Kurija Janković, stara razglednica, poč.20.st.

Piše: Jelena Hihlik

U Muzeju grada Pakraca 26. siječnja otvorena je jedna zaista posebna povijesna izložba pod nazivom Obitelj Janković u Slavoniji - od prvog do posljednje. Izložba je povijesna iz više razloga, najprije tematikom, a zatim i time što je javnost po prvi put imala priliku vidjeti originalne predmete iz izuzetno vrijedne i jedine ostavštine ove obitelji u Hrvatskoj koja se čuva u Gradskom muzeju u Požegi. Često smo naglašavali značaj obitelji Janković za Pakrac, a pokušavajući približiti povijest obitelji i njihovo nasljeđe već pet godina održavamo i manifestaciju Tragom Jankovića kojom oživljavamo povijest razdoblja u kojem su Jankovići bili vlasnici pakračkog vlastelinstva. Pokrenuli smo i istoimeni stručni skup kako bismo zainteresirali stručnu i znanstvenu javnost na proučavanje povijesti obitelji Janković, povijesti koja je predugo bila zanemarena u stručnim povijesnim krugovima. Zašto je tome tako - ne znamo, možda zato što je ovaj kraj općenito bio zanemaren u svim povijesnim i sličnim istraživanjima pa je i sudbina ove obitelji ostala prekrivena slojevima prašine vremena koje ih je jednostavno pregazilo. Postavljanje povijesne izložbe predstavlja nastavak naših napora da se prepozna povijesni značaj obitelji i nasljeđe koje su nam ostavili, a rezultat je međumuzejske suradnje našeg muzeja i Gradskog muzeja u Požegi, potpomognute sredstvima Ministarstva kulture i medija RH.  

U ovoj ćemo povijesnoj crtici ukratko iznijeti neke od zanimljivijih činjenica iz stogodišnje povijesti kojom su Jankovići bili vezani i za svoje pakračko vlastelinstvo. Pakračko vlastelinstvo 1760. godine kupio je Antun Janković, a u njegovo se vrijeme vlastelinski kompleks, uključujući i staru gradsku vijećnicu, dograđivao. Manje je poznata činjenica kako je riječ o jedinom ovakvom kompleksu u Slavoniji koji se može pohvaliti sačuvanim gospodarskim zgradama, uz zgrade za stanovanje i upravu. U vrijeme kada Antun postaje vlasnikom pakračkog vlastelinstva južni dio Pakraca bio je zapušteno močvarno područje. U tom predjelu grada, nazivanom majur, grof na većem ograđenom prostoru gradi velika skladišta i vlastelinske zgrade te po svoj prilici još jedan stambeni objekt. Na taj način razdvaja gospodarski od stambenog dijela, vjerojatno potaknut skučenim stambenim kompleksom u središtu grada. U jednom putopisu navodi se kako se na ovom mjestu nalaze mnoge zgrade potrebne za zemljoradnju, npr. žitni magacini i ambari, muljače za grožđe, podrumi, pecare za rakiju, pecare za šljivovicu, vodenice. Putopisci Piller i Mitterpacher navode kako ih je grof Janković Daruvarski ugostio u vrtu za kojeg pišu: Tu smo se osvježili ugodnošću izvrsno uređenog mjesta i večernjim zrakom, koji je vrlo ugodno mirisao po citronskim i zlatnim jabukama. Zbog čuvanja drveća, kojeg ima čudesno mnogo, podignuta je vrlo prostrana zgrada u koji se pod zimski staklenik unose biljke radi zaštite. Danas je teško i zamisliti ove pitoreskne opise prostora na kojemu se u današnje vrijeme nalaze osnovna i srednja škola Pakrac.

Kompleks Janković, stara razglednica, 1910.

Na mjestu na kojem danas stoji stara pakračka bolnica, inače sagrađena godine 1898., Antun Janković zasadio je veliki dudovnjak koji je 1798. brojio ravno 12 006 starijih stabala duda. Danas se dud ponovno hvali i sadi kao supervoće, ali u Antunovo vrijeme dudova stabla služila su za uzgoj dudovih svilaca i izradu svile koju je posebno poticala Marija Terezija. Antun Janković bio je i veliki donator gradnje župne katoličke crkve UBDM. Crkvi je darovao bočni oltar sa slikom sv. Josipa, posvećen upravo ovom svecu. Malo je poznata činjenica kako su ispod župne crkve sagrađene i tri grobnice, jedna ispod svetišta gdje su se pokapali svećenici, drugu je na svoj trošak dala podići obitelj Janković za svoje članove ali je nikad nije koristila, dok je treća grobnica služila za župljane koji su plaćali određenu pristojbu. Antun Janković umro je bez potomaka pa je njegova imanja u Slavoniji naslijedio brat Ivan Janković koji se ženio dva puta. Ivanu je u ranoj dobi umrlo čak osmero djece, pa su tako iz prvog braka jedini preživjeli ostali Katarina i Izidor Janković. Upravo Ivanu možemo zahvaliti status Trgovišta koji Pakrac dobiva na Ivanovu molbu koju upućuje caru Franji II. (1792. – 1835.). Car Franjo II. proglasio je 5. kolovoza 1796. godine Pakrac trgovištem s pravom održavanja godišnjih sajmova na Svijećnicu, Duhove, Veliku Gospu i na Malu Gospu s pripadajućim im stočnim sajmovima te velikim stočnim sajmom dan uoči godišnjeg sajma. Tjedni sajmovi održavali su se na glavnom pakračkom trgu, ali uskoro se zbog skučenog prostora stočni dio sajma počeo održavati na tzv. malom sajmištu uz pravoslavnu crkvu. Požega je bila jedino mjesto u široj okolici  koje je imalo ovu povlasticu, a dobilo ju je sa statusom slobodnog kraljevskog grada 1765. godine.

Ivanova druga žena Alojzija Janković dugo se sporila s njegovim jedinim preživjelim sinom Izidorom Jankovićem, koji će ostati zapamćen po svojoj ne baš blagoj naravi. Alojzija se prilično mlada udala za već postarijeg Ivana Jankovića, ali je bila žena iznimnog duha i pokretačica mnogih društvenih i kulturnih događanja, ali i graditeljskih pothvata. Njezinom inicijativom sagrađen je nadgrobni spomenik ove obitelji u crkvi sv. Mihovila u Stražemanu, a uredila je i kuriju Janković u Pakracu te je njenom zaslugom sagrađena i crkva sv. Katarine u Gaju. Zahvaljujući putopiscima koji su ovdje boravili znamo da je u kuriji Janković Alojzija dala urediti i malo kazalište, poticala izvođenje predstava i koncerata, a najdražu zabavu predstavljale su joj tombole ili Lov na sreću koje su za nju bile izvor beskrajne zabave. Izidor Janković, njezin posinak, dugo se sporio s maćehom oko imanja koja im je otac ostavio, zaslužan je za nastanak Ergele u Lipiku ali i za daljnje ulaganje u svoja vlastelinstva kao i za završetak Spahijskog podruma. Godine 1811. vjenčao se sa Eleonorom groficom Pejačević-Virovitičkom. Ovim vjenčanjem došlo je do zanimljive situacije u kojoj je sestra Katarina, inače Eleonorina pomajka, postala punica vlastitom bratu. Zanimljivo je da će Eleonora biti kuma barjaka Ceha majstora, osnovanog 1818. godine, a jedno vrijeme će zaštitnik ovog ceha biti sv. Izidor.

Posljednja, naslovnica dnevnika Ane Elizabete Janković, 1933.

Jedini pripadnik obitelji rođen u Pakracu 1820. godine bio je ujedno i jedini Izidorov sin Julije. Julije Janković posebne je zasluge stekao kao dobrotvor i donator, a ostao je zapamćen i po svojoj političkoj karijeri. 1. travnja 1848. otvara skupštinu Požeške županije povijesnim govorom na hrvatskom jeziku. Julije je posljednji muški potomak obitelji Janković koji će prodati njihova vlastelinstva (pakračko 1861.) u Slavoniji i preseliti s obitelji u Austriju. Posljednji potomak obitelji Janković je Ana Elizabeta koja će napisati i svoj dnevnik znakovitog naziva Posljednja… u kojem će opisati svoj život, ali i život svojih predaka.  Ovaj dnevnik objavljen je u Požegi 1933., napisan je na njemačkom jeziku, a na hrvatski ga je preveo Julije Kempf, požeški učitelj, pisac, gradonačelnik i osnivač muzeja. Upravo zbog suradnje Ane Elizabete i Julija Kempfa povodom tiskanja ovog dnevnika dolazi i do značajne donacije kojom je zadnja pripadnica ove obitelji poklonila obiteljski arhiv i neke od obiteljskih predmeta požeškom muzeju.

Zahvaljujući tome, Gradski muzej u Požegi preko stotinu godina čuva ostavštinu ove obitelji čiji dio imate priliku vidjeti na izložbi koja ostaje otvorena do 1. ožujka.