Međusobnim Sporazumom o suradnji Grada Pakraca i Hrvatske gorske službe spašavanja (u nastavku HGSS) Stanice Požega - ispostava Pakrac iz 2020. godine lokalni su HGSS-ovci dobili na dugoročno korištenje gradsku stambenu ošasnu imovinu (imovinu bez nasljednika) u Ulici Matije Gupca na atraktivnoj lokaciji u centru grada, točno preko puta Konzuma, a nakon odrađenih rekonstrukcija i adaptacije prostora njihovim potrebama, uskoro će i službeno njihove volonterske akcije započinjati iz novog doma. Iz kojih razloga su ovu lokaciju prepoznali kao idealnu za vlastite potrebe, s kojim se izazovima najčešće susreću te koje su najčešće kobne greške koje ljudi učine u prirodi, između ostalog, upitali smo Zvonimira Milera, pročelnika HGSS Stanica Požega - ispostava Pakrac, predsjednika Udruge za održivi razvoj, šport i rekreaciju „CRO OUTDOOR“ te vlasnika tvrtke Open Way d.o.o. - poslovno savjetovanje za EU fondove i javnu nabavu.

Možete li našim čitateljima ukratko pojasniti na koji način funkcionira HGSS i kako se financira? 

HGSS je volonterska organizacija, nitko od nas nema nikakvu naknadu niti plaću, a izvor financiranja je na nacionalnoj razini koji se ciljano dotira za troškove infrastrukture, opreme, goriva i slično, isto kao i financijska sredstva jedinice lokalne samouprave s kojima sklapamo Sporazume o suradnji na godišnjoj razini. HGSS je udruga od posebnog značaja za RH, koja djeluje kroz 25 stanica na području cijele RH, a naša požeška je jedna od najstarijih u Hrvatskoj budući da postoji oko 60 godina te trenutno broji oko 40-ak članova.

Prije same primopredaje objekta, isti je doveden u uporabno stanje sa svim potrebnim priključcima, dok ste ostale građevinske radove financirali vlastitim sredstvima. Je li to bio zahtjevan ukupan iznos i biste li odustali da ste tog dana znali o kojoj se „cifri“ radi što se tiče Vašeg dijela sufinanciranja?

Objekt posjeduje ured, salu za sastanke, sanitarni čvor, malu kuhinju, veliku terasu i garažu sa spremištem za opremu koja je u prizemlju te je ukupna investicija prešla 80.000 eura kojih smo uglavnom financirali sredstvima HGSS-a nacionalne razine pa vlastitim koje smo skupili, a veliki je tu udio našeg osobnog rada i donatora u vidu nabavke materijala kojima ćemo se zahvaliti kad dođe vrijeme za to i naravno najveća pomoć nam je došla od Grada Pakraca koji nam je i ustupio objekt na korištenje te omogućio sve priključke, dakle struju, vodu, plin, kanalizaciju i slobodno mogu reći da bismo dvaput razmislili bismo li se upustili u to sve bez takve pomoći.

Iz kojih razloga ste ovu lokaciju prepoznali kao idealnu za Vaše potrebe?

Bilo je nekoliko opcija, a kad smo od Grada dobili ponudu za ovaj prostor, odlučili smo ga prihvatiti zbog mogućnosti proširenja objekta kako nama odgovara i sada je rasprostranjen na preko 140 kvadrata ukupne površine te upravo ovih dana završavamo tehničke preglede. Lokacija nam odgovara i zbog toga što ima veliko dvorište s izlazom na glavnu cestu, poslije ćemo izgraditi nadstrešnice za vozila i neku drugu opremu koja ne stane u objekt.

Kako ste se odlučili pridružiti HGSS-u, koliko dugo radite i koje ste sve dužnosti obavljali?

