Nakon Badljevine, pakrački arheolozi su tijekom svibnja odradili još jedno zaštitno arheološko istraživanje, ovoga puta na lokalitetu Dereza-Komljenice/Ambarište. Radi se o najstarijem do sada utvrđenom-fortificiranom naselju na području zapadne Požeško-slavonske županije.
„Ovaj lokalitet nam je poznat od 2022. godine kada je u projektu Rekognosciranja područja grada Pakraca i Lipika, na temelju dojava planinara Mirka Stupara pronađeno gradište. Isprva su sve informacije ukazivale kako se radi o srednjovjekovnom lokalitetu sa dominantnim obrambenim „plemićkim“ humkom koji je osim svojeg položaja branjen i dubokim kanjonom potoka Dereza te Kravarina. Ubrzo smo na temelju površinskih nalaza zaključili kako je lokalitet višeslojan, odnosno dominantno prapovijestan, ali njegove točne osobine nismo utvrdili sve do sadašnjih arheoloških istraživanja. Naime, lokalitet je dijelom oštećen šumarskim vlakama 2021-2022. godine te je na njemu provedena hitna intervencija kako bi se očuvali dijelovi otkrivenog naselja. Po završetku istraživanja, odnosno nakon svog metodološki propisanog dokumentiranja lokaliteta, arheološka je sonda zatrpana kako ne bi predstavljala opasnost za divljač, ljude i radne strojeve,“ rekao je voditelj istraživanja Krešimir Vacek i dodao da će se uz suradnju sa Šumarijom Pakrac osigurati očuvani dijelovi od budućih oštećenja. Projekt financira Ministarstvo kulture i Medija Republike Hrvatske, provodi Muzej grada Pakraca, a Grad Pakrac pruža dodatnu logističku potporu.
Rezultati istraživanja
O rezultatima istraživanja i općenito o kasnom neolitiku prenosimo izvješće voditelja Vaceka: Arheološka iskopavanja isprva su potvrdila postojanje srednjovjekovnog sloja koji je uništen gospodarskim aktivnostima u novom vijeku pa se o njemu može vrlo malo reći (ostaci željeznog alata). Daljnjim istraživanjima utvrđeno je postojanje tankog srednjovjekovnog sloja prapovijesnog utvrđenog naselja iz mlađeg kamenog doba (neolitika) te najvjerojatnije i ranijeg bakrenog doba (eneolitika) iz perioda od 4500 godina pr. Kr. do oko 3500.g pr. Kr. Prema svim karakteristikama naselje je pripadalo Sopotskoj kulturi (definiranoj po istoimenom nalazištu Sopot kraj Vinkovaca), a preliminarno je izdvojeno nekoliko dominantnih razina života naselja.
Najstariji stanovnici ove gradine (utvrđenog naselja) svoje su prve zemunice (kuće do pola ukopane u zemlju) ukopali u holocenske tvrde naslage žute ilovače na uzvišenom području, kako bi lakše preživjeli sve intenzivnije seobe okolnih agresivnih zajednica. Ostaci kasnog neolitika pokazuju prestanak mirnih vremena ranijeg neolitika kada su ljudi živjeli u dolinama uz izvore te se dominantno bavili zemljoradnjom, lovom, ribolovom i prikupljanjem, a štovali su kult plodnosti, odnosno kult „Velike Majke“. Povoljni klimatski uvjeti i razvoj privrednih tehnika osigurali su rast zajednica te sve intenzivnije seobe zajednica („plemena“), često na područja drugih zajednica, što je izazivalo sukobe. To vrijeme ujedno predstavlja i značajniju tranziciju sa poljodjelstva na ratarstvo što će potvrditi i zoomorfne rogolike aplikacije inspirirane stočarskim motivima jednako kako na drugim nalazištima ove kulture, tako i na našem u Derezi. Nastaju utvrđena naselja u močvarama i na brežuljcima, a obavezno se pojačavaju i drvenim bedemom (palisadom), ponekad i opkopima.
Najranija faza ovog naselja dramatično je skončala vjerojatno u jednom od opisanih sukoba, a u šumskom tlu vječno je ostao arheološki sloj od razbijenog posuđa razasutog po tlu neolitičke kuće. Među posuđem visoke kvalitete svakako treba izdvojiti ono dekorirano apliciranjem trake ukrašene ubodima prstom te ostatke neolitičke čaše na visokoj nozi, odnosno keramičkog kaleža. Upravo uništenu zajednicu naslijedila je ona koja svoje objekte gradi nad zemljom te upravo dio jednog takvog smo istražili. Radi se o vrlo velikom kružnom objektu, moguće kući cijelog klana, čija struktura počiva na stupcima od pletera, pojačanog glinom. Pod je bio izrađen od tvrde nabijene gline, a intenzivno debeo sloj ugljena i pepela ukazao je kao je objekt obilovao drvenim pokućstvom. U ovo vrijeme nastao je najvjerojatnije i „plemićki brijeg“ u naselju, što ukazuje na pojavu rodovske aristokracije, odnosno sve intenzivniju socijalnu podjelu društva. Slojevi sada obiluju keramikom ukrašenom rogolikim aplikacijama što svakako upućuje na stočarsko društvo. Naselje je u nekoliko etapa spaljivano i obnavljano što je indikator burnih vremena ispunjenih sukobima. Naselje je najvjerojatnije skončalo u jednom od takvih sukoba, kada je zgarišta lokaliteta Komljenice/Ambarište po posljednji put prekrio šumski humus prije 5500 godina.
Najvrijednije nalaze predstavlja veliki izbor bikoničnih keramičkih posuda, ostaci keramičkog kaleža, pronalasci kamenih sjekira, brojni kameni noževi (mikrolitna sječiva) te dijelovi keramičke ritualne posude na nozi. Istraživanjem je samo potvrđeno iznimno arheološko bogatstvo pakračkog kraja, koje ćemo sve intenzivnije koristiti prilikom proširenja znanstvene spoznaje, kulturne vrijednosti kraja, obrazovnih kapaciteta te sve bogatije turističke ponude.
Osim Vaceka, na istraživanju su sudjelovali arheologinja Tea Lokner kao njegova zamjenica te brojni radnici i volonteri: I. Komljenović, A. Komljenović, K. Rade, L. Perić, S. Popović, A. Lucić, L. Komljenović, M. Komljenović i K. Mlinarić.
