OBLJETNICA PAKRAČKOG ŠKOLSTVA Zgrade napredovale, položaj prosvjetara nazadovao

OBLJETNICA PAKRAČKOG ŠKOLSTVA Zgrade napredovale, položaj prosvjetara nazadovao

Pišu: Darko Baronica i Iva Milinčević

Kada je 1968. godine otvorena današnja školska zgrada u Bolničkoj ulici, bila je to vrhunska škola. Kabinet za biologiju, kemiju i fiziku su bili među najopremljenijima u tadašnjoj cijeloj državi, rekao je Alojz Huška, umirovljeni učitelj koji je u školu došao raditi kao nastavnik kemije četiri godine nakon otvaranja. Takva i slična sjećanja, ali i usporedbe s današnjim vremenima,  mogle su se čuti sinoć na okruglom stolu „Škola nekada i sada“ koja je organizirana u Osnovnoj školi braće Radić Pakrac u povodu 50. godišnjice otvaranja matične  školske zgrade, ali i 140 godina organiziranog školstva u Pakracu.

Početka izgradnje škole 1962. godine prisjetila se Ljerka Major, također umirovljena učiteljica, koja je na izgradnji njenih temelja kao srednjoškolka odrađivala tada obvezni dvotjedni proizvodni rad. Ona je mlađe kolege upoznala s činjenicom da je svaka obitelj u Pakracu i okolici tada morala dati novčani prilog, ili dobrovoljnim radom ugraditi doprinos u izgradnji nove školske zgrade radi čega je njena izgradnja potrajala šest godina, ali se čekanje isplatilo jer su dobila tada najsuvremeniju zgradu u Pakracu koja je prozvana „bijela labudica“. Željko Houra, umirovljeni učitelj i dugogodišnji ravnatelj (1991.-2005.) prisjetio se poslijeratne obnove zgrade kada je iz Engleske stiglo kao donacija 14 kamiona opreme koja je ugrađena u roku 72 sata.

Učitelj – privilegirano i poštovano zanimanje

Na poticaj moderatorice okruglog stola Nataše Major, umirovljena učiteljica Božica Mandić je govorila da je u tim vremenima biti učitelj značilo biti privilegiran, jer se radilo u dobrim uvjetima i imalo poštovanje učenika, roditelja i društva pri čemu su imali neograničeno povjerenje svih. To su vraćali na različite načine kroz pedagoški, ali i širi društveni angažman koji je iziskivao rad bez radnog vremena, a za današnji loš položaj prosvjetnog radnika B. Mandić je okrivila  društvo, za što je dobila podršku mlađih i danas aktivnih kolega.

Umirovljena učiteljica Marija Somer je govorila o nekada brojnim područnim školama po okolnim naseljima što je iziskivalo svakodnevno putovanje u vremenima kada nije bilo organiziranog učestalog javnog ili školskog prijevoza, niti automobila pa je ona godinama na posao u Dragović iz Pakraca putovala i ljeti i zimi vozeći motocikl. Umirovljena učiteljica Ljerka Stoček je govorila o nastavi stranog jezika gdje je u njeno vrijeme polovina učenika učila ruski, a polovina njemački jezik. Današnje generacije su predočile „raskoš“ koji sada vlada u učenju stranog jezika u Pakracu gdje djeca obvezno uče engleski i njemački, a po izboru još mogu talijanski, češki i srpski.

Danas aktivni učitelji, svoje umirovljene kolege upoznali su s brojnim promjenama koje su nastupile ponajviše uvođenjem novih tehnologija i kompjutorizacijom nastave (Filip Hodak) pa su od ove godine nestali klasični papirnati dnevnici što je donijelo veliko poboljšanje u komunikaciji s roditeljima, ali smanjilo socijalni kontakt i osjeti se nedostatak „žive riječi“, primijetila je današnja ravnateljica Sanja Delač koja je pogoršanje u položaju prosvjetnih radnika u odnosu na prijašnja vremena pripisala  negativnim posljedicama sveopće demokratizacije društva koje su u tom procesu, uz brojna poboljšanja, nužno prisutna.

Učenika sve manje

Raspravljajući o školi nekada i sada nezaobilazna je bila tema i broj učenika. Razredi su bili puno brojniji i „stara garda“ je imala u učionici između 30 i 40 učenika, dok danas Lidija Petrovečki Bosanac u Obriježi u kombiniranom prvom i četvrtom razredu, kako je rekla,  ima šest. Godine 1990. škola je imala rekordnih 1706 učenika, a danas oko 640. Major je primijetila da su na ovom skupu svi umirovljeni učitelji Pakračani, a danas osim domaćih učitelja rade nastavnici iz Kutine, Virovitice i s Požeštine, što je potvrdila učiteljica Martina Špejić koja već dvije godine svakodnevno na nastavu putuje iz Kutjeva praveći dnevno 140 kilometara na što troši oko 2,5 sata vožnje.

Pohvalno je što su se ljudi koji danas vode školu u povodu svoje obljetnice sjetili i svojih umirovljenih učitelja. Ako zbog ničega drugog onda zbog podatka koji smo čuli sinoć da ovih sedam umirovljenih prosvjetnih radnika, a slično je i sa većinom njihovih kolega koji nisu sinoć mogli prisustvovati. Svi  imaju od 39 do 45 godina radnog staža, sve u prosvjeti (osim LJ. Major) i gotovo sve te godine rada u školama ovog kraja. Kakav su učinak proizveli možda je najbolje ilustrirala B. Mandić podatkom da danas na radnim mjestima od spremačice do učitelja u pakračkoj školi radi 27 njenih bivših đaka.

Susret bivših i sadašnjih učenika

Sustav školstva, kao i sama zgrada škole, doživjelo je više promjena u zadnjih 15 godina nego u 40 ranijih godina od izgradnje zgrade pakračke osnovne škole. One su vidljive od nastavnog sadržaja, ponašanja učenika i učitelja do tehničke opremljenosti, zaključak je okruglog stola „Škola nekada i danas“ koji je jučer održan, a na kojem su se susreli sadašnji i bivši učenici pakračke škole, a čime je počelo trodnevno obilježavanje 140. obljetnice školstva u Pakracu i 50. obljetnice Osnovne škole braće Radića Pakrac.

Na okruglom stolu sudjelovalo je osmero bivših učenika pakračke škole, od generacije koja je u prvi razred krenula 1967. do onih koji su u školu krenuli 1993. godine koje su sadašnji učenici „izrešetali“ različitim pitanjima te tako saznali koje su bile najveće razlike, ali i prednosti tadašnjeg načina poučavanja.

Nestale su  papuče, kute, gramofoni….

Većina odraslih sugovornika istaknula je kako su nekadašnji razredi bili znatno veći brojeći i po 35 učenika, jer je i brojčano bilo više djece ističući nekad po generacijama čak pet ili više paralelnih razreda tako da  je u škole polazilo od 1200 do 1500 učenika. U školu se išlo dvosmjenski, uključujući i subotama, obavezno su se nosile papuče i kute, a tehnička opremljenost bila je znatno skromnija nego danas gdje je učenicima na raspolaganju bio grafosokop, gramofon, magnetofon, jedan televizor u školskoj knjižnici, harmonij za glazbeni odgoj te različite zemljopisne karte i globusi. Što se tiče samih predmeta, nije bilo izbornih predmeta niti vjeronauka, samo jedan strani jezik, uz domaćinstvo, ali tadašnji učenici imali su veliki izbor slobodnih aktivnosti koje su se odvijale najčešće unutar škole. Tada nije bilo produženog boravka, nastave u prirodi ili drugih oblika neformalne nastave. Učenicima nije bio na raspolaganju topli obrok nego skromniji obrok koji su nerijetko donosili od kuće.

Nije bilo organiziranog prijevoza, a sama zgrada škole bila je znatno manja tako nije bilo niti kabinetske nastave kao danas, osim za tehnički odgoj i prirodne predmete. Ipak, kako su sugovornici istaknuli, u tada skromnim uvjetima, učitelji su se više cijenili i imali autoritet, djeca i roditelji imali više strahopoštavanja prema njima, a rijetkost nije bilo ni fizičko kažnjavanje djece na nastavi.

Predstavljen godišnjak, film i izložba o školi

Obilježavanje je nastavljeno i u večernjim satima u holu škole kada je  predstavljen godišnjak Osnovne škole braće Radića Pakrac, tiskovine na 90 stranica koja je nastala trudom učitelja i učenika.

Kako je rekla nastavnica Vesna Nemet, koja je uz kolege Vlatku Bakarić, Ivanu Bukvić Belac, Anitu Pavlečić i Mariju Nemec jedna od urednica, publikacija je podijeljena u tri dijela. U prvom dijelu objavljena su obraćanja ravnateljice i stručnih suradnika, zatim su predstavljene najznačajnije aktivnosti koje su učitelji i učenici provodili 2017./2018. godine dok je kraj publikacije posvećen povijesnom nastanku škole i školstva u Pakracu.

O povijesnim činjenicama i nastanku pakračkog školstva govorio je Stjepan Benković, jedan od autora članka u godišnjaku, koji je naglasio da je za razvoj školstva bio presudan Mažuranićev zakon iz 1874. kada je uvedeno obvezno četverogodišnje školovanje, a samo četiri godine kasnije građani Trgovišta Pakrac otvaraju svoju novu školu za sve vjeroispovijesti i za oba spola. Dodao je kako prvi spomen škole u Pakracu datira iz sredine 17. stoljeća u putopisu turskog putopisca Evlije Čelevbije koji je napisao kako je u Pakracu tada bilo šest osnovnih i tri srednje škole.

Osim važnih datuma i povijesnih zbivanja u pakračkom školstvu u godišnjaku su navedeni i ravnatelji i učitelji koji su prije 50 godina radili te predmete koje su poučavali, administrativno osoblje kao i način organizacije škole.

Okupljeni sadašnji i bivši učitelji i učenici sinoć su imali prilike vidjeti i film koji su povodom ove obljetnice izradili učenici filmske sekcije pod vodstvom učiteljice Martine Nenadović Lneniček u kojem su progovorili sadašnji i bivši učitelji i ravnatelji te su prikazane današnje aktivnosti matične i područnih škola.

Ravnateljica Sanja Delač tom prilikom zahvalila se svima koji su sudjelovali u obilježavanju ove, za školu i zajednicu, visoke obljetnice, a tom prilikom nagradila i učenicu 3. razreda Paulu Lucić čiji je rad na natječaju oslikavanja naslovnice i pozivnice povodom obilježavanja proglašen najboljim.

Večer je završila i izložbom likovnih radova sadašnjih učenika uz  radove učenika iz 1970-tih, 1980-ih i 1990-ih koji se nalaze u školskoj arhivi koje je postavila Nikolina Zanetti, nastavnica likovne kulture.

Slijede muzejska izložba i priredba

Obilježavanje je nastavljeno danas. Prijepodne je u tijeku manifestacija „Dan otvorenih vrata“ koji će obilježiti  brojne radionice za učenike i učitelje kojima mogu prisustvovati i građani, a na večer s početkom u 18 sati u Gradskom muzeju će biti otvorena izložba posvećena povijesti školstva u Pakracu.

Sutra s početkom u 18 sati u Hrvatskom domu će biti održana priredba nazvana „Pogled kroz školski prozor“ na kojoj će učenici prezentirati umjetničke i kulturološke aktivnosti svoje škole.

 

 

 

 

Podjelite na društvenim mrežama...
Share on Facebook0Tweet about this on TwitterShare on Google+0Pin on Pinterest0Share on LinkedIn0Print this pageEmail this to someone