Pakrac je sve krcatiji pričama o mladim uspješnim sportašima koji koriste blagodati naše široke sportske lepeze trenirajući od malih nogu sport za koji su se opredijelili, no isto tako ne nedostaje niti onih koji se zaljube u pojedinu rekreativnu aktivnost nakon 30-te, čime ujedno „dožive novu mladost“ koju od tog trenutka ne ispuštaju iz svoje svakodnevnice. Jedna od njih je i naša 48-godišnja sugrađanka Biljana Vidrić Biba – zaposlenica Sportske zajednice Grada Pakraca i predsjednica Biciklističkog kluba „Titan“, koja se biciklizmom počela baviti u 34. godini. Ova nova ljubav na dva kotača joj je osim mira, ispušnog ventila, novih prijateljstava i adrenalina, donijela i uspješne rezultate diljem Hrvatske vrijedne odličja oko vrata i potpuni osjećaj zadovoljstva.

Biba je odrasla na relaciji Daruvar-Beograd jer je majka Božica Daruvarčanka, a otac Miloš Beograđanin, iza kojih se krije vrlo zanimljiva anegdota upoznavanja. Naime, Miloš je došao u Daruvar prodavati čestitke te ga je po povratku na željezničku stanicu ispratila Božica koja je naposljetku sjela na vlak i otputovala s njim u Beograd. Zvuči zaista romantično, no tako to zasigurno nisu doživjeli njeni roditelji kojima tada nije imala ni načina javiti kako je odlučila uploviti u ljubavnu avanturu pravac Beograda. Bilo kako bilo, ispalo je sve u najboljem redu i danas žive miran i skladan umirovljenički život brinući o Bibi i Ivani uz dostupnost na mobilnim mrežama.

Bibini roditelji Božica i Miloš na dan vjenčanja

„Živjela sam kod bake i djeda u Daruvaru i oni su me zapravo i odgajali jer su mi roditelji radili u Beogradu. 1981. rodila se sestra Ivana i tada su otac i majka odlučili preseliti i zaposliti se u Daruvaru te smo od tada živjeli svi „na hrpi“, što bi se reklo. Majka je radila u Podravci u knjigovodstvu, a otac u tvornici vapna u Siraču, kasnije kao glavni mehaničar u Čazmatransu. Iz djetinjstva su mi u lijepom sjećanju ostala ljetovanja u Crnoj Gori, vožnje po Vojvodini i ona bogata polja suncokreta, lubenica i marelica, kupanje u rijeci Tisi... U neposrednoj blizini škole sestra i ja smo se igrale s ostatkom ekipe do mraka na igralištu koje nam je bilo svetinja, klasika našeg doba – igre skrivača, graničara, crne kraljice, lovice… Voljela sam i slikati, a prva trenažna aktivnost, ajmo to tako nazvati, bila je glazbena škola koju sam krenula pohađati s 10 godina. Plesala sam i u Češkoj besedi Daruvar budući da su majka i djed Česi pa su me učili pričati i češki i čak sam ga i solidno „natucavala“, prepričava kroz smijeh Biba te nastavlja kako su majka i djed svirali harmoniku pa se i ona odlučila na taj instrument kojeg je svirala 3 godine, no zadnju je godinu to bilo mučenje i natezanje i za Bibu i za profesoricu jer nije imala volje vježbati pa je odustala, budući da ju je više privlačio sport.

Sportske i školske planove poremetio rat 

„Već u 5. razredu krenula sam na rukomet u školskom timu, nakon toga u gradskom klubu. Nismo imali dvoranu pa smo igrali na betonskom igralištu, prvo pometemo snijeg i udri“, opisala je svoje rukometne početke. U rukometu se „pronašla“ te ga je trenirala sve do 8. razreda 1991. godine kada su krenula ratna zahuktavanja, iste godine kada je bila na pragu izabira srednjoškolskog obrazovanja.

