VELEČASNI JOZO ZORIĆ, PAKRAČKI ŽUPNIK Teške životne prilike nisu znak da nas je Bog ostavio

VELEČASNI JOZO ZORIĆ, PAKRAČKI ŽUPNIK  Teške životne prilike nisu znak da nas je Bog ostavio

Pred nama je Uskrs, koji će sigurno u ovom stoljeću proteći s najviše društvenih ograničenja nevezanih uz prilike u Crkvi. Veliki tjedan zbog epidemije koronavirusa će proći bez božje službe i drugih obreda u crkvi. O svemu tome, kao i o aktualnim događanjima u pakračkoj župi razgovarali smo sa župnikom Jozom Zorićem.

Na čelu pakračke župe ste od kolovoza prošle godine. Smatrate li da je to dovoljno vremena da bi ste upoznali župljane?

Bilo bi s moje strane nerazborito reći da se u nekoliko mjeseci može upoznati župa sa svim svojim župljanima. Iz dosadašnjeg iskustva znam da je potrebno nekoliko godina da se dobije temeljit uvid i nastane veće upoznavanje sa župom i župljanima. S moje strane će biti dovoljno komunikacije i otvorenosti da se sagleda i upozna stanje i to smatram veoma važnim. No budućnost ne možemo nacrtati, ona će uvelike ovisiti o načinu kako se ja i župljani budemo ophodili prema zajedničkim ciljevima. Svako upoznavanje i komunikacija idu kroz susrete, a istinski susreti daju i otvaraju nove perspektive u životu i rastu župne zajednice.

U pakračku župu ste došli iz susjednog Lipika. Možete li napraviti usporedbu župljana i svih aktivnosti vezanih uz crkvu u te dvije župe?

Riječ je o sličnostima i razlikama. Ni jedna župa se ne može izjednačiti sa drugom župom, to svećenici dobro znaju. Mnoge stvari utječu na razlike, opća i vjerska prošlost nekog kraja, navike, običaji, privredni život, struktura stanovništva, ratna stradanja, iseljavanja i tako dalje. Vjersko stanje može biti nešto bolje ili lošije, no uglavnom smo danas svi zahvaćeni sličnim poteškoćama u životu župnih zajednica. Dobre posebnosti treba uvažiti i na njima graditi, a one loše, koje su često duboko ukorijenjene, nije moguće preko noći brisati. Potrebna je strpljivost i međusobno razumijevanje.

Prošlih godina bilo je podosta aktivnosti na uređenju unutrašnjosti župne crkve. Ali i crkve Sv. Ivana Nepomuka. Što je još preostalo napraviti i što je moguće očekivati u ovoj godini?

Zahvala velečasnom Jurakoviću

Ovim se putem posebno zahvaljujem bivšem župniku, velečasnom Matiji Jurakoviću, na svemu što je kroz dvanaest godina uložio u duhovni i materijalni život pakračke župne zajednice. Zahvaljujem i na svesrdnoj pomoći u materijalnoj obnovi župe gradonačelnici, gospođi Anamariji Blažević. Prošle godine je počela unutarnja obnova kapele Svetog Ivana Nepomuka uz sanaciju krova, svodova i zidova. Obnovu i oslikavanje pomažu Ministarstvo kulture i Ministarstvo regionalnog razvoja nakon što je župa prošla na natječajima u navedenim ministarstvima. Hvala gradskim strukturama na pomoći u izradi aplikacija za natječaj. Ove će se godine nastaviti sa unutarnjom obnovom uz izradu drvenog interijera  i oslikavanjem kapele. Kad se ona obnovi, moći će se dugoročno razmišljati o nekim sadržajima liturgijsko/sakramentalne i kulturne naravi.

Župa ima dvije kapele koje su i simbol Pakraca, a koje još nisu poslije ratnih razaranja obnovljene. Mislim na kapelu Sv. Roka koja je bar djelomično obnovljena i Sv. Vida koja je poprilično u ruševnom stanju. Ima li kakvih naznaka o njihovoj obnovi?

Kapela Svetog Roka je potpuno obnovljena i služi svrsi. Za kapelu Svetog Vida u Pakračkim vinogradima je izrađena projektna dokumentacija, a ove će se godine napraviti nužne predradnje uz izradu troškovnika, natječaja i pripremu gradnje. Kapela je u ruševnom stanju pa je preporuka statičara i struke da je najbolje izgraditi novu koja će biti identična onoj prijeratnoj.