Baš sam nedavno, odnosno 27. rujna kada smo slavili 75 godina postojanja HGSS-a, dobio priznanje za 20 godina rada u službi. Radio sam u MUP-u do 2006. godine, a prije toga sam se bavio planinarenjem. Neposredno prije odlaska iz MUP-a stupio sam u kontakt s ekipom iz stanice Požega i polako krenuo u tom smjeru. Tadašnji pročelnik bio je dr. Dario Švajda koji je i dan danas dopročelnik službe. 2006. godine prvi put je donesen zakon u HGSS-u i tako je sve skupa krenulo, organizacija koja mi ponudila ono što volim - boravak u prirodi i planinama te mogućnost da pomažem ljudima koji su u nevolji. Što se tiče dužnosti, pročelnik sam regionalne stanice Požega posljednje dvije godine, a na nacionalnoj razini sam koordinator za organizaciju dežurstava u nacionalnim parkovima Plitvice, Paklenica, Biokovo i donedavno Mljet te koordinator za organizaciju edukacije koju provodim u suradnji s Hrvatskom gospodarskom komorom, a za nositelje organizatora poslovnih aktivnosti u prirodi. Također, u komisiji sam za potrage i licencirani voditelj potraga i instruktor za organizaciju spašavanja i upravljanja u velikim katastrofama kad su u pitanju poplave.

Kako izgleda jedan prosječan dan u HGSS-u – kad nema akcija i kad ih ima?

Prosječan dan HGSS-ovca je da radi svoj posao i živi svoj život te pokušava to uskladiti s HGSS obavezama. Kad nema intervencija, osim što moramo individualno održavati svoju tjelesno-fizičku sposobnost, održavamo školovanja, vježbe i edukacije interno za naše članove.

Koji se postupak provodi da bi netko postao član HGSS-a?

Član HGSS-a se postaje isključivo na poziv, odnosno moraju vas predložiti minimalno tri gorska spašavatelja nakon čega pročelnik odlučuje o prihvaćanju tog prijedloga. Vaši predlagatelji postaju vaši mentori i kasnije odgovaraju za sve vaše postupke. Dužni su o njemu voditi brigu, podučavati ga, davati potporu, ali naravno i prepoznati naznake da možda ta osoba iz nekih razloga nije za službu, a takvih je slučajeva znalo biti, primjerice životne obveze koje jednostavno ne možete uskladiti s obavezama službe ili preseljenje u drugu sredinu i slično. U slučaju ozljede, uvijek postoje poslovi koje ta osoba može raditi i biti vrlo korisna. Nakon toga slijedi školovanje koje je praktički doživotno, ali koje je zamišljeno kroz nekoliko koraka, a da biste od suradnika i pripravnika dospjeli do licenciranog gorskog spašavatelja treba vam 3 do 4 godine. Prva obuka je četverodnevni tečaj prve pomoći nakon čega slijedi osnovni tečaj u kojemu se uči o potragama. Zatim slijede još tri tečaja koja se tiču ljetnih i zimskih tehnika spašavanja te spašavanja iz špilja. Po uspješnom završetku minimalno dva od navedena tri tečaja, stječete pravo izlaska na ispit spašavatelja nakon kojeg slijedi 24-satni ispit za licenciranog gorskog spašavatelja u kojemu pri simulaciji situacije spašavanja nije dozvoljena niti jedna pogrješka jer u našim intervencijama nema mjesta krivim koracima. Naposljetku, obuke se razgranjuju na specijalizacije poput spašavanja u vodama, spašavanja u speleološkim objektima (špilje i jame), voditelja pasa, digitalnih kartografa itd.

Kako izgledaju i koliko često održavate obuke za članove HGSS-a?

Nastojimo svake srijede održati sastanke koji ujedno budu i obuke, a tijekom godine održavamo tri glavne takmičarske vježbe - ljetnih, zimskih i speleoloških tehnika spašavanja te četvrtu - vježbe na vodama. Osim toga postoje individualne vježbe kad se članovi pripremaju za određene tečajeve sa svojim mentorima i na razini HGSS-a državne vježbe po svim tim područjima gdje uvijek nekog pošaljemo.

Koje osobine smatrate najvažnijima za uspješnog člana Vašeg tima?

Zasigurno visoka razina empatije prema ljudima gdje vas tuđa nesreća motivira i nadvlada sve one nedaće. HGSS je služba koja je dostupna 24 sata dnevno 365 dana u godini, dakle nema mogućnosti da nazovete naš dežurni broj i da vam netko kaže da mi ne radimo, a na to se mora naviknuti i vaša obitelj.

Koja je najzahtjevnija akcija spašavanja u kojoj ste sudjelovali i s kojim se izazovima najčešće susrećete na terenu?

Najčešće se susrećemo sa slučajevima kada se ljudi izgube. U sjećanje se najviše urežu akcije koje imaju veze sa stradavanjem i nestankom djece, koje i imaju najviši stupanj hitnosti kad su u pitanju stradavanje i nestanak djece. Tu naravno moramo sačuvati profesionalnost i hladnokrvnost te organizaciju akcije voditi prema svim pravilima, ali ipak postoji taj jedan onako ljudski pritisak, moment ili šok i to je jako teško držati na razini profesionalnosti jer želite što prije sve napraviti. Ako govorimo o najkompleksnijim akcijama, tu bih naveo potrage u kojima se koristi najviše ljudi, najviše resursa i najduže traju. Postoje dvije vrste osoba koje mi tražimo - one koje su svjesne da su se izgubile i one koje nisu i upravo su takvi slučajevi najzahtjevniji, dok je ustanovljen i psihološki profil kod djece do 7. godine koji kaže da kad se izgube ili sakriju ne javljaju se, što iz osjećaja krivnje i straha od batina, što iz nekakve njihove igre. Recimo vodio sam potragu za zrakoplovom koji se srušio na području Psunja, pilot i još jedna osoba, to je bila jako kompleksna akcija. Došli smo do njih, izvukli smo ih i hvala Bogu preživjeli su obojica.

Na koji način je najbrže dozvati HGSS?

Dojave primamo kroz sustav 112 ili direktno na naš telefon 091 112 9340 s tim da pozivom na 112 njihov tim odlučuje koju službu će poslati u pomoć nakon što ustanovi o kakvoj se situaciji radi. Možete poslati i SMS poruku na 112 čak i kada signala gotovo i nema, ali na većini lokacija ima signala.

Kojom opremom raspolažete i koliko Vam ona olakšava posao, koristite li dronove, GPS uređaje i druge moderne tehnologije u potragama?

Svaka stanica i ispostava mora biti opremljena opremom i ljudima. U Pakracu trenutno imamo desetak aktivnih članova, opremljeni smo s po jednim terenskim i osobnim vozilom koja su u našem dvorištu 24 sata. Raspolažemo svom kompletnom opremom za spašavanje, tzv. akcijskim kompletom, uključujući i opremu za spašavanje u vodama, odnosno čamcima, plutajućim užetom i slično. Imamo pse, dronove, GPS i sve moderne tehnologije i kada se izlazi u potražnu, stijensku ili bilo kakvu drugu akciju, svaki naš član mora znati izaći na teren i započeti akciju dok se ne skupe ostali sa specijalistima.

Što biste savjetovali ljudima koji planiraju izlet u prirodu?

Pitanje je dobro formulirano jer sadrži u sebi riječ planiranje, znači oni koji planiraju odlazak u prirodu, upravo to moraju odraditi adekvatno. Predvidjeti gdje se ide, koliko će to trajati, što bi nas sve tamo moglo zadesiti, što nam treba i što može poći po zlu. To nije crni nego realan scenarij kojeg jednostavno treba uzeti u obzir. Adekvatno se obući ovisno o vremenskim temperaturama, ponijeti dovoljno vode i hrane, ne ići sam, napuniti mobitel, ponijeti lijekove ukoliko imate određene zdravstvene probleme, voditi računa o lokaciji i obavijestiti nekoga gdje idete i za koliko vremena se planirate vratiti. Treba voditi računa i o divljim životinjama jer postoji mogućnost napada od vukova i medvjeda kada bi došli u blizinu stoke nakon čega bi ih ljudi koji čuvaju stoku tjerali od svog teritorija prema šumi. Naravno nije preporučljivo bacati hranu i ostatke hrane oko sebe, sve što se sa sobom ponese u prirodu mora se iz nje i iznijeti. Također jedna preporuka, kada stupite u kontakt s nama i mi vas lociramo i organiziramo akciju, nemojte se udaljavati s te pozicije jer se znalo događati da kad smo došli do lokacije, tih osoba više nije bilo tamo. Doći ćemo za pola, tri, pet sati, ali doći ćemo sigurno, još se nije dogodilo da nismo došli.

Što Vam u akcijama najviše otežava posao – vrijeme, teren ili nešto treće?

Što se tiče vremena, mi to zovemo GSS vrijeme, dakle vrijeme kad nitko ne ide van, a ovi koji odu najčešće tada i dožive nesreću, a naravno da su akcije dodatno otežavajuće ukoliko se odvijaju po noći.

Postoji li situacija koja Vas je posebno dirnula?

Nažalost, bilo ih je više, a to su one kad pronađete osobu, no ne živu, a bilo je takvih slučaja i s djecom. To je jedan dio našeg posla koji je neminovan, a kada se nađete u takvoj situaciji vrti vam se u glavi jeste li mogli brže stići do njih ili nešto bolje napraviti po tom pitanju, to su sigurno stvari koje ostavljaju trag na ljudima i mi stariji članovi vodimo posebnu pažnju o mlađim članovima da ih barem donekle pripremimo na takve situacije. Poseban žal ostavlja i činjenica da mi se u svojoj 20-godišnjoj karijeri, doduše samo dvaput dogodilo da nismo uspjeli pronaći tražene osobe, na području Kutine i Psunja. Što ne mora značiti da su mrtvi jer zna biti i slučajeva kad ljudi jednostavno odluče nestati, imali smo slučajeve kad obitelj prijavi nestanak osobe, mi osobu pronađemo, no ona nakon toga ne želi da se obitelj o tome obavijesti, a nama je na kraju najbitnije da je osoba živa i zdrava.

Kako usklađujete privatni život s ovako zahtjevnom obavezom?

Teško. Privatni život, to je ono što obitelj tolerira, jer da ne toleriraju, ne bi bilo izvedivo. Članovima koji imaju fiksno radno vrijeme znatno je teže, no zato nas ima 40-ak te će na teren uvijek moći izaći dovoljan broj spašavatelja.

Koliko Vam znači edukacija građana i jeste li zadovoljni koliko ljudi prate savjete HGSS-a?

Radimo edukacije s djecom u školama, vrtićima, ali i sa građanima u vidu orijentacije na terenu, prve pomoći, radimo i sa zaposlenicima tih ustanova. U zadnje vrijeme pokušavamo i u naše vježbe uključiti građane na siguran način i u obliku koliko oni mogu kako bismo im približili naš rad.

Što Vas osobno najviše motivira u ovom poslu?

Bez neke patetike, najveći motiv je mogućnost preko koje si osposobljen da na siguran način možeš pomoći ljudima koji su stvarno u ozbiljnim nevoljama. HGSS je služba koja dolazi na područje gdje druge službe ne idu, dakle ti ljudi koji su tamo stradali ili koji su se našli tamo u problemu nemaju nikog drugog osim nas i ako nema nas, neće ni biti nikoga tko će im moći pomoći, nema većeg motiva od sretnog završetka kojim usrećimo tu obitelj.