Slika: Dijelovi srednjovjekovnog mača (Modificirao K. Vacek prema M. KOVAČ, 2005., 22)
Srednjovjekovni je mač glavna tema brojnih priča, balada, legendi i romansi. Plemenito čelično oružje, iskovano u plamenu podsjeća na znak križa, ujedno patnje i viteškog uskrsnuća kroz čast i slavu. Nije vrsta oružja kojom je naviše života oduzeto, ali je vrsta oružja kojim je svaki sukob opjevan. Pored svetog koplja i kaleža, mač je glavni pokretač arturijanske srednjovjekovne književnosti inspirirane potragom za svetim gralom, izvorom vječne mladosti. Srednjovjekovni mač, kao simbol viteštva, kršćanstva, ali i gorljivog srednjovjekovnog misticizma pojavit će se u Pakracu krajem 12. odnosno početkom 13. stoljeća, u koricama križarskih vitezova.
Romanički mač (11-13.st) vrhunac je srednjovjekovne vojne tehnologije. Iskovan od željeza pažljivo obogaćenog ugljikom na vrlo visokim temperaturama, pomirio je čvrstinu i elastičnost. Svaki mač sastojao se od dva glavna dijela- oštrice i balčaka što se nasađivao na oštricu. Možemo reći kako je oštrica baza, duša mača, a balčak – odnosno zaštitna križnica, rukohvat i jabučica njegov um, kojim vješti mačevalac upravlja.
U srednjem vijeku postoji više od 25 tipova mačeva i još veći broj podtipova, ali u križarskim ratovima treba pratiti dominantno jednoručne i jedno-ipo ručne vrste koji su bili luksuzno oružje najelitnijih ratnika. Oštrica romaničkih (križarskih) mačeva bilježi postepen prijelaz sa plosnatih širokih oštrica vikinških ranosrednjovjekovnih mačeva na robusnije romboide oštrice sa zašiljenim vrhom. Neefektivnost ranosrednjovjekovnih mačeva u kontekstu pojave pločastih željeznih i čeličnih oklopa kao i sve više zastupljene žičane košulje (chainmail) u 12. i 13. stoljeću uvjetovalo je pojavu izrazito robusnih zašiljenih oštrica kojima se ubadanjem efektivno probijao naveden oklop. Mnoge ilustracije ukazati će kako je takvim mačem bilo moguće tući i kao buzdovanom, hvatajući dno oštrice žičanim rukavicama. Općenito, romaničko baratanjem mačem najbolje je zabilježeno nešto kasnije, 1361. godine u bitci kod Visbija gdje su arheolozi i antropolozi u masovnoj grobnici srednjovjekovnih ratnika, zabilježili dominantan tip i način nanošenja ozljeda ovim oružjem. Zamahivanje mačem u srednjem vijeku daleko je bilo od danas pomalo komičnih pirueta i širokih zamaha vidljivih u modernim filmovima. Također, vrlo rijetko je dolazilo do udarca mačem o drugi mač. Borba se vodila izmjenjivanjem udaraca o ručni oklop, a izrazito visok postotak udaraca u lijevi dio noge i glavu ukazuje da se ciljano zamahivalo prema nogama protivnika te potom brzo prema glavi. Nakon nekoliko udaraca u predio glave i vrata poraženi ratnik bi pao na tlo pa mu je upućen i konačni udarac u stražnji ili prednji dio glave (ovisno kako je pao na pod), čime je borba sa drugim vojnicima dalje nastavljena. Borba na konju vođena je nešto drugačije, gdje je konjanik vertikalnim zamahom pokušavao zasjeći pješake ispod njega u naletu. Najučinkovitiji „lijek“ protiv konjaničkog nasrtanja bila su duga koplja ili pike (pikaneri) iako je konjanika bilo moguće srušiti i mačem udarajući u njegove noge ili (ne viteški) u njegovog konja.
Mač kao najopjevanije oružje srednjeg vijeka razvija svoju tipologiju u plesu sa srednjovjekovnim oklopom. Pojavu novog tipa mača ubrzo prati novi tip oklopa kojeg parira idući tip mača i tako dalje. Mač će svoju vrijednost uvelike izgubiti ukidanjem templarskog reda ujedno i hibernacijom arturijanske književnosti. Gubitci kršćana u križarskim ratovima kao i sve snažniji građanski vojni sloj utjecati će na porast broja mačeva osrednje izrade, čime će izgubiti svoj statusni simbol. Ipak, u raznim tipovima preživjeti će i kasnosrednjovjekovnu pojavu baruta i uvođenje vatrenog oružja. Snažni mitološki simbol mača ostati će postojan u zapadnom svijetu sve do danas. Na području grada Pakraca do danas nisu pronađeni primjerci romaničkih mačeva, ponajviše zbog stroge redovničke tradicije koja je branila njihovo prilaganje u grobove. Ipak, učestala pojava pojasnih kopči pojasa za nošenje mača u viteškim srednjovjekovnim grobovima, govori nam kako je mač otpjevao svoju baladu i u našem gradu.
Piše: Krešimir Vacek