Pakrački vjernici ispunili kapelicu sv. Ivana Nepomuka

Pakrački vjernici ispunili kapelicu sv. Ivana Nepomuka

Svetom misom u spomendan sv. Ivana Nepomuka u istoimenoj kapelici u centru grada koja je sinoć svoja vrata za građane otvorila nakon više od dvadeset godina započelo je obilježavanje Međunarodnog dana muzeja.

DSC_8784

Brojni vjernici ispunili su kapelicu na svetoj misi koju je vodio pakrački župnik Matija Juraković, a u svojoj propovijedi ispričao je sve o životu sv. Ivana Nepomuka, mučenika, zaštitnika od poplava i  ispovjednika te zaštitnikom dobroga glasa.

Ova pakračka kapelica spominje se već u jednoj kanonskoj vizitaciji iz 1757. kao oratorij koji su podigli pripadnici Koharove pukovnije. Pronalazimo je i na najstarijem slikovnom prikazu Pakraca, na matrici za bakrorez s početka 19.stoljeća, iako je tamo prikazana bez zvonika, a današnji prepoznatljivi oblik dobila je početkom 20. stoljeća (vjerojatno 1903.).

Tijekom Domovinskog rata u kapelici su održavana vjenčanja dok je župna crkva bila spaljena, a tek 2006. godine postavljena izložba “Ususret Uskrsu” koja je prikazala uskrsne običaje ovoga kraja. Prošle godine zahvaljujući inicijativi i volonterskom radu našeg sugrađanina Maria Baraća kapelica je kompletno očišćena te su obavljeni manji popravci na klupama.

DSC_8782

 

 

 

 

 

 

O samoj kapelici pročitajte još jednom u kolumni naše ravnateljice Muzeja Grada Pakraca Jelene Hihlik koju smo objavili prošle godine u siječnju:

ZABORAVLJENA KAPELICA NA RASKRŠĆU

U današnjem svijetu i vremenu u kojem vam je baš sve vidljivo i dostupno, kroz ovu kolumnu htjela bih vam otkriti svijet koji je tu oko nas, prečesto nevidljiv i nedostupan na pravi način. Svijet je to koji smo baštinili od naših prethodnika: predmeti, ljudi, građevine koji su nam na neki način važni, ali često nedovoljno prepoznati i zaboravljeni.

jelena hihlik

 

Kultura zaborava i prolaznosti su ono što nas okružuje, a kroz ovu kolumnu pokušat ćemo graditi kulturu sjećanja. Mislim da svoj grad možete doživjeti i voljeti na pravi način samo ako dobro poznajete njegovu prošlost.

Pakrac je pravi mali biser. Možda će se neki od Vas na to nasmijati, ali to je istina. Malo je gradića ove veličine koji se mogu pohvaliti s tako dugom i zanimljivom povijesti te slojevitom kulturnom baštinom. Povijest je svuda oko nas, često materijalizirana u vrijednim graditeljskim ostvarenjima kojima Pakrac obiluje. Ipak, koliko toga uopće znamo o građevinama kraj kojih svaki dan prolazimo?

 

Jedna od najupečatljivijih svakako je kapelica na glavnom gradskom raskršću pokraj koje ste vjerojatno nebrojeno puta prošli. Kapelica je posvećena sv. Ivanu Nepomuku i već desetljećima stoji na ovom mjestu, ali u različitim oblicima. Spominje se već u jednoj kanonskoj vizitaciji iz 1757. kao oratorij koji su podigli pripadnici Koharove pukovnije. Pronalazimo je i na najstarijem slikovnom prikazu Pakraca, na matrici za bakrorez s početka 19.stoljeća, iako je tamo prikazana bez zvonika.