Nalazimo se u vrijeme korizme. Zbog prisutnosti koronavirusa, brojne aktivnosti naših sugrađana i događanja su otkazana ili odgođena. Koje su aktivnosti otkazane, odgođene ili smanjene u župi?

Kušnja još jače zove na molitvu

Prema uputama mjerodavnih civilnih i crkvenih vlasti, zbog trenutne situacije koju neću ponavljati, mnoga župska događanja su privremeno ukinuta. Ono što je vidljivo na prvu, koliko je čovjek krhko biće ili kako je lijepo rekao veliki sveti Pavao, „glinena posuda“. Sve što inače činimo, planiramo, želimo ostvariti, može biti zaustavljeno. Pozvani smo čitati znakove vremena da u nadi budemo radosni, u nevolji strpljivi, u molitvi postojani, što čitamo i molimo u poslanici Rimljanima. Sveto korizmeno vrijeme, posebno u ovo doba kušnje i izazova, još jače zove na molitvu. Neka molitva kroz krunicu, Križni put, čitanje Božje riječi, vrati zajedničku molitvu u obitelji, u naše domove. Korizma nas poziva da rastemo u odgovornosti jednih prema drugima, a posebno za one najranjivije i najmanje kao što su bolesnici, starije osobe. Ako u susjedstvu ima takvih, budimo pravi katolici, Isusovi učenici i pomognimo takvima bez promišljanja. Ova pastoralna godina je u našoj Požeškoj biskupiji proglašena Godinom Božje riječi na kojoj se potaklo naše vjernike na više proučavanja, čitanja i molitve iz Svetog Pisma kao mjestu gdje Bog progovara, vodi i usmjeruje ljudsko srce i puni njegovu dušu. Prema smjernicama, i mi smo u našoj župi započeli sa više susreta, tribina, duhovnih obnova na navedenu temu, na kojem su nam gostovali različiti predavači i predvoditelji, no zbog sadašnje situacije nažalost sve smo obustavili s nadom i vjerom da će i ova kušnja i poteškoća proći.

Ima li smisla u ovim uvjetima razgovarati o sudbini Prve pričesti i Krizme?

Naši vjeroučenici pripravnici za svete sakramente dobili su uputstva i zadatke na školskom vjeronauku i župnoj katehezi. Ne želim ništa predviđati o slavlju Svete pričesti i Svete potvrde. Posredstvom našeg Katehetskog ureda izrađeni su vjeronaučni materijali za naše prvopričesnike i krizmanike koje će im proslijediti, za rad kod kuće, naši vjeroučitelji.

S obzirom na težinu stanja, naročito psihoze, što bi poručili, kako bi utješili, ne samo vjernike, nego i ostale građane koji ovih dana nadu i odgovore sve više traže izvan stvarnog svijeta?

Molitva je kršćansko disanje

Vjernik se pouzdaje u Boga. I ne ide to lako. Lako se zaboravi na Boga. Uvijek nam se srce može zaraziti nepovjerenjem prema Bogu i odbacivanjem njegove riječi. Teške životne prilike, neizvjesnosti, bolesti, neimaština, izdaje, bračni lomovi i slično, nisu znak da nas je Bog ostavio. On nas prati u svim našim teškoćama. Potrebno mu je otvoriti srce da se osjeti kako nam je najbliži onda kad izgleda da nam se čini da smo ostavljeni. Ovih dana čujemo sa svih stana poziv na molitvu u opasnosti zaraze koronavirusom. Molitva nije magija. Molitva je kršćansko disanje duše, a teške prilike su izazov da se molitva osnaži kako ne bismo ostali bez duhovnog kisika koji nam omogućava da živimo unutar stvarnog svijeta. Molitva računa da je Bog ljubav i da teškoće koje nas pogađaju neće naići na zatvoreno Božje srce i njegovu zaštitu.

Podjelite na društvenim mrežama...
Share on Facebook
Facebook
0Tweet about this on Twitter
Twitter
Pin on Pinterest
Pinterest
0Share on LinkedIn
Linkedin
Print this page
Print
Email this to someone
email