VIŠNJA KLOBUČAR – najdugovječnija pakračka ravnateljica: Odgojiteljica ili ravnateljica – uvijek jednako u službi djeteta

VIŠNJA KLOBUČAR – najdugovječnija pakračka ravnateljica: Odgojiteljica ili  ravnateljica – uvijek  jednako u službi djeteta

Oko dva mjeseca nas dijeli od još jedne visoke godišnjice vezane uz bogatu prošlost Pakraca, kakvom se ne mogu podičiti, ma koliko to htjeli, mnogi nam slični gradovi. Prošle su, naime, 123 godine od prvog spominjanja organiziranog čuvanja djece, odnosno, 120 od druge dozvole za privatno čuvalište djece u Trgovištu Pakrac. Prvu dozvolu dala je 15. siječnja 1896. godine Kraljevska zemaljska vlada, odjel za bogoštovlje i nastavu, udovi Hedvigi Tuškan da u Trgovištu Pakrac može otvoriti privatno čuvalište za malu djecu. Druga je izdana 31. 12. 1899. godine Elizi Schrenger, rođenoj Wallach. Ako ostavimo daleku prošlost tijekom koje je vjerojatno bilo još sličnih privatnih „čuvališta za malu djecu“, novija povijest, neprekinuta sve do današnjih dana, počinje 1952. godine kada je, na inicijativu „Društva naša djeca“, s radom počeo dječji vrtić u zgradi pod Kalvarijom.
Povod je to da vam kroz razgovor približimo Višnju Klobučar, ravnateljicu Dječjeg vrtića Maslačak iz Pakraca, osobu koja je na čelu pakračke odgojno-obrazovne ustanove još od osamostaljenja Republike Hrvatske 1991. godine. Iako Višnju poznajemo kao javnu osobu iz društveno – političkog gradskog života, priča o ranim danima naovamo poslužit će da doznate još ponešto iz njezine riznice sjećanja ili ćete barem povući paralelu između vremena unutar dva stoljeća koja su mnogi od nas spojili.

S bratom Damirom

Višnja je rođena u Pakracu u obitelji Vjekoslava i Rozalije Mance koja je kompletirana dvije godine kasnije rođenjem sina Damira. Kako to već ide, redovno obrazovanje Višnja je odradila u Pakracu, s tim da se već nakon osnovne škole bavila mišlju da upiše srednjoškolski odgojiteljski smjer u Zagrebu. Obitelj je, međutim, imala zadnju procijenivši da je prerano za osamostaljivanje pa su zajednički dogovorili pohađanje pakračke gimnazije što je ionako, četiri godine kasnije, omogućilo ispunjenje djevojačkih snova kroz upis zagrebačke Pedagoške akademije – smjer predškola. Diplomiravši u roku stekla je zvanje – nastavnik predškolskog odgoja. Suprotno očekivanju, međutim, posao u struci čekala je razočaravajuće dugo.

Pričekala prvi posao

„Popriličan broj godina“, tvrdi i objašnjava: „Išla sam od 1982. godine po tzv. malim školama kojih je bilo na pakračko- lipičkom području, sve dok u lipičkom vrtiću nisam dobila posao na neodređeno na pola radnog vremena.” Skrasila se koju godinu kasnije u pakračkom vrtiću Ćirinović gdje je od kolegica zatekla Mariju Vitez s kojom je vodila skupinu od tridesetak djece različitih uzrasta. Tada su na pakračko-lipičkom području vrtićku uslugu osim onog matičnog nudili i vrtić u Ćirinoviću, na Kalvariji u vili Nemet te u Prekopakri, a pod pakrački vrtić pripadali su i vrtići u Lipiku i Poljani.

S kolegicama: (s lijeva) Anka Ivošević, Vera Majlinger – Brnadić, Ana Papić te Mirjana Šubert

„Sjećam se, direktorica vrtića tada je bila Milica Đurić, a od kolegica dobro pamtim gospođe Anu Pigl, Branku Barčan, Biserku Radanović, Dubravku Kelemen koja je tada bila na zamjeni, zatim Miru Kalvi i Ivanku Kordiš. Bile su tu i Vera Majlinger, Mirjana Šubert te Ana Papić.“Radna iskustva pamti vrlo dobro. „Bilo je to drugačije vrijeme. Vrtić su pohađala djeca većinom radničkih obitelji. Dolazili su poprilično dobro odgojena jer se nekada unutar četiri zida puno pažnje pridavalo tzv. kućnom odgoju pa je vrtić kao ustanova služio kao svojevrsna nadogradnja“, prisjeća se Višnja i kaže da su u takvim uvjetima i stručne vještine odgojitelja dolazile lakše do izražaja. Naročito se to odnosi na tada popularne poludnevne vrtiće koji su služili socijalizaciji djeteta. „Roditelji i vrtić bili su ravnopravni partneri, s vrlo jasno postavljenim granicama što tko radi. Nisu se roditelji, što se danas zna dogoditi, usudili miješati u stručni dio odgojitelja, a opet su pokazivali dovoljno interesa što im dijete jede, što radi u vrtiću, kako se ponaša kao i za ostale servisne informacije koje su im bile redovito prezentirane. Ostalo su prepustili stručnjacima. S druge strane vrtić se nije morao baviti onim temeljnim odgojem ili neprimjerenim ponašanjem jer je to odrađivala kuća“.

Crtić u 19,15 pa u krpe

Razliku tada i sada Višnja najbolje oslikava kroz maštovitost i kreativnost djeteta koja je tada bila poticana iz nužde, odnosno neimaštine. Ne klasične financijske, jer su svi imali podjednako, nego iz dostupnosti raznih sadržaja, gdje su ondašnji multimedijalni tadašnjoj djeci počinjali i završavali crtanim filmom u 19.15 sati prije večernjeg Dnevnika uz još poneku emisiju dječje tematike.
„I odgojitelji i djeca bili su upravo iz takvih razloga usmjereni na varijantu „sam svoj majstor“, pa su oslonjeni na vlastite kreacije prionuli izrađivanju raznih pedagoških pomagala. Radili smo razne kutijice, od njih dalje vlakove, kupili smo kestenje ili žireve, sricali brojalice ili pjesmice i tako poticali maštu i razvijali kreativnost djeteta. Danas je teško razveseliti ili zainteresirati dijete. Ono na neki način ima sve, od običnih igračaka do tehnoloških novotarija i teško je kod njega izazvati radost, želju ili ushićenje. Zato smatram da je posao odgojitelja danas zahtjevniji i teži, samim time i puno stresniji.“

Ratno imenovanje

Kraj osamdesetih godina i početak devedesetih Višnji budi dvojake osjećaje. „1988. godine sam se udala za Tomislava Klobučara, a godinu dana kasnije dobili smo i kćerku Tomislavu. Osim idiličnog obiteljskog života – jer živjeli smo uz obalu Pakre, tek pedesetak metara od mog radnog mjesta u Ćirinoviću – i na profesionalnom planu imala sam ambiciju. Prepuna energije, željela sam vlastite kapacitete ponuditi odgovornima i kandidirala sam se za direktoricu vrtića. Odbijena sam, naravno, odnosno nisam dobla tadašnju općinsku suglasnost…

Obiteljska: uz supruga Tomislava i kćerku Tomislavu

Uložila sam vrlo argumentirani prigovor, međutim, kako se sve to događalo u vrijeme početka oružanih sukoba u Pakracu, konačno sam rješenje i imenovanje dočekala u svibnju 1991. iz Ministarstva znanosti Republike Hrvatske. Dok je suprug Tomislav boravio na pakračkom ratištu, ja sam ratne dane pod radnom obvezom provodila u Kutini sve po naputku Ministarstva znanosti okupljajući raspoložive kolege odgajatelje. Okupila sam ih 19 i oni su pod radnom obvezom bili dužni popunjavati upražnjena stručna mjesta širom područja Republike Hrvatske. Ja sam istovremeno koordinirala rad te o tome podnosila izvješća Ministarstvu znanosti i Kriznom štabu i tadašnjem povjereniku za društvene djelatnosti Darku Kelemenu“, prisjeća se ratnih dana.

Poslijeratni kolektiv: (stoje s lijeva) Mirko Faktor, Branka Poliganović, Ivanka Kordiš, Mira Kalvi, Dušanka Pjerabon i Višnja; (red dolje) Renata Opić i Žaklina Tutić

Prve ravnateljske dane provedene u ratu i iskustvo prikupljeno u hodu bilo je dovoljno, čim je situacija u ratom razorenom gradu to dopustila, da se angažira na pokretanju rada vrtića na pakračko-lipičkom području. Najprije je zbog sigurnosnih razloga organiziran rad u područnom vrtiću u Badljevini.
„Povukli smo djelatnike, osim klasičnih vrtićkih usluga, radili smo i na nužnoj obnovi i uređenju stradalih vrtića na gradskim adresama Lipika i Pakraca. Vrlo brzo osposobljen je vrtić u zgradi Ćirinović za pakračku djecu. Kao ravnateljica vrlo sam ponosna i na činjenicu da smo osigurali značajnu financijsku pomoć za obnovu lipičkog vrtića od francuske humanitarne asocijacije „Partage“ u iznosu od 380 tisuća francuskih franaka. Bilo je to u svibnju 1992., a obnovljeni vrtić svečano je otvoren 21. prosinca iste godine. U to vrijeme rade vrtići Poljana, Lipik, Badljevina, Ćirinović i Prekopakra“.

Obnova, izgradnja, kadroviranje

Vidljivi pomaci u organizaciji rada te osposobljavanju ustanove nisu ostali nezamijećeni kod vladajućih gradskih struktura pa je uskoro Višnja nagrađena novim mandatom ravnateljice dječjeg vrtića. Teška vremena ne zaboravlja i ističe ponos što je dobila priliku raditi za boljitak i dobrobit djeteta.
„Nismo mi krivi što nam se dogodio rat, međutim krivi bismo bili da nismo uspjeli adekvatno zbrinuti djecu i kroz rekordno brzo obnovljene ustanove zbrinuti ih i odvojiti od turobne vanjštine i kolektivne depresije koje je tada vladala gradom“, kaže i tvrdi da je upravo tome poslužio njezin prvi i jedini mandat vijećnice u Gradskom vijeću Pakraca.

Maskenbal polaznika vrtića u razorenom gradu

„Baš to sam kroz rad u Vijeću nastojala prišapnuti odgovornima, ukazati na važnost postojanja ovakvih institucija na području grada – zbog djece. Nismo imali posebne psihološke centre niti stručnjake da rade s djecom koja su proživjela svašta, no možemo imati mali vrtićki svijet u kojem ćemo ih štititi i omogućiti im isto kao i ostalim vršnjacima širom Hrvatske – kvalitetan smještaj, program i kadar. Mislim da sam to svojim angažmanom na gradnji, izgradnji te kadroviranju i osigurala i to je moja najvažnija pobjeda svih ovih godina“, ponosna je i dodaje da je današnji posao ravnateljice ipak puno komotniji i komforniji, ali da je zato zadovoljština u teškim vremenima bila veća.
Danas je doba društvenih mreža, životni tempo je u višoj brzini, godine nose svoje. Roditelji imaju alate za uputiti kritiku na svakom koraku, bilo da su u pravu ili ne. Kako gleda na ovaj demokratski pomak u komunikaciji?
„Naravno da je komunikacija s roditeljima česta i određeni pritisak postoji. Međutim, valja shvatiti i odgojitelje jer su od njih danas daleko veća očekivanja. Djeca dobivaju u vrtić s godinu dana starosti i budu ovdje do škole. Neki borave i po 10 sati dnevno u vrtiću, jeste li svjesni koja je onda naša odgovornost u odgoju tog djeteta?“, kaže i poručuje da je uvijek otvorena za konstruktivnu kritiku, prijedlog, mišljenje ili inicijativu jer ponavlja da vrtić i roditelji moraju biti partneri koji se međusobno uvažavaju, sve u interesu djeteta.

Vrtić danas – rezultat poslijeratnog rada

Pakrački vrtić danas ima preko 200 djece raspoređenih na pet lokacija. Maslačak ima ukupno 13 odgojnih skupina, 45 zaposlenika i radno vrijeme od 5,30 do 21 sat.
„Samo sam netko tko je bio privilegiran dobiti priliku napraviti nešto za djecu. Cijelo vrijeme težim tome da iskoristim svaki moment da se predškola u Pakracu, vodeći se propisanim smjernicama, kvalitetom rada, uključenjem raznih stručnjaka u radu s djecom i roditeljima, pozicionira na nivo koji ima ona u Zagrebu. Jer naš grad to zaslužuje. Do tad ćemo takve nedostatke kompenzirati i amortizirati zajedno s roditeljima nastojeći da jedni drugima budemo partneri“, kaže Višnja koja danas u stolici ravnateljice Dječjeg vrtića Maslačak troši svoj sedmi četverogodišnji mandat čime je uvjerljivo najdugovječnija čelna osoba neke ustanove u Pakracu. Na upit sprema li se u mirovinu i fotelju prepustiti nekom drugom, samo se nasmijala. „Znate, meni je svih ovih godina u fokusu uvijek i jedino – dijete! I boljitak djeteta. Kad je tako onda niti jedan zadatak nije težak, koliko god energije on zahtijevao. A ja energije imam napretek…“

Podjelite na društvenim mrežama...
Share on Facebook0Tweet about this on TwitterShare on Google+0Pin on Pinterest0Share on LinkedIn0Print this pageEmail this to someone