Sveti Ivan Nepomuk svetac je zaštitnik ispovjedne tajne, ali i zaštitnik mostova, a nacionalni je zaštitnik i Češke Republike. Zagovornik je u borbi protiv poplava te su diljem Srednje Europe brojne crkvice i kipovi posvećeni ovom svecu podizane upravo pored mostova. Pakračka kapelica sagrađena je preko puta Velikog mosta koji na istom mjestu stoji stotinama godina. Rijeka Pakra često se znala izliti iz svoga korita i prouzročiti velike poplave i štete tako da je sasvim logično da je kapelica ovdje podignuta i posvećena svecu koji je grad trebao štititi od nabujale rijeke. Današnji prepoznatljivi oblik dobila je početkom 20. stoljeća (vjerojatno 1903.), kada je pregrađena i nadograđena u stilu historicizma, odnosno neogotike. Često je pronalazimo na starim pakračkim razglednicama, uz Hotel Pakrac i Veliki most jedan je od češćih i ljepših motiva na tim starim prikazima grada.

 

Možda se većini čini kako je to sve. Međutim, tek kada uđete u crkvu slijedi pravo iznenađenje. Prvo što upada u oči svakako su prekrasni vitraji od kojih je svaki malo povijesno svjedočanstvo o značajnim građanima i donatorima ove crkve. Vitraji su izrađeni u Budimpešti, a kao darovatelji potpisani su: Stefan Golubić (poznati pakrački graditelj), Marija Muller (udovica poznatog pakračkog trgovca i poznata dobročiniteljica), Petar Jurišić (pakrački ljekarnik) te Josip Pazman (istaknuti hrvatski svećenik, sveučilišni profesor i političar). Nekada su istaknuti i bogatiji građani ovakvim darivanjima ostavljali svoj trag u prostoru i vremenu u kojem su živjeli te davali značajan doprinos zajednici u kojoj su djelovali ili iz koje su potekli.

U samoj unutrašnjosti ističe se i drveni retabl oltara s kojeg iščitavamo kako je izrađen u Tirolu u majstorskoj radionici Ferdinand Stuflesser. Zanimljivo je da ova radionica postoji i danas te je vodi peta generacija obitelji. Slike umetnute u drveni retabl oltara (vertikalni dio iznad mense) radovi su slikara Spire Milanesea koji je radio i djelovao u Zagrebu od 1880. do 1906.

Zidovi i križno-rebrasti svodovi ukrašeni su različitim motivima od kojih se svakako ističe svod u samom svetištu koji je dodatno naglašen bojama hrvatske trobojnice. Mali drveni kor stoji na kovanim željeznim nosačima i tako upotpunjuje dojam skladne i zaokružene cjeline unutrašnjosti. Nažalost, nije nam poznat graditelj crkve, ali moguće je da se radi o Stjepanu Golubiću koji je na prijelazu stoljeća sagradio većinu najvrjednijih pakračkih građevina.

Kapelica se uvijek doživljavala kao kapela sela Prekopakre, što ustvari i jest jer je tako i smještena – preko rijeke Pakre.

Izvana je obnovljena i u izvrsnom stanju, dok je unutrašnjost danas neobnovljena i zapuštena. Sa željom da se unutrašnjost crkve što više predstavi javnosti i potakne na njezinu obnovu, još 2006. godine u samoj kapeli postavljena je izložba “Ususret Uskrsu” koja je prikazala uskrsne običaje ovoga kraja. Nažalost, u konačnoj namjeri i obnovi interijera kapelice nije se uspjelo. Kako je moguće da tako vrijedna baština bude u tako lošem stanju u samom središtu grada?

Za to ne treba tražiti posebnog krivca, krivci smo upravo svi mi. Često skloni kritiziranju iz udobnosti naslonjača, zaboravljamo ono najvažnije – mi smo dio grada kao što je i on dio nas i svatko može dati svoj doprinos njegovom uređenju te ga na taj način učiniti boljim i ljepšim.

 

Rad za opće dobro sintagma je koju smo pomalo zaboravili kao i svijest da malim pomacima možemo napraviti velike stvari. Kao što su to davno prije nas građani ovoga grada radili, a za što nam je ova kapelica i živi dokaz, svatko od nas može učiniti slično.

 

Podjelite na društvenim mrežama...
Share on Facebook0Tweet about this on TwitterShare on Google+0Pin on Pinterest0Share on LinkedIn0Print this pageEmail this to someone