Stari grad Pakrac srednjovjekovna je jezgra današnjeg grada Pakraca. Preostali ostaci velike srednjovjekovne utvrde iz kraja 15. stoljeća srušeni su od strane komunističkih vlasti 1950-ih godina pod izlikom uklanjanja „buržujskih simbola“, a na njezinom mjestu ubrzo će se sagraditi Zgrada gradskog poglavarstva i Policijska postaja, potom stanovi i zgrada „Projektnog biroa“. Dosadašnja arheološka istraživanja koja financiraju Ministarstvo kulture i medija i Grad Pakrac, a provode se od 2017. godine, utvrdila su postojanje sedam kula na bedemima što tvore peterostraničnu utvrdu, okružujući gotičku crkvu.
Najveća kula, odnosno plemićki palas, sagrađen je uz svetište crkve u prvoj polovici 16. stoljeća kako su se intenzivirali osmanski upadi na područje Zapadne Slavonije. Arheološkim istraživanjima ubrzo je utvrđeno postojanje i ranogotičke crkve iz 1200. godine te velikog groblja oko nje koje će kasnije prekriti velika kasnogotička / rano renesansa utvrda. Treba napomenuti da je križarska gotička arhitektura jedinstven primjer francuske gotike koji su primijenili francuski križarski redovi smješteni u Pakracu početkom 13. stoljeća tako ujedno ukazujući na važnost Pakraca u Hrvatsko Ugarskom kraljevstvu. Povijesni izvori jednoglasni su oko pripadnosti Pakraca redu Svetog Ivana Jeruzalemskog početkom 14. stoljeća kada se prvi puta i spominje titular najstarije crkve – one koja se istražuje već godinama u arheološkoj sondi, crkve sv. Ivana. Pakrac je u sklopu redovničke organizacije imao i ivanovačkog preceptora što ukazuje na njegovu važnost u srednjovjekovnoj Hrvatskoj.
Povijesni izvori nisu jasni kada tituliraju graditelje Pakraca nazivajući ih „križnicima“ (univerzalni naziv za ratničke križarske redove) što je otvorilo prostora za mogućnost kako su Templari osnovali grad. Za sada ima nekih elemenata koji bi podržali tu ideju. Treba naglasiti kako povijesni izvori potvrđuju postojanje prve kovnice prvog hrvatskog novca kovanog na području Hrvatske u srednjem vijeku – banskog denara (slavonskog banovca) kojega povijesni izvori potvrđuju od 1256. do 1260., a arheološko-numizmatički od početka 1240-ih do 1260. godine. Kovnica je smještena u Pakrac najvjerojatnije nakon provale Tatara kada je Pakrac oštećen, no ubrzo i obnovljen.
Dosadašnjim istraživanjima potvrđeno je nekoliko faza života Starog grada. U prvoj fazi koja traje od početka 13. stoljeća do sredine 15. stoljeća potvrđeno je postojanje velikog groblja unutar crkve i izvan nje, a arheološki slojevi ukazali su i na oštećenje i obnovu Pakraca tijekom tatarske provale. U ovoj fazi iznimno su značajni pronalasci crkvene drvene ograde, ranije palisade crkvenog dvorišta, ali isto tako panjeva hrasta koji su kasnije prisutni na groblju. Osim vrlo velikog broja pokojnika koji ukazuju na strogu kršćansku tradiciju pokapanja sa glavom okrenutom prema istoku, očekujući tako ponovni Kristov dolazak i Sudnji dan, u nekoliko slučajeva otkriveni su prežitci staroslavenskih vjerovanja u povratak zlih pokojnika među žive. U skladu s tim vjerovanjem zabilježeni su primjeri oskvrnjavanja i uništavanja pojedinih grobova.
