OBITELJ RECC, POLJOPRIVREDNICI IZ GORNJE OBRIJEŽI: Ni u čemu ne oskudijevamo, ali se ni ne bahatimo

OBITELJ RECC, POLJOPRIVREDNICI IZ GORNJE OBRIJEŽI: Ni u čemu ne oskudijevamo, ali se ni ne bahatimo

Zlatko Recc iz Gornje Obriježi  je jedan od najvećih poljoprivrednika na području zapadnog pakračkog bazena. U poljoprivredi je od malena, počeo je kao dijete s ocem uveliko proširivši nekadašnja klasično seljačko imanje. Sada je kroz OPG koji glasi na njega i suprugu Mirjanu specijalizirao klasično ratarstvo i zajedno sa sinovima  Daliborom (36 godina) i Josipom (33) obrađuje oko 230 hektara zemlje. Sa svom trojicom smo razgovarali oko sadašnjeg stanja, tražili odgovore može li se i kako dobro živjeti od poljoprivrede, ima li na selu budućnosti za mlade ljude….

intervju-1

Koliko obrađujete zemlje?

Sada obrađujemo oko 220, 230 hektara. Dio toga je naše, dio u najmu, približno pola-pola. Pola zemlje u najmu je državna zemlja što je problem za sebe jer je najam od pet godina prekratak za dugoročna ulaganja, kako u zemlju tako i u prateću mehanizaciju i infrastrukturu poput sušarskih i drugih skladišnih kapaciteta. Nama ratarima bi bilo puno bolje da imamo najam na rok od 20 godina što bi nam omogućivalo kvalitetnije planiranje i ulaganje koje bi se kroz to vrijeme vratilo. Sva ta zemlja još uvijek traži ulaganja u kalcifikaciju, ravnanje, drenažiranje. Ovako je ovo prekratko. Još uvijek i kupujemo zemlju, naravno kada je ima u ponudi. Skoncentrirali smo zemlju na području od Kapetanovog Polja, do Dereze i Badljevine. Da ima zemlje u ponudi, radili bi još i više jer bi postigli bolju zaposlenost raspoložive mehanizacije. Mi smo registrirani kao OPG koji glasi na mene, a supruga, sinovi kao i još jedan radnik su zaposlenici. S više zemlje bi vjerojatno zaposlili još jednog radnika. Ratarstvo je posao gdje se svi radovi moraju odraditi na vrijeme pa bi za puno zaposlenost mehanizacije morali uzeti još jednog čovjeka. Sijemo pšenicu, soju, kukuruz i uljanu repicu, dakle čisto ratarstvo.

Za obrađivati tolike površine što je potrebno od mehanizacije?

Imamo dobru i dovoljno mehanizacije, dva kombajna i šest traktora različite snage, od 80 do 200 konjskih snaga. Naravno, tu su i brojni priključni strojevi. To su velika ulaganja. Danas novog boljeg traktora od 200 konja nema više bez 100.000 eura. Tu su još i priključci, obično od 10.000 eura na više pri čemu stalno izlazi nešto novo, a tehnologija se mora pratiti.  Poželjno bi bilo da imamo i razne prilagođene skladišne prostore. Sada s njive izravno isporučujemo kupcima. Tu su i razni garažni prostori. Nama je sada sva mehanizacija pod krovom što je za njenu funkcionalnost i održavanje bitno, a nama olakšava rad. Dok dugoročno ne riješimo pitanja zakupa državne zemlje, prava ulaganja, primjerice 3 ili 4 milijuna kuna u sušaru i vagu, nemaju smisla niti sigurnosti. Primjerice, da ostanem bez pola državne zemlje, ostali bi i bez prihoda i onda nemamo više iz čega vraćati kredit za koji bi se zadužili za takvu investiciju. Zemlja je strašna stvar. Sprdaj se s njom ona će ti vratiti. Poštuj je ona će ti opet vratiti.  Ne bojimo se konkurencije. Bojimo se eventualnih stranaca, velikih tvrtki, čudnih programa.

Odakle takav kapital u seljačkim dvorištima s obzirom da poljoprivrednici stalno kukaju kako je teško?

Ja nisam novopečeni poljoprivrednik koji je krenuo od nule. U tom poslu sam naslijedio oca, dakle imao sam neki start i neko zaleđe. Kada smo kupili prvi traktor 1971. godine imao sam 11 godina. Već 1975. godine smo obrađivali 15 hektara svoje zemlje. Od tada sam u pogledu obradive zemlje narastao 15 puta, a u pogledu mehanizacije i više od toga. Drastično su od toga doba otišli i prinosi. U odnosu na 80-te godine prošlog stoljeća, uz dobru tehnologiju, prinosi su narasli 80 do 100 posto pri čemu se uljana repica i soja nije niti sijala, već isključivo standardne kulture pšenica i kukuruz, odnosno za sebe zob, ječam i slično. Naravno značajno je poskupila i mehanizacija. Prije 30 godina nitko u selu nije imao traktor vrijedan 30.000 eura. Danas toliko vrijede priključci.

Uz tu tehnologiju da li je onda danas  