„Prvotni plan mi je bio upisati smjer primijenjene umjetnosti i dizajna u Beogradu, tamo bih imala smještaj i kako sam stalno nešto crtala, izrađivala namještaj od papira i slično, činilo mi se kao najbolja opcija. Plan B bio je hrvatska opcija, odnosno Poljoprivredna škola u Grubišnom Polju u koju sam se upisala kao jedina djevojka od 13 učenika pa kad bih završila, nastavila bih studirati hortikulturu jer me zanimalo šarenilo i cvjećarstvo i smatram da je i to jedna vrsta umjetnosti. Međutim, taman su krenule barikade, opće opasnosti, podjele, brojanje krvnih zrnaca te su nas djecu organizirano sklanjali iz grada. Neki su odveženi u Češku, a mi smo završili na otoku Hvaru gdje smo proveli tri mjeseca, dok su roditelji ostali u Daruvaru. Bili smo zbunjeni, nismo znali kuda nas vode, kada će nas vratiti, nije bilo mobitela, imali smo robe koliko je stalo u kovčeg, a ostatak su nam roditelji slali u paketima koje su dovozili kamioni. Zimska roba je posebice bila potrebna jer tamo kad „grune“ bura, smrzneš se do kostiju. Kad je na red došao upis u srednju školu, sjećam se kako su nas kada smo ulazili u školu tamošnji učenici gađali s raznim predmetima, pljuvali po nama i vikali nam izbjeglice i svašta, ostali smo u šoku i naravno da nakon takve „dobrodošlice“ nismo htjeli ići u tu školu pa su nas na kraju preselili u Stari Grad na Hvaru i od tamo smo putovali u školu u Jelsu. Tamo nas je dočekala potpuno drukčija priča, ti učenici su nam prilazili s pitanjima treba li nam što, kako nam mogu pomoći, imali smo dojam kao da smo došli na drugu planetu. Hvar je ugostiteljski grad pa sam upisala ugostiteljsku školu i ta tri mjeseca prije povratka u Daruvar su mi trajala kao vječnost“, prisjetila se teškog perioda.

Po povratku u Daruvar, ništa im se nije priznalo od hvarskog tromjesečnog obrazovanja te im je omogućen novi upis ispočetka. Razumljivo indisponirana i oduzetog entuzijazma, prepustila se liniji manjeg otpora te ponovno upisala i završila ugostiteljsku školu nakon koje je položila i razliku za trgovačku školu te se zaposlila u trgovini mještovite robe, a u repertoar je instalirala i napredni tečaj joge. „Ma uz te dvije srednje škole imam i autoškolu“, našalila se Biba koja je nakon još pokojih poslova u Daruvaru 2000. godine preselila u Dobrovac.

Obnova poznanstva u novoj sredini

Poveznica Bibe i Dobrovca datira još iz srednjoškolskih dana u Daruvaru kada je upoznala Dobrovčanina Slavišu Zekića s kojim se zbližila, da bi devet godina kasnije ponovno obnovili kontakte, a što je naposljetku rezultiralo Bibinim preseljenjem i zajedničkim životom pod istim krovom. „Počeli smo prakticirati jogu, paziti na prehranu i sve ostalo i mogu reći da nikad nisam bila zdravija i osjećala sam da je to taj dio koji mi fali – mir, duhovnost i zajednička aktivnost koji smo imali kao par, ali i preko koje sam upoznala nove ljude. Ubrzo sam se zaposlila u bivšem Minacu koji je kasnije postao Billa pa Spar, a nakon nekog vremena prešla sam u Imako kod „svog“ Daruvarčanina Josipa Kolačeka“, započela je priču o napuštanju daruvarskog gnijezda. Veza je potrajala sedam godina nakon čega je došlo do novog „dizanja sidra“ i okretanja nove stranice života.

