ODLAZI JOŠ JEDNA GENERACIJA MATURANATA Samo privremeno ili zauvijek zbogom Pakracu?

ODLAZI JOŠ JEDNA GENERACIJA MATURANATA  Samo privremeno ili zauvijek zbogom Pakracu?

 

Krajem lipnja od srednje škole oprostit će se još jedna generacija maturanata, u Pakracu njih 123. Do tada, okolnosti su takve da čak i oni najbolje pripremljeni i potkovani znanjem ne mogu biti bezbrižni s obzirom da je u tijeku vrlo ozbiljno razdoblje i prekretnica života – državna matura, o čijem uspjehu većim dijelom ovisi upis na željeni fakultet i sudbina skorije budućnosti. Razgovarali smo s njima o srednjoškolskim iskustvima, ambicijama i planovima za budućnost, a svojim su iskustvima možda olakšali budućim srednjoškolcima kod odabira zanimanja i grada u kojem će se školovati.

Anketirali smo četvero Pakračana koji su srednju školu završili u Pakracu ili Daruvaru, kako bi slika iskustava bila objektivnija i pružala širinu. Oni su: Dora Kačer, gimnazijalka; Dorotea Major, medicinska sestra; Valentino Paragi, fizioterapeutski tehničar, iz pakračke škole te Grgur Špančić, elektrotehničar iz Tehničke škole Daruvar.

Na pitanje koji fakultet planiraju upisati, svi spremno izbacuju popis onoga što im stoji pod prvih nekoliko izbora. Dora se vidi u medicini, biotehnologiji, istraživanju genetike, biokemiji; Dorotea na studiju sestrinstva, Valentino na fizioterapiji, a Grgur na elektrotehnici ili mehatronici. U odabiru gradova za studiranje, vidljiva je polagana decentralizacija  urbanih sredina i velikih gradova kao što su Zagreb, Osijek, Rijeka, Split jer se sve više budućih studenata, uz navedene gradove, odlučuje na studij u Novoj Gradišci, Dubrovniku, Orahovici, Vukovaru, ali i ostanak na studiju u Pakracu, kao Valentino koji planira uz izvanredni studij stažirati u lipičkoj bolnici ako mu se za to ukaže prilika.

Dorotea kao prednost medicinske škole navodi petu godinu, uvedenu unazad nekoliko godina, a specifična je po tome što se nastava i praksa u bolnici odvijaju paralelno kako bi se učenike osposobilo za bolji i kvalitetniji rad s više stručnog iskustva. S druge strane, mana je što se opći predmeti slušaju tek dvije godine, a gradivo koje se od njih zahtijeva na državnoj maturi, kao i u svim strukovnim školama, ne razlikuje se od gimnazijskog programa koji opće predmete uključuje sve 4 godine. Valentino ne pronalazi zamjerku svom srednjoškolskom programu, a istovremeno navodi mnogo prednosti: velik opseg obrađenog gradiva i individualni pristup učenicima u odnosu na škole u većim sredinama, dobru praksu te način predavanja.

Usporedba pakračke i daruvarske gimnazije

Dora za pakračku gimnaziju kaže kako je zahtjevna, ali isto tako nudi dovoljnu količinu znanja i time postiže kvalitetnu konkurentnost. Kao primjer navodi pripreme za državnu maturu koje je pohađala u Zagrebu i tom prilikom primijetila da su one bile dobro ponavljanje za ono što je već znala zahvaljujući pakračkoj gimnaziji i profesorima koji su se potrudili prenijeti znanje učenicima. Pošto je sve aktualnija usporedba pakračke i daruvarske gimnazije, koju sve češće hitaju upisati pakrački učenici, kroz razgovor smo se osvrnuli i na tu temu. Zaključili smo kako kategorizacija između te dvije škole ne bi trebala postojati s obzirom da je program isti, ali postoje razlike u predmetima. Dora smatra kako znanje koje učenici iz pojedinih predmeta neće dobiti u daruvarskoj, dobit će u pakračkoj gimnaziji i obrnuto. Prednosti koje Grgur uočava u elektrotehničkom smjeru odnose se na dobar pristup profesora prema radu i učenicima, praktični dio i organizaciju nastave te prostor kojeg učenici dobivaju za diskusiju o svojim idejama i inovacijama, kojima je i sam sklon, a pritom su profesori na raspolaganju za savjete i pomoć kreativcima, kako teorijski, tako i u praktičnom segmentu. Nedostatak je u tome što se iz godine u godinu sve manje učenika opredjeljuje za elektrotehničku školu koja, po Grgurovim riječima, nudi dobru podlogu te široku lepezu opcija i mogućnosti za daljnje napredovanje u toj profesiji.

Povratku u Pakrac po završetku studija nadaju se svi osim Grgura koji se vidi u urbanijem i većem gradu koji nudi više mogućnosti ili na moru. Povratak, naravno, ovisi o tome hoće li im se ponuditi posao i osigurati egzistencija. Svi naši sugovornici zadovoljni su onim što im je srednja škola ponudila i podlogom s kojom ih šalje dalje, a kada bi dobili priliku ponovo upisivati školu, odabir bi bio isti. Inozemstvo ih zasad ne privlači i vjeruju u pronalazak posla u struci u svom gradu, ali nisu isključene ni druge lokacije diljem Hrvatske pa zaključujemo kako optimizma ipak ima, ali i mladih, zrelih, pametnih i ambicioznih ljudi zdravih stavova koji budućnost planiraju graditi u svojoj zemlji te doprinositi našem društvu i gospodarstvu.