Ovo je priča o čovjeku koji velik dio svoje svakodnevnice provodi pričajući o drugima, o drugim vremenima, događanjima, saznanjima te koji prošlost teleportira u sadašnjost. Izgledom je također fiksiran u sadašnjosti jer u kojoj god se godini našli, uvijek je isti. Ovo je priča o profesoru, pedagogu, kolekcionaru, voditelju muzeja, treneru, majstoru borilačkih vještina, predstavniku dobroga, našem 54-godišnjem sugrađaninu Mariju Tušeku.

Rođen u Pakracu u kojem provodi cijeli život osim za vrijeme fakultetskog obrazovanja, Mariju su odmalena fokus privlačile nešto manje popularne aktivnosti. Dok su svi igrali nogomet, košarku, odbojku, on je bio među prvima koji je vozio skateboard ili plesao brakedance.

„Što se tiče sporta, nikad me nisu privlačile stvari koje su privlačile sve ostale, malo sam trenirao rukomet i to kao golman, kad smo igrali nogomet opet sam bio golman, kad sam dobio bicikl mene su impresionirali BMX-ovi, vožnja na zadnjem kotaču i izvođenje nekakvih ludosti, među prvima sam u Pakracu vozio, a i dan danas s 54 godine znam stati na skateboard i žena poludi kad to vidi jer se boji da ću se polomiti, a drago mi je i da moj sin sad vozi. Onda je došlo vrijeme brakedance-a, to smo rasturali, ta moja starija generacija me pozna po tome i po tim natjecanjima, u osnovnoj i srednjoj školi su nas nastavnici sve znali po breakdance-u.

Nakon toga je došao Bruce Lee, borilačke vještine i zapravo pravo treniranje u klubu sam krenuo tek u prvom razredu srednje škole kad sam se upisao u Karate klub Jovica Marković Pakrac. Krenuo sam u tom klubu da bi već pred kraj srednjoškolskog obrazovanja bio pomoćni trener gdje sam kada bih dolazio iz Virovitice držao treninge klincima koji su kasnije poslije rata došli kod mene trenirati ninjutsu. Kad sam trenirao karate, koji se dijeli na kate i borbe, imao sam dosta uspjeha u borbama i bio sam u treći u Hrvatskoj, ali me je uvijek privlačilo nešto više. Većinom smo išli na borbe, dok su kate bile zapostavljene i nismo išli na natjecanja budući da naš trener Mile Gvozdenović nije bio baš prestručan u katama, on je baš bio borac i borbe smo rasturali, ali kada bismo došli na polaganje nismo pred komisijama baš znali izvesti kate tako da je kod nas najveći doseg bio plavi pojas koji je poslije trenera bio najveći pojas u klubu i smatram da smo za to vrijeme imali nekog tko je znao kate, danas bismo svi bili nositelji crnog pojasa. Karate mi se sveo na specijalke, dođeš na natjecanje i protivnike pobjeđuješ na dvije, tri finte koje su prolazile pa mi je to postalo premonotono.

Počeo sam se zanimati za te pokrete u katama, duhovni aspekt borbe i koji je njihov smisao. Onda se pojavio ninjutsu 80-ih godina, međutim u Hrvatskoj nije bilo kluba u kojem bih to trenirao pa sam kupovao kazete i knjige, da bi se 1993. godine u Zagrebu osnovao klub kojemu sam se ja priključio nakon mjesec dana postojanja te sam tako postao jednim od najranijih učenika tog kluba“, rezimirao je svoj sportski put koji ga je usmjerio u borilačke vode. Tamo je trenirao tijekom cijelog studiranja do povratka u Pakrac 1998. godine, a već sljedeće godine je na njegovu inicijativu osnovan ninjutsu klub. „Pero Antunović je išao sa mnom u srednju školu i mi smo trenirali zajedno prije osnutka kluba, on je bio u pričuvnom sastavu specijalne policije Trenk u Požegi i kad bi dolazio s terena nalazili smo u Lipiku, trenirali na bazenima, po krovovima, po napuštenim kućama, a zanimljivo je da nam je jedno od prvih mjesta za trening bio prostor sadašnje glazbene škole. Tu nam se priključio i Robert Hrastić, sadašnji načelnik Policijske postaje Pakrac. Nije bilo stropova, čak smo trenirali po gredama na visini s koje ako padneš nećeš se polomiti, ali udarit ćeš se pa smo tako balansirali po njima, baš smo bili ludi i mogu reći da nije bilo padova. I onda kad smo te 1999. krenuli s klupskim treninzima u našem Klubu ratničkih vještina Bujinkan Seishin Dojo Pakrac (na japanskom klub božanskog ratnika čistog srca), priključili su nam se Zvonimir Miler, Mario Vulinović iz Lipika i Siniša Babić koji je i dan danas sa mnom u klubu", prisjetio se.