Biciklizam kao ljubav na prvi pogled

Preko bivše šefice Marije Parag iznajmila je kuću u Kalvariji, a dani su joj ubrzo počeli biti dinamičniji kada je upoznala društvo s kojim je počela voziti bicikl. S novom lokacijom došla je i nova veza s Josipom Šebićem koja je potrajala četiri godine, ali i nova ljubav koja će, sudeći po Bibinim riječima, potrajati puno duže, a riječ je o biciklizmu. „Josip je imao bicikl i jedan dan mi je došlo da se odem malo provozati pa sam tako „pospajala“ par dana, svidjelo mi se i naposljetku sam upoznala Tessarije, Igora Čavlovića, Gorana Arbanasa koji su me zvali da idem s njima na vožnje. No, nisam ni slutila što će mi dečki prirediti kasnije, naime kada sam pravila feštu za rođendan, između ostalih je bila i ta moja biciklistička ekipa, Santo Tessari je došao zadnji, pozvonio na vrata, ja otvaram, a ono ispred mene novi bicikl s velikom mašnom… I danas se sva raznježim na to, a sve se odvilo tjedan dana prije moje prve utrke ikad. Bila je 2010. godina, Slavonski Brod na Tvrđavi i pobijedila sam pa možeš mislit' koliko sam bila sretna i koliko sam dodatno „zagrizla“ na treninzima i utrkama. Nisam znala ni brzine mijenjati kako Bog zapovijeda, a staza je kružna pa ima i uspona i nizbrdica. Pomoglo mi je što sam s dečkima trenirala pa sam ušla u mušku kondiciju, a i morala sam „grebat'“ za njima jer ako bih zaostajala, bojala sam se da me neće više zvati na vožnje niti sam znala sama voziti po tim šumama, bojala sam se da ću se izgubiti. Na toj utrci sam ostavljala i muške i ženske iza sebe, šta budala zna šta je utrka i kako će završiti“, provalila je Biba kroz smijeh u svom stilu dodavši kako joj je vožnja i dan danas ispušni ventil i uživancija, kako je najsretnija na biciklu i u šumi te kako odveze 30-ak kilometara „s pol gasa“. Ali znalo je biti i ozljeda kao primjerice kada je vozila utrku u Požegi. Iste te 2010. godine s Bibom je utrke vozila i Jasminka Grbac. Po blatnim uvjetima vozio se probni krug, a Bibi je na kratkom strmom usponu proklizala guma te je spustila nogu i pritom se ogrebala na pedalu sa zubcima, no ona to nije primijetila niti je osjetila neku veliku bol. Kada su izašle na čistinu, Jasminka je počela vikati Bibi da ima nešto na listu. Nakon što su stale, ustanovile su kako je pedala Bibi otkinula poveći komad mesa koji je visio s blatnjave noge te se nakon toga uputila ka hitnoj pomoći gdje je ustanovljeno da mora na šivanje. Bibi ta opcija nije odgovarala budući da je uskoro trebala početi utrka te je zatražila da joj omotaju nogu kako znaju kako bi se vratila na utrku, što nije dočekano s odobrenjem od strane djelatnika hitne pomoći, ali na kraju je „isposlovala“ da joj nakon dezinfekcije omotaju ranu nakon čega je uhvatila pravac startnoj liniji. Prije same utrke Vlado Tessari je pokušao odgovoriti Bibu od utrke, na što je ona rekla kako će pokušati pa ako ne ide, dići će bijelu zastavicu. Po običaju, startala je punom parom kako bi dohvatila vodeće pozicije budući da staza sadrži suženja na kojima se ne može pretjecati. U trećem krugu je kao vodeća došla do suženja, no čula je iza sebe natjecateljicu koja ju je pratila u stopu te se odlučila izmaknuti kako ju ne bi nepotrebno „štopala“ ukoliko naposljetku ne izdrži odvesti utrku s ozljeđenom nogom. U posljednjem krugu Biba je dostigla suparnicu pred suženje nakon kojeg slijedi čistina, mali mostić pa ciljna ravnina. Pred mostićem je suparnica imala malu prednost nakon kojeg je krenuo foto-finiš sprint gdje je za par centimetara završila na drugom mjestu. Po njihovom prolasku kroz cilj nastalo je opće oduševljenje i nevjerica, a Biba nije mogla dugo uživati u takvoj atmosferi budući da se morala zaputiti u požešku bolnicu na šivanje. Na postolje su ju popeli, a iako je bila na stepenici drugoplasirane natjecateljice, svi su je vidjeli kao pobjednicu.

