugi“ odmah se sjetim toga izlaska iz Pakraca jer je kolega Zlatko Krucki raspalio tu pjesmu do daske dok smo se uz pucnjavu spuštali niz Pihirov sokak budući da nam je netko rekao da s Yugom nećemo moći preko Klise. Mi smo valjda jedini auto koji je taj dan prošao preko “Petlje“, a da nije okrznut. Oko nas se samo prašilo.“, ispričala je tu stravičnu scenu.

U Kutinu su stigli predvečer, a Dubravka je izgledala kao da je izašla iz nekog drugog svijeta – tajice, prevelike zelene operacijske hlače, tunika, mantil, džepovi puni ampula, šprica i zavoja. Mantil je bio krvav, a stopala prepuna modrica od nošenja ranjenika. Ratni rad nastavila je u Kutini. Na odjelu su se susrele medicinske sestre različitih iskustava i specijalnosti, međusobno se nadopunjujući i učeći jedna od druge. No cijena je bila velika. Sina Vedrana nije vidjela tri mjeseca. Kada je napokon otišla do njega u Senj, njegov uzvik „eno moje mame“ i danas joj je jedna od najemotivnijih uspomena. „Poslije toga ga opet nisam vidjela tri mjeseca. Bilo je to zajedništvo i poštovanje, posebno od strane pacijenata. Iako smo bili ratna kirurgija, nijedna sestra koja je radila na odjelu u smjenama nije dobila status branitelja. U Kutini sam ostala do 1994. godine kada sam otišla na trudničko bolovanje. Nakon porodiljnog sam mijenjala kolegicu u pedijatrijskoj dok se 1996. otvarao odjel interne. Opet organizacija na bivšem odjelu neurologije, na današnjem katu Doma zdravlja“, apsolvirala je period rada u Kutini.

Nakon studija postala voditeljica odjela

Rat nije ugasio želju za učenjem. Upravo suprotno. Kada se 1996. pojavio natječaj za studiranje uz rad na Zdravstvenom veleučilištu u Zagrebu, Dubravka se odlučila prijaviti. Imala je 30 godina i dvoje djece. Kada je vidjela koliko je kandidata, gotovo je odustala. Na prijemni ispit prijavilo se više od 200 ljudi, a primljeno ih je 30. Dubravka je bila 18. na listi. Studiranje je bilo zahtjevno samo po sebi, a njezina je situacija zahtijevala dodatnu upornost. Suprug je tada bio nezaposlen, bolnica joj je posudila novac za prvi odlazak na predavanja, a u Zagrebu je stanovala u dormitoriju gdje nakon 17 sati nije bilo grijanja. Predavanja su bila na različitim zagrebačkim klinikama – od Klaićeve i Šalate do Mlinarske, Dubrave i Vinogradske. „Uglavnom, na kraju prve godine ne znam je li nas desetero imalo uvjet za upis 2. godine. Proces zdravstvene njege - kamen spoticanja, meni nije bio problem jer sam radila s pacijentima i mogla sam razmišljati na taj način. Najgore mi je bilo kada sam prilikom tog trčanja kroz Zagreb gledala mame kako guraju kolica i vode djecu za ruku, a moj dvogodišnjak je bio daleko… Srećom imala sam svekrvu, a i „sreću“ da mi je muž bio nezaposlen pa su djeca imala tatu kod kuće. Vukla sam knjige u smjenu pa su i kolegice sa mnom učile. Pošto sam obilazila zagrebačke klinike, iz svake bih nešto donijela, prenijela glavnoj sestri, tako da nismo puno zaostajali. Kada sam diplomirala, glavna sestra interne je otišla u mirovinu pa sam preuzela vođenje Internog odjela, ali ne i dodatak za glavnu sestru. Nažalost, tu moju generaciju je stalno nešto loše pratilo, stabilizacija, devalvacija, rat, krize, slabo plaćen pripravnički i smjenski rad...“, rekla je s pogledom u prazno.

Ipak, interna je ostala njezin profesionalni oslonac. Ubrzo je počela raditi i kao vanjski suradnik u Srednjoj školi Pakrac. Bio je to, kaže, jedan od ljepših i izazovnijih dijelova njezina profesionalnog života. Predavala je internističku njegu – područje koje je najbolje poznavala iz vlastitog rada. Prednost joj je bila upravo iskustvo. Uz gotovo svaku nastavnu temu mogla je učenicima ispričati konkretan primjer iz bolnice i objasniti što je u gradivu zaista važno. Nije željela samo prenositi činjenice, nego budućim medicinskim sestrama približiti čovjeka iza dijagnoze. „Sjećam se jedne generacije koja je uvijek zadnjih pet minuta morala pjevati „Kad si sretan“. Kad su bile maškare, došle su nam se pokazati
na odjel pa su ih pacijenti počeli zvati da dođu i u njihove sobe. To je jedan primjer koliko ljude u bolnici može na trenutak razvesliti nešto što nije bolnička rutina. Nastojala sam im prenijeti holistički pristup - osjećaj za pacijente, da nisu svi ljudi isti i ne možemo svakom prilaziti jednako, svi imamo neke iste potrebe, ali različite prioritete, svaki čovjek je jedinstven i treba ga poštovati uvažavajući sve njegove različitosti“, poručila je.

Palijativa – povratak čovjeku, a ne samo bolesti

Upravo je kroz studij prvi put ozbiljnije upoznala palijativnu skrb i taj ju je pristup oduševio. Zalaganje za palijativu nastavila je tijekom rada na odjelu, a u školi ju je uvela kroz internističku njegu. Kasnije su to nastavile i kolegice. Sudjelovala je i u osnivanju palijativnog tima LiPa. Rad u školi omogućio joj je i financiranje razlikovne treće godine studija, prvenstveno kako bi iz područja palijative stekla naziv prvostupnice sestrinstva i dodatno proširila znanje. Danas, međutim, primjećuje da se zdravstveni sustav udaljio od filozofije holističkog pristupa. „Moram priznati da nas je administracija, informatizacija i naposljetku Covid udaljio od filozofije holističkog pristupa, postali smo orijentirani na zadatak, a ne na pacijenta“, zaključila je.

Aktivna je u dijabetološkom društvu, sudjeluje na stručnim skupovima i educira pacijente. Stekla je i priznanje Hrvatskog dijabetološkog društva. Ipak, smatra da bi sustav trebao bolje vrednovati dodatno znanje medicinskih sestara, uvesti pripravnički staž i prepoznati horizontalnu edukaciju. Usprkos svemu tome, poručuje mladim generacijama da se nikada ne prestanu educirati, ali i da ne sagore u tom procesu.

Najbitnija smjena - obitelj

Uz sve što je profesionalno prošla, Dubravkina životna priča ne može se odvojiti od obitelji. Rano se udala i postala majka. Dok je studirala, dvoje djece i posao morali su se nekako uklopiti u raspored predavanja, ispita i smjena. Pomogli su svekrva i suprug, koji je tada bio nezaposlen pa su djeca imala tatu kod kuće. Danas je suprug u mirovini, a najveća joj je radost što su oba sina, Vedran i Filip, zaposlena.

Na pitanje o obiteljskoj fotografiji, kroz smijeh priznaje da su tek tijekom pripreme ove reportaže shvatili kako je zapravo nemaju jer se jednostavno ne vole fotografirati. Možda je to i logično za obitelj u kojoj se život nije mjerio fotografijama, nego zajedničkim trenucima i godinama provedenima zajedno.

Nakon gotovo 40 godina staža Dubravka još uvijek radi u internističkoj poliklinici. Prošla je gotovo sve odjele i iz svakog ponijela neko iskustvo. Kako kaže, u poliklinici je fizički manje zahtjevno nego na odjelu, ali posao i dalje može biti vrlo dinamičan i stresan.

Kada završi radni dan, Duda čita, radi u vrtu, a zbog zdravstvenih problema otkrila je i pilates kojeg zbog pozitivnog utjecaja na tijelo godinama prakticira.
„Posebno me veseli vožnja niz lipičko polje na mom starom biciklu koji sam si kupila za diplomski“, podijelila je za kraj razgovora.

Taj bicikl nije samo prijevozno sredstvo. On je podsjetnik na jednu diplomu, na godine učenja, odricanja i upornosti. Na cijelu Dubravkinu profesionalnu filozofiju, na sve ono što je bilo teško, ali se isplatilo. Od djevojčice koja je odrasla uz prugu i sanjala o plavoj medicinskoj pelerini, preko mlade medicinske sestre koja je u ratnoj bolnici izvlačila ranjenike pod granatama, majke koja je studirala u tridesetima i žene koja je vodila bolnički odjel, do edukatorice, prvostupnice sestrinstva i zagovornice palijativne skrbi. Gotovo četiri desetljeća kasnije, još je u radnoj kuti, još uvijek uči i podučava. I, možda najvažnije, još uvijek vjeruje da se u središtu svega mora nalaziti čovjek.