Pakračke brdske kamene utvrde uz planinsku cestu - Čaklovac i Bukovik
Psunj, planinska međa zapadne i središnje Slavonije, lepezasto je izdužen uz rijeku Savu, Pakru i Orljavu, a njegove obronke krase stotine dubokih klanaca izrezbarenih planinskim brzacima. Iz zemljine kore je u plamenu i potresu izrastao zasigurno prije 330 milijuna godina, iako postoje naznake i o znatno starijoj dataciji koja bi sezala i milijardu godina. Uvelike on grbi ravnu Slavoniju, i njezinim stanovnicima, koji na njegovom tjemenu postoje tek dašak vremena, otežava put. Psunj je svoju osoru narav pokazivao generacijama, a upravo teškoća kretanja njime uvjetovala je i kreaciju snažnih prapovijesnih utvrđenja. Ipak, prvo znatnije (zabilježeno) savladavanje njegovih klanaca pokazala je srednjovjekovna civilizacija slavonske Hrvatske. Isprva, planinski klanac Pakre i Orljave popunila je srednjovjekovna via Colomanis, Kolomanova kraljevska cesta, povezujući Zagreb preko Pakraca i Požege sa Osijekom. Danas nam je mnogo nejasnija druga, vrlo važna Dukina cesta, uz koju se vežemo prvi spomen 1210. godine. Ona je okomito sjekla Kolomanovu cestu kod današnjeg Dragovića i nastavljala preko Psunja do srednjovjekovnog samostana Rudine na istoku i templarske utvrde Račeša na zapadu.
Arheološko iskopavanje ovako velikih sustava prometnica gotovo pa i nije moguće, stoga sa moramo bazirati na površinsku ostavštinu tih žila kucavica srednjovjekovne Slavonije. I nailazimo na prvi problem. Sve srednjovjekovne prometnice prekrile su moderne asfaltirane trase i šumske uvelike strojno iz nivelirane prometnice. Ovdje praktički nećemo ništa naći. Moram reći kako ipak ima nade, koja se suptilno manifestira u ostacima srednjovjekovnih psunjskih zidina. Naime, brojna arheološka otkrića od 2021. do 2025. godine, ukazala su na poveliku mrežu srednjovjekovnih zidanih lokaliteta na Psunju koji su morali biti povezani cestom. Tako je sada moguće povezati benediktinski samostan Rudine sa srednjovjekovnom utvrdom Orljavac pa dalje se utvrdom Bukovik (vrh Javorovica), što su nastale na samom početkom 13. stoljeća. Sada znamo kako je Dukina cesta prelazila preko visova Psunja i spajala se sa trasom uz rijeku Rogoljicu, dalje prema templarskoj utvrdi Rašaški kod današnjih Bobara.
Ipak njezin najsnažniji krak, vodio je sjeverno prema srednjovjekovnoj aglomeraciji vrlo snažnog Dragovića i Sirača, izravno kroz klanac Rakovog potoka. Upravo ovdje ostaci zemljanih srednjovjekovnih stražarnica ukazuju na važnost opisanih komunikacijskih pravaca. Iako na prvi pogled ovako težak planinski put izaziva skepsu za njegovom potrebom kao i samu tehnološku mogućnost srednjovjekovnih putnika (zapregom), dodatno izgradnja utvrde Čaklovac podupire temelje ovog kompleksa. Povrh dominantnog hrbta, Čaklovac je štitio Rakov klanac isprva lakim streličarskim naoružanjem i brdskim stražarskim jedinicama, da bi vrlo brzo, napretkom tehnologije, tu ulogu mogao prepustiti teškoj artiljeriji. Procvat prometne tehnologije uskoro će utjecati i na formaciju zapanjujuće strmih srednjovjekovnih puteva, od kojih je najfascinantniji cik-cak strmi uspon uz čaklovačke hridi.
Pristup novim tehnologijama za analiziranje terena kao i brojna otkrića starih prometnica na Pakračkoj gori i u dolini rijeke Bijele ponudila su snažnu analogiju za proučavanje zapadnoslavonskih cesta. Rudonosno gorje Psunja bilo je znatno povezanije i naseljenije u srednjem vijeku nego što to danas možemo pretpostaviti. Tadašnja svijest putovanja uvelike se razilazila sa današnjim prometnim pristupom koji favorizira ravnije i manje izazovne trase. Izgleda kako je ušteda vremena u srednjem vijeku bila prioritet, a kreacija zahtjevnih trasa izlagala je putnike izazovima pothvatima. Možda ovakvo poimanje putovanja ima i redovnički filozofski korijen posebno afirmiran u ovom razdoblju ljudske prošlosti. Svakako, nećemo pogriješiti ako kažemo da je Čaklovački prolaz (Rakov klanac), srednjovjekovna vrata Psunja, ujedno i zahtjevna gotička staza iskupljenja.
Piše: Krešimir Vacek