Živimo u vremenu u kojem smo i prije ove nesretne epidemije bili primorani boriti se protiv dječje neaktivnosti, odnosno tražiti načini kako ih izbaviti iz tehnoloških kandži i višesatnog sjedenja pred kompjuterom. Trebalo je iznaći i vremena i načina za odlijepiti ih od ekrana svih vrsta, te ih odvući na kakvu sportsku aktivnost koja se nudi u gradu, ali i objasniti im važnost iste.

U Pakracu je u nogomet, rukomet, odbojku, tenis i ostale izvannastavne rekreativne aktivnosti uključeno više stotina dječaka i djevojčica koji su danas, zbog protuepidemioloških mjera, ponovo osuđeni na sobu, stolicu i kompjuter. Naravno, većini njih to i nije teško palo…

Očekivane relaksacije mjera od 1. veljače nisu donijele željene promjene usmjerene na veće mogućnosti dječjeg treniranja u dvoranama ili zatvorenom prostoru. Njihove sportske aktivnosti, kolektivni treninzi dozvoljeni su samo na otvorenom prostoru, a ponovna rasprava o popuštanju mjera zakazana je za 15. veljače.

O svemu tome porazgovarali smo s Anđelkom Lucićem, profesorom kineziologije koji je po više osnova kompetentan izraziti mišljenje o aktualnom stanju, ali i istaknuti probleme koji ga ograničavaju da u vremenu kolektivnog mrtvila održi dječji interes za fizičkom aktivnošću. Osim što je profesor tjelesne i zdravstvene kulture u OŠ braće Radića u Pakracu, Lucić je trener u mlađim kategorijama RK LiPa, ali i voditelj rekreacije za djecu predškolske dobi.

Mjere nisu po mjeri učenika!

„Veliku štetu napravit će nam ovaj virus u tijesnoj suradnji s našim stožerom koji propisuje mjere zaštite. Uz dužno poštovanje i razumijevanje, ovolika ograničenja tjelesne aktivnosti su em štetna, em nelogična, započinje Lucić svoj osvrt na tzv. dječji lockdown pa nastavlja, “za vrijeme prvih mjera, proljetos, smjeli smo trenirati izvannastavno rukomet u dvorani, ali nismo smjeli imati u njoj nastavu tjelesnog odgoja. U drugom udaru je bila obrnuta situacija. Trenutno, tjelesni odgoj može u dvoranu, dječji rukomet ne! Apsurd je veći znamo li da se radi većinom o potpuno istoj djeci. Nadalje, u razdoblju potpune zabrane korištenja dvorane koji je bio na snazi do 1. veljače, alternativa je bila nastava tjelesnog u razredu, dakle jednako zatvorenom prostoru samo daleko skučenijem, te na kraju online načinom“, žali se na nalogičnost ovaj profesor tjelesne kulture koji iz vrlo konfuznih preporuka iščitava nespremnost sustava na ovu koronakrizu te zamjera podcjenjivanje tjelesne aktivnosti prilikom izrade mjera, i to drži ogromnim previdom.

Nema riječi hvale niti za donedavnu online nastavu tjelesnog koja je sama po sebi smiješna. Dva sata koja inače garantiraju djeci fizičku aktivnost prebačena su na žicu. Kao profesor, Lucić se prilagodio i to iskoristio za razne zabavne sportske kvizove, edukativne sportske dokumentarce pa i neke online vježbe, međutim sve to skupa smatra vrlo, vrlo nategnutim. Treba naglasiti, tvdi Lucić, da su potrebe za tjelesnim u školama i veće od satnice koja je propisana.

Poražavajuća anketa o vremenu pred računalom

„U glavnom stožeru je zasigurno bilo mjesta za vrsnog kineziologa koji je trebao voditi računa o zdravlju mlađe populacije u preventivnom smislu razmišljajući o rekreativnim programima uslijed zatvaranja škola i dvorana. Ovako će nam djeca, opet zasjesti pred kompjuter, ulijeniti se i sve to uz blagoslov obiteljske zajednice i društva u cjelini. Neću ovdje previše dramatizirati oko posljedične opasnosti od pretilosti, dijabetesa i ostalih bolesti koje uzrokuje neaktivnost, no prema najnovijoj statistici SZO-a otprilike 31% osoba starijih od 15 godina nedovoljno je aktivno na globalnoj razini. Ista statistika pokazuje kako na globalnoj razini u prosjeku 3.2 milijuna ljudi umire zbog komplikacija povezanih s tjelesnom neaktivnošću. Svakako treba naglasiti da su sve to bolesti koje čine podlogu i za lošiju klinički sliku i mortalitet kod oboljelih od Covida.

U prilog izrečenom Lucić nam pokazuje anketu koju je za vrijeme online nastave tjelesnog odgoja u proljetnom dijelu proveo među svojim učenicima viših razreda osnovne škole.

„Na pitanje „Koliko vremena provodite uz TV, tablet, računalo ili mobitel?“ oko 120 anketiranih učenika odgovorilo je sljedeće: njih 27% provodi 2-4 sati za nekim od računala, 6-8 sati pred raznim aparatima provodi 45% anketiranih, dok zabrinjavajućih 6-8 sati za računalom provodi njih 28% , ali rekao bih i da su brojke još veće.“

Sport nisu samo medalje!

Lucić ove podatke ocjenjuje poražavajućim, navodeći da nisu daleko od državnog prosjeka. Olakšavajuća nam je okolnost, za razliku od urbanijih sredina, što čak 86% anketirane djece živi u kućama s okućnicom pa se dan može „ubiti“ i na zraku, dok preostalih 14% živi u stanu gdje dane provode u sobi, uglavnom uz stolicu i tipkovnicu.

Nakon nekoliko mjeseci, priča Lucić, neka su se djeca na nastavi tjelesnog pojavila s osjetnim viškom kilograma što i ne mora biti najveće zlo u svemu ovom. Važan element, poprilično zaboravljen i gurnut u stranu jest opća socijalizacija uz društvo i druženje.

„Djeca bez druženja, osim elementa obaveze, gube i volju, jer gube kontakt. Svi mi zajedno u lokalnom sportu, trebat ćemo ih ponovno pridobiti u sport, zaraziti ih aktivnošću. Stoga me još više ljuti nerazumijevanje ove problematike. Dopušta se samo vrhunski sport, šaljući tako poruku da su sport samo medalje, pobjede i rekordi. A nisu! Sport je zdravlje i rekreacija, i to u znatno većem postotku nego konkretno vrhunski sport Hrvatskoj, pa onda računajte koliko je ljudi doista zakinuto."

Raspoloženje Luciću donekle popravlja zeleno svijetlo za sportski rad na otvorenom prostoru, gdje je okupio svoje mlade rukometaše. „Ali, rukomet je dvoranski sport…“, naglašava.

Osim sa rukometnom školom, jednako sjajnu stvar ovaj profesor radi i s vrtićkim uzrastom s kojima u Pakracu i Lipiku održava jednosatnu rekreaciju, tijekom koje im prilagođenim vježbama razvija motoriku, agilnost i koordinaciju. „Samo nek' se djeca bave sportom i neka budu ovisna o pokretu, a ne o mobitelima i zatvorenom prostoru, a ove mjere koje su sigurno rađene u dobroj vjeri, trebalo je bolje usmjeriti, zaključio je Lucić.