Drugu fazu utvrde, od polovice 15. stoljeća do početka 16. stoljeća obilježilo je burno razdoblje u srednjovjekovnoj Hrvatskoj. Započinju sve intenzivniji upadi Osmanlija, a Ivanovački red postepeno odlazi iz Hrvatske na Maltu. Ovaj period označio je razdoblje intenzivnih građanskih ratova u srednjovjekovnoj Slavoniji i čestih promjena vlasti. Isti je slučaj i s Pakracem čemu svjedoči povećana zastupljenost balističkog naoružanja u arheološkim slojevima. Posebno treba naglasiti pronalaske nekoliko primjeraka strelica opsadnog samostrela koji se i dalje koristio u ovom periodu.
Razdoblje 15. stoljeća obilježilo je i nekoliko poplava i podizanje močvarnog mulja na lokalitetu. Ova vrlo štetna pojava za tadašnje stanovništvo uvelike je pozitivno utjecala na očuvanje iznimno značajnih pronalazaka organskih ostataka grančica vinove loze, koštica trešanja i marelica. Apsolutna 14C datacija sloja ukazala je na podrijetlo uzoraka iz 1480. godine. Početkom 16. stoljeća započinje treća faza Starog grada koju obilježavaju intenzivni građevinski pothvati. Nastaje peterostranična utvrda sa 7 cilindričnih kula s toparnicama, a sama francuska gotička crkva ubrzo je obgrljena s 2-3 metra debelim kamenim zidovima. U potpunosti se redekorira unutrašnjost crkve. Nastaju brojne pomoćne fortifikacijske građevine oko crkve, u svojim temeljima očuvane do dan danas. Posljednja kršćanska faza lokaliteta započinje 1539. kada Pakrac dolazi pod vlast Nikole Šubića. Arheološki slojevi potvrđuju veliku opsadu i obranu Pakraca 1540. protiv Osmanlija te velike građevinske zahvate na obnovi utvrde nakon bitke pa do 1543-4. godine.
Arheološki slojevi potvrđuju kako je Pakrac je 1544. godine razoren te su ga Osmanlije osvojile. Nasipavanjem zemljom većeg područja utvrde započela je Osmanska faza lokaliteta koja obilježava uništavanje gotovo svih dekorativnih elemenata na gotičkoj i renesansnoj arhitekturi i njihovo uklapanje u arhitekturu osmanskih vojnih baraka i konjskih staja. U vrijeme Osmanlija Stari grad je imao ulogu snažne baze za osmanski konjički garnizon čemu svjedoče navedeni arheološki ostaci.
I ove godine, arheološki slojevi ukazali su na razdoblje oslobođenja Pakraca od Osmanlija 1691. Mlađi arheološki slojevi na lokalitetu iznimno su devastirani građevinskim radovima provedenima 1950-ih i 1970-ih godina pa o kasnijoj novovjekovnoj povijesti imamo vrlo malo podataka. Treba sumirati kako je u ovogodišnjim istraživanjima potvrđeno postojanje velike srednjovjekovne nekropole (više od 165 pokojnika) koja ujedno dokazuje formaciju snažne utvrde i podgrađa, odnosno grada u današnjem smislu. Ivanovački križarski red u 14. stoljeću širom je otvorio „vrata“ posvećenog tla stanovništvu srednjovjekovnog Pakraca što dokazuje sastav stanovništva na nekropoli. Treba napomenuti da je redovničko obrazovanje uvelike bilo svjesno pojedinih aspekata stare antičke tradicije, čemu svjedoči posebna praksa kod korištenja antičkih tegula za obilježavanje pojedinih ukopa na južnom dijelu groblja.
Pored velikog broja očuvanih drvenih lijesova na lokalitetu Stari grad, zabilježili smo veći broj slučajeva u kojima su nadgrobna obilježja, odnosno spomenici ostali očuvani. Ovogodišnja istraživanja završila su radovima u zapadnom sektoru, otkrićem razrušenog grada iz 1544. godine. Za kraj treba istaknuti kako je arheološko nalazište Stari grad Pakrac biser nacionalne arheologije Hrvatske kojega treba čuvati - ako mi to ne učinimo, povijest je pokazala, nitko drugi neće.
Piše: Krešimir Vacek