Prvu sezonu u Slavonskoj brdskoj ligi završila je na sjajnom prvom mjestu, a iduće sezone konkurencija se malo zaoštrila, no po završetku prvenstva ponovno je zauzela vrlo visoku poziciju, taj put drugo mjesto u ukupnom poretku.

Kao najveći uspjeh izdvojila je nedavnu europsku broncu s CroUltre, cjelodnevne utrke koja se u Oriovcu održala u sklopu Europskog prvenstva.

Foto: CroUltra 24, brončana Biba s utrke u Orioliku u sklopu Europskog prvenstva

„Meni je to kao nekakva meditacija u pokretu, imam mir u glavi, umorim se, ali se istovremeno osjećam moćno. Nikad nije kasno da pronađeš ono što ti odgovara i što te ispunjava. Vesele me i uspjesi naših sportaša, evo nedavno kad sam gledala video Lorene i Simone, naših kuglačica i europskih prvakinja pa su mi suze išle na oči od sreće, stvarno svaka im čast“, pohvalno se Biba izrazila i o ostalim našim sportašima.

S utrke u Belom Manastiru gdje se jedina odlučila na utrku od 50 kilometara, dok su se ostale natjecateljice opredijelile za kraću relaciju

Biba na utrci oko jezera Taminac 2010. godine

Selidba sa zvukom sirene

Nakon određenog vremena u Bibin život je uplovio Zdravko Milić za kojeg je, priznaje, čula kako je bećar, no kako su se sve duže poznavali pod istim krovom, 2012. godine su odlučili uploviti u ozbiljne bračne vode. Iduće godine rodio se danas 12-godišnji Maksim, a prije samog rođenja preselili su na novu lokaciju u Ulici kralja Tomislava iza čega se krije nevjerojatna priča.

„Na dan selidbe, u roku 15 minuta nebo se zacrnilo kao u filmu, prolom oblaka, vjetar je toliko jako puhao da je kiša padala vodoravno. Ja s „trbuhom do zuba“ u 7. mjesecu trudnoće parkiram auto u dvorište i stvari nismo ni iznosili dok se vrijeme nije smirilo. Nakon što smo ručali, „sodoma i gomora“ je utihnula pa smo unijeli stvari u kuću, a ostalo je par vreća u staroj kući pa smo krenuli i po njih. Kad smo se vratili na Kalvariju, ostali smo „paf“. Puna ulica vatrogasaca, kamioni, potop, a u kući gdje smo živjeli je bilo preko mater vode, blato i voda su prošli stražnja vrata pa je to sve prodiralo kroz cijelu kuću i da nismo iznijeli stvari taj dan, sve bi nam uništilo. Stojim i gledam Mariju i muža kako se drže za glavu i ne vjerujem što se događa, cijela ulica u rasulu… U 15 minuta toliko toga se lošeg izdogađalo, a u tom cijelom „belaju“ smo nas dvoje na kraju imali i neku blesavu sreću i neću taj dan nikad zaboraviti“, projicirala je taj ludi dan pred očima.

Vozila samu sebe na porod i usput stala po cigarete

Dok se dojmovi nisu još ni slegli, uslijedila je nova „bomba“ od priče. „U staroj kući „šikljala“ je poplava, a u ovoj novoj mi je pukao vodenjak, što je bio znak za start prema bolnici u koju sam se sama morala odvesti na porod budući da Zdravko nije položio vozački ispit, a usput smo mu stali i po cigare kod Caffe bara „Cubismo“. Sjećam se da je bilo pola 4 ujutro, do bolnice smo došli ležerno i cool smo to odradili, a kad je medicinska sestra spomenula da sam malo starija prvorotkinja, jer sam rađala s 37 godina, nije mi to bilo lijepo za čuti pa sam se i zabrinula, no na kraju je sve prošlo u najboljem redu“, sipala je kao iz rukava upečatljive životne momente.

„Moj jackpot iliti glavna nagrada je sin Maksim“

„Da skratim priču, premotavamo do 2023. godine i rastave braka i jako sam ponosna na moj glavni izvor sreće i motivacije te za koga živim – na mog Maksima. Ne što je moj, nego je stvarno kao da sam dobila na lotu. Kad radim, bilo preko dana ili navečer, uvijek se javi, istušira se, sam si uzme jesti, legne spavati na vrijeme, ujutro ako se probudi prije mene čujem ga kako proviri u sobu samo da vidi jesam li tu pa si sam složi doručak, samostalan je i sretna sam da mogu biti mirna što se njega tiče“, započela je Bibina priča o Maksimu, koji je upravo to sve i potvrdio budući da je tijekom našeg razgovora nazvao majku i javio da je škola završila i kako ide kući.

„Jako puno razgovaramo i naučila sam ga da mi govori što se sve događa u školi, s prijateljima, na sportovima pa da imam uvid što njega okružuje i ima li problema u tom njegovom malom svijetu. Ako je i bila loša ocjena u školi, nije kraj svijeta i popravit će ju i drago mi je da zna da mi može to sve reći, a ne da skriva od mene pa da se kasnije iznenadim i da se svađamo oko takvih stvari. Divan je, ljubi ga majka (smijeh)“, nastavila je u veselom tonu.

Zanimalo me i kako izgleda Bibina svakodnevnica, što radi u slobodno vrijeme i kakva je trenutna situacija u „Titanu“, na što je također imala spremne odgovore.

„Nema nas puno, dopredsjednik Josip Tessari mi dosta pomaže i on mi je veza s tom mlađom ekipom, a sad kad su i mene bolje upoznali su puno opušteniji jer me prije toga nisu poznali pa nisu znali jesam li neka stroga (smijeh). Tajnik je Mladen Sinkić iz Kutine, Tihomir Šatrović je iz Našica prešao kod nas, a Goran Arbanas je operirao koljeno pa ne može baš previše sudjelovati u utrkama. Tu je i Grad Pakrac, Sportska zajednica i ostali sponzori koji nam pomažu u organizaciji „Titanovog ultimatuma“ koji će ove godine biti 27. lipnja, tajnik Sportske zajednice Jasmin Ramić nam redovito prosljeđuje i natječaje na koje se možemo prijaviti, a tu nam uskače i čovjek koji surađuje i s Rukometnim klubom „Pakrac“ pa i nama piše projekte. Što se tiče svakodnevnice, većinom idem spavati oko 21.30 sati, k'o kokoš, ali dan mi je ispunjen. Ne gledam TV, ne sjedim po kavama, sama se farbam kod kuće jer mi je nezamislivo sjediti tri sata ispod one haube u frizerskom salonu, na takve stvari ne gubim vrijeme, a sviđa li se nekome ili ne kako moja kosa izgleda, to me isto puno „tangira“ u životu. Na kraju krajeva, najbitnije mi je da se za bicikliranje uvijek nađe vremena kad želim, a ići na utrke mi je u zadnje vrijeme još veći gušt zbog klinaca koji su se priključili Klubu i htjela sam da i oni dožive ta iskustva od kojih im je najdraže kad se zablate i to nam uvijek bude posebno smiješno i poseban doživljaj. Čak su i njihovi roditelji išli s nama kao podrška, što mi je bilo posebno drago, a poslije utrke se uvijek podružimo i odemo na zajednički ručak i baš nam bude lijepo u tom prijateljsko-obiteljskom ugođaju“, rezimirala je.

Biba i njena banda, kako ih je i sama nazvala

Kad uhvati slobodan trenutak, najradije ga provodi kod kuće ili bicikliranjem u šumi, prioritetni su mirni trenutci s obitelji, u kojoj veliku ulogu ima i pas Rocky.

Najviše voli biti vani na zraku jer ju to puni energijom, a za kraj ima jednostavnu, ali snažnu poruku. „Potrebno nam je više empatije i razumijevanja prema ljudima i svima će biti ljepše. Prva sam imala predrasude kad sam selila u Pakrac, a sada nakon vlastitog iskustva tvrdim da ne bih voljela živjeti nigdje drugdje na svijetu više nego u Pakracu gdje sam uspostavila svoj život u krugu dragih ljudi, a u kojemu i moje dijete odrasta u mirnom okruženju.“