Protiv sudbine se ne može

„Osjećam se kao da sam jučer počeo, a sad već predajem djeci mojih bivših učenika“, rekao je odlutala pogleda. Završio je dva razreda srednje drvne škole u Pakracu, a budući da je kod nas bila samo trogodišnja, odlučio je upisati treću i četvrtu godinu u Virovitici, gdje je i završio za drvnog tehničara. Nakon srednje škole baš je bila '91. godina, počeo je rat i Mario je planirao upisati šumarstvo, ali je naposljetku odlučio poći u smjeru svoje tihe patnje - Kineziološkog fakulteta u Zagrebu, tadašnjeg DIF-a koji se zapravo zvao Fakultet za fizičku kulturu te kojeg je naposljetku uspješno završio. „To danas ljudima nije jasno, dosta njih me pita: „Kako si ti uspio?“, jer ja nikad nisam bio vrhunski sportaš u smislu da sam ja bio nogometaš, košarkaš, odbojkaš, ja sam se bavio borilačkim sportovima, trenirao sam karate i dobro mi je išao i zapravo sam imao jednu širinu jer kad sam došao na prijemni sam od svega znao pomalo, nisam se ni u čemu isticao. Volio sam igrati i nogomet i odbojku i košarku u kojima nisam bio nešto posebno, ali sam bio rekreativac i gotovo sa svime sam imao nekakvog iskustva. Tako sam u rujnu otišao na fakultet u Zagreb, počeo je rat, očuh je ostao u Pakracu, mama, baka i dida su otišli u prognaništvo i zapravo su meni te ratne godine prolazile u studiranju. Zagrebački Fakultet za fizičku kulturu tada je bio jedan od jačih u Europi, sjećam se da sam studirao s Grcima, to je bila zadnja godina kad su se još Grci dolazili upisivati kod nas, stvarno je faks bio renomiran, upisivalo nas se oko 150 do 180, baš velika konkurencija“, zaključio je.

Podijelio je Frojdovsku misao koja mu se još vrti po glavi. „Znaš, moji su ti radnička obitelj, mama je smatrala da bi moje studiranje u Zagrebu bio financijski prezahtjevan zalogaj. No ubrzo je u rujnu počeo rat i napad na Pakrac. Prvi rok za upis na fakultet sam propustio, no sada se roditeljima ovaj drugi rujanski činio kao neminovna opcija. Uvidjevši ratno stanje, mama mi je rekla: „Neće ovo ovdje izaći na dobro, hajde ti odi na prijemni, nekako ćemo mi izgurati taj faks, samo se makni odavdje.“ I tako sam otišao i upisao fakultet. Nisam bio sudionik Domovinskog rata, pucala me ta ideja da ostanem u Pakracu na što je baka poludila, proživjela je 2. svjetski rat i, pod navodnicima rečeno, nije bilo šanse da mene puste u rat. Većinu mladosti sam proživio s bakom i didom i zapravo su moje društvo većinom bili Srbi i kad je počeo rat ja sam, opet pod navodnicima kažem, ostao kao Pale sam na svijetu. Da sam tad živio recimo u Prekopakri i s Prekopakranima možda bih i ja ostao. Ne znam što bi bilo s upisom na fakultet da nije došao rat nakon kojeg sam kao prognanik imao besplatan smještaj i hranu na fakultetu, često se pitam je li ovaj muzej moj neki doprinos što nisam bio u Domovinskom ratu, u JNA, možda, ne znam stvarno", pita se.

Prvi poslovi se pamte, pogotovo ako za drugim nije bilo potrebe

Rijetko ćete imati priliku čuti od 54-godišnjaka da radi isti onaj posao koji mu je prvi upisan u radnu knjižicu, a upravo je to Marijov slučaj. Svim generacijama omiljenom profesoru Tjelesne i zdravstvene kulture u pakračkoj srednjoj školi teško ćete pronaći učenicu ili učenika kojemu se zamjerio. Osim što ima odličan pedagoški pristup učenicima, svake godine vrlo uspješno slaže i vodi ekipe na srednjoškolska natjecanja u raznim sportovima gdje nerijetko sudjeluju na državnim prvenstvima, dok ona županijska ne mogu proći bez jednog od mjesta na postolju. „Imao sam sreću i nadam se da će mi moj prvi posao biti i posljednji. 1998. godine sam bio na služenju vojnog roka HV-a u Bjelovaru, poslije fakulteta se moralo ići u vojsku. Ostalo mi je još jedno mjesec dana vojnog roka i nazvala me kolegica Jasminka Molnar i rekla da ide na porodiljni, pitala me koliko mi je još vojske ostalo, nakon toga sam se javio Antunu Bariću, ravnatelju Srednje škole Pakrac i ubrzo nakon toga zamijenio kolegicu Jasminku, a put mi se otvorio jer je poslije porodiljnog prešla raditi u Kutinu. Tako sam dobio ugovor na neodređeno i mogu reći da sam stvarno zadovoljan u Srednjoj školi Pakrac, volim taj posao, želim ga raditi i ispunjava me“, rekao je.

Muzej mi nije bio ni na kraj pameti

„Sva povijest koja me zanima je vojna povijest, imam osjećaj da sam oduvijek bio nekakav skupljač. Dok sam se bavio brakedance-om, ako je postojala jedna knjiga o tome, ja sam ju morao imati. U zgradi gdje sam živio su nam ustupili podrumsku društvenu prostoriju za potrebe naših brakedance treninga, a unutra je bila hrpa časopisa i onda sam sve to prelistavao ne bih li naišao na bilo kakvu sliku ili tekst o brakedance-u, pravio sam svoje bilješke, svoje knjige, povezivao sam te sličice, strašno me to sve zanimalo. Ili kad je bio prvi film o brakedance-u u Daruvaru dok sam bio srednjoškolac, sam sam otišao vlakom jer sam to morao pogledati. Čime god sam se bavio, uvijek sam išao u neku dubinu, rovanje i kopanje kako bih što više saznao o tome. O ninjutsu imam na stotine knjiga, hodao sam 7 kilometara do kioska kako bih kupio časopis Crni pojas, morao sam ga imati, baš sam luđak što se tog tiče, to proučavanje je i dovelo do osnutka kluba. Primjerice prije rata su izlazili plavi nindža romani, do rata ih je izašlo 103 broja i ja sam to sve sačuvao, imam trenirku karate kluba koju sam slučajno odnio u vikendicu u Zagorju i to je jedino što mi je ostalo od te moje prijeratne kolekcije tako da mi je to jako draga uspomena i mogao bih ti spomenuti brojne primjerke koji su mi posebni u muzeju, no evo izdvojit ću obiteljske fotografije za koje se nadam da će ostati u muzeju i kad mene ne bude, a nalaze se na zidu gdje je SFRJ period, tamo su mi fotografije bake i dide koji su bili Zagorci i to je baš ono nešto moje“, rekao je s osmijehom na licu.

"Ajde taj Japan stavi malo sa strane..."

1991. je krenuo ispočetka sa skupljanjem knjiga, mačeva, oružja i svega ostaloga, iz čega je naposljetku niknuo Muzej vojne i ratne povijesti, no kako kaže ta mu ideja nije bila ni na kraj pameti. “Za potrebe treninga sam počeo skupljati katane (mačeve), šurikene itd., a 2012. godine smo napravili izložbu u suradnji s gradskim muzejom pod nazivom „Ratnici“. Tu je bilo više o Japanu pa smo prikazali nešto iz 1. i 2. svjetskog rata, Domovinskog rata, ali to su većinom bile posuđene stvari, pogotovo za Domovinski rat, ništa skoro nismo imali. Pakrački muzej je mladi muzej i ljudi nisu donosili nešto iz rata i tadašnji gradonačelnik Davor Huška je došao na ideju kad je vidio da je to sve lijepo uređeno u muzeju da napravimo spomen sobu koju će posjetitelji moći pogledati“, prepričao je začetke stvaranja muzeja.

Znate onaj o Muji i Japancu kad je Japanac rekao da mu je na prvom mjestu Japan, na drugom obitelj, na trećem novac, na što mu je Mujo odgovorio da mu je na prvom mjestu obitelj pa novac, a Japan mu je tek na trećem mjestu. U sličnom stilu je i bivši gradonačelnik Pakraca Huška rekao Mariju neka taj Japan stavi malo sa strane jer se u Pakracu obilježava početak Domovinskog rata, Bljesak i obljetnice tragičnih događaja i tako je sve krenulo, najprije u prostoriji stare gradske vijećnice koja raspolaže i prelijepim baroknim stropom. „Skupljavši eksponate iz JNA, 1. i 2. svjetskog rata, stvorila mi se ideja napraviti nešto što posjetitelji neće vidjeti nigdje osim kod nas. U Hrvatskoj ne postoji nacionalni vojni muzej i kad bi htio pogledati negdje hrvatsku vojnu povijest, nemaš ju gdje pogledati", pojasnio je.

Prije nego je došao do razine Muzeja vojne i ratne povijesti na kojoj je trenutno, fokusirao se na stvaranje malog nacionalnog vojnog muzeja - od stoljeća 7., dolaska Hrvata na more pa čak i ranije, možete vidjeti Rimske legije, Stari grad Pakrac, templare, ivanovce, Baruna Trenka, povijesne postrojbe, 1. i 2. svjetski rat, ustaše, partizane, period JNA, Domovinski rat, a pronaći ćete i modernu povijest Hrvatske u vidu košulje u kojoj je 2019. godine u NATO misiji u Afganistanu poginuo od teških ozljeda zadobivenih tijekom napada na vozilo Hrvatske vojske u Kabulu pripadnik Hrvatske vojske skupnik Josip Briški. „To klinci neće znati i ako sada ne sačuvamo taj spomen na njega, tko će to za 20 godina prikazati? Košulju su izradili njegovi prijatelji i prišili na nju originalni uvez njegovog prezimena s odore. Dobili smo veliku čast, naime javili su mi se naši dočasnici koji idu u Vojni muzej u Sloveniju u sklopu međunarodne suradnje i Slovenci su javili kako bi došli te trenutno dogovaramo dolazak slovenske vojske u Pakrac i Lipik kako bi naučili nešto o cjelokupnoj hrvatskoj vojnoj ratnoj povijesti jer to ne mogu vidjeti nigdje osim kod nas, a ako ćemo se fokusirati „samo“ na Domovinski rat, otići će u Karlovac jer im je to bliže. U muzeju je i zastava bivše predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović i njena prikrivna odora koju je koristila za posjeta Afganistanu i još mnogo toga, stoga smatram da smo jedinstveni i prepoznati naširoko i želim da svi imamo koristi od toga. To mi je oduvijek bila namjera“, poručio je.

Kao što mu je u mlađim danima inspiracija bio Bruce Lee - borac za pravdu koji je na strani dobra, tako je i Mario zdušni borac za svoj Pakrac te poručuje: „Ako nešto želiš, nemoj trčati za tim drugdje nego napravi to u svome gradu. Pokupite papir s poda, pokosite ispred svoje kuće, ne očekujte da netko drugi napravi nešto umjesto vas i dok se ne iscrpe sve mogućnosti, nema predaje.“

Možda ga je život odveo od braniteljskog smjera, ali je zato naš narod imao dovoljno bojnika koji su mu „pokrili leđa“, a njega je predodredio da Pakracu pokloni sve što mu je potrebno - čisto srce, stručnost, gostoprimstvo, samoinicijativu, želju za boljitkom kvalitete života svih sugrađana i ljubav prema onome što radi, a radi mnogo toga i to s ocjenom odličan.