Zahvaljujući nedavno pronađenoj pakračkoj bogatoj bolničkoj arhivi i istraživanju dr. sc. Jelene Seferović Pakračanima su sinoć u Muzeju grada Pakraca u sklopu predavanja „Pogled na povijest liječenja pacijenata pakračkog i stenjevečkog Zavoda za umobolne između dva svjetske rata iz kulturno-antropološke perspektive“ po prvi puta prezentirani dosadašnji rezultati istraživanja.

Dr. sc. Jelena Seferović je zaposlena na Filozofskom fakultetu u Ljubljani, na Odsjeku za povijest, doktorirala je kulturnu antropologiju u Zagrebu te trenutno radi u sklopu europskog istraživačkog projekta EIRENE koji se tiče analiza svakodnevice žena u tranzicijskim razdobljima između dva svjetska rata u psihijatrijskim bolnicama što je bio i jedan od interesa za pakračku psihijatriju.

Kako je u uvodu istaknula dr. Seferović, istraživanje je temeljila na povijestima bolesti žena i muškaraca hospitaliziranih u pakračkoj umobolnici kao i pacijenata Zavoda za umobolne Stenjevec odnosno Psihijatrijske bolnice Vrapče paralelno iščitavajući liječničke vjesnike u razdoblju od 1919. do 1939. godine i bazirajući se na analizu časopisa za psihijatriju i psihologiju koji datiraju iz sličnog vremena.

Dr. Seferović je rekla kako je postajala suradnja među ova dva Zavoda na način da su se stenjevečki pacijenti premještali u pakrački zavod, a transport je uvijek bio grupni počevši s kasnim proljećem i zaključno s ranom jeseni. Oba Zavoda bila su prostorno dislocirana u odnosu na gušće naseljena područja, ali su bile samodostatne ustanove s vlastitom infrastrukturom. Tako je i pakračka psihijatrija bila istovremeno lječilište za duševne bolesnike i njegovalište za kronične pacijente i osobe s intelektualnim poteškoćama, gdje je bilo slučajeva da su pacijenti u pakračkoj bolnici ostajali i po 20 godina. Pacijente se raspoređivalo s obzirom na stupanj izraženosti simptoma psihičkih smetnji, tjelesnu nepokretnost i nemogućnost kontrole fizioloških potreba. Ipak, pakračka psihijatrija provodila je radnu terapiju koja se temeljila na poljoprivrednim radovima, u „vešeraju“, krojačnici, pomoći u blagovaoni, oko pospremanja soba i slično. Dr. Seferović naišla je na evidentan manjak korespodencije između srodnika hospitaliziranih u pakračkom Zavodu i evidentiranih posjeta u odnosu na one u stenjevečkom objašnjavajući tu pojavu slabom prometnom povezanošću, velikim siromaštvom i stigmatizacijom obitelji oboljelih od psihičkih smetnji.

Većina pacijenata u oba Zavoda umirala su od zatajenja srca i tuberkuloze pluća koja je zapravo bila vezana uz siromaštvo i slabu uhranjenost te je, kako je zaključila dr. Seferović, situacija bila nezavidna što se tiče materijalnih okolnosti jer je to vrijeme bilo vrijeme velike gospodarske krize, stoga su i metode liječenja bile skromnije u odnosu na druge zemlje toga vremena.

„Pakračka psihijatrija i njegovo zdravstveno osoblje dugo su bili dio života Pakračana, što je tema koja je slabo obrađena i jedna od nasljeđa koje smo dužni istražiti i predstaviti. Ovo istraživanje nije završeno i zasigurno se može nadopuniti novim saznanjima i podacima“, rekla je Jelena Hihlik, ravnateljica Muzeja grada Pakraca na kraju predavanja.