Šljive, šljivici, ali i šljivovica neizostavan su dio povijesti života slavonskog prostora. Šljiva je ovdje oduvijek bila mnogo više od obične voćke – bila je dio kuće i gospodarstva, izvor prihoda, sastavni dio svakodnevice, ali i važan dio običaja i tradicije. Tako je bilo i na pakračkom području.
Prema dosadašnjim istraživanjima tradicionalnih slavonskih sorti, uzgoj šljiva na prostoru Slavonije ima vrlo dugu tradiciju. Navodi se da su još Rimljani u 3. i 4. stoljeću podizali šljivike uz Savu i Dravu. Kroz stoljeća su stanovnici ovog prostora odabirom i razmnožavanjem najboljih stabala stvarali lokalne sorte prilagođene slavonskom tlu i klimi.
Koliko je šljiva već u 18. stoljeću bila važna za Slavoniju, slikovito svjedoči putopis Friedricha Wilhelma von Taubea. Putujući Slavonijom i Srijemom 1777. i 1778. godine, bilježi kako stanovnici vrlo marljivo sade bijele i plave šljive te kako se prostrani, ograđeni šljivici mogu vidjeti gotovo posvuda. Razlog toj „neobičnoj marljivosti“ pronalazi u tome što se od šljiva pekla rakija – šljivovica, tada omiljeno piće stanovništva. Kao i puno toga u Pakracu i priča o razvoju šljivarstva vezana je uz obitelj Jankovića daruvarskih. Godine 1760. pakračko vlastelinstvo; kao jedno od najvećih u Slavoniji, prelazi u vlasništvo ove obitelji. U njihovom gospodarskom kompleksu, poznatom kao majur, nalazile su se brojne gospodarske građevine, među kojima i pecare za rakiju i šljivovicu. Obitelj Janković imala je i veliki vlastelinski šljivik na Praulji.
Prema povijesnom opisu, u njemu je bilo čak 14.000 pravilno posađenih stabala na 30 jutara zemlje. Stabla su bila posađena u geometrijskom rasporedu, tzv. quincunx, koji je šljiviku davao gotovo umjetnički izgled. Pretpostavlja se da je nastao za vrijeme grofa Ivana Jankovića. Šljive iz velikih nasada nisu služile samo za vlastite potrebe. Prodavale su se svježe i sušene, prerađivale u pekmez, ali i prerađivale u rakiju. Šljivovica se skladištila i čuvala i u Spahijskom podrumu, koji je bio dio vlastelinskog gospodarskog kompleksa i služio je za skladištenje različitih proizvoda sa pakračkog vlastelinstva. Koliko je proizvodnja šljivovice bila značajna za Pakrac sredinom 19. stoljeća, pokazuju podaci koje nam donosi povjesničar Igor Karaman. On navodi kako su se godine 1857. na području Pakraca nalazile četiri obrtne te oko 850 kućnih pecara. U njima je utrošeno oko 15.500 centi šljiva, a proizvedeno približno 1.600 akova šljivovice, odnosno oko 90.500 litara.
Ta je količina predstavljala oko 30 posto ukupne proizvodnje šljivovice u tada obuhvaćenim kotarima Pakrac, Požega i Kutjevo. Šljivovica nije bila samo kućni proizvod nego i važna trgovačka roba. Razvojem prometnih veza njezin se plasman dodatno povećavao, a nakon otvorenja željeznice u Pakracu 1885. godine mogućnosti trgovine i otpreme poljoprivrednih proizvoda postale su još veće. Početkom 20. stoljeća šljiva se u dijelovima gornje Slavonije opisuje kao „naša glavna voćka“. Šljivarstvo je tako postalo ozbiljna gospodarska djelatnost. U prvoj polovici 20. stoljeća David Pick, jedan od najznačajnijih industrijalaca ovog područja, imao je vlastitu pecaru u kojoj je prerađivao voće i proizvodio rakiju za tržište. Prema sačuvanim pričama, seljaci su u kolima znali čekati u dugim kolonama pred pecarom kako bi predali svoje šljive na preradu.
- Foto: Pecara voća i rakije Davida Picka Pakrac, Muzej grada Pakraca
Kroz stoljeća su stanovnici Slavonije pažljivim odabirom najboljih stabala stvarali i čuvali tradicionalne sorte. Među šljivama koje su se ovdje najčešće uzgajale bile su bistrica, požegača, bjelica i brdaklija. U istraživanju autohtonih hrvatskih sorti šljive na području Prekopakre zabilježena je debeljara, dok je kod brdaklije upravo u Prekopakri izmjerena vrlo visoka vrijednost topljive suhe tvari od 21,96 °Brixa. Takvi podaci potvrđuju koliko je lokalno područje zanimljivo za uzgoj i očuvanje različitih tradicionalnih sorata. Tradicionalni šljivici tijekom 20. stoljeća doživjeli su velike promjene. Šarka šljive, virusna bolest posebno je teško pogodila stare sorte, među kojima i bistricu, promjene u poljoprivredi i nestajanje tradicionalnih gospodarstava doveli su do toga da je starih šljivika danas manje nego nekada. Ipak, šljiva nije nestala iz slavonskog krajolika.
I danas raste u dvorištima, voćnjacima i manjim gospodarstvima; njezini se plodovi beru, a od njih se najčešće kuhaju pekmezi i naravno peče se rakija. Od velikih vlastelinskih šljivika do malih seoskih voćnjaka, šljiva je ostala duboko upisana u povijest Pakraca i Slavonije te postala neizostavan dio našeg krajolika, gospodarstva ali i našeg pamćenja i identiteta.
Piše: Jelena Hihlik, ravnateljica Muzeja grada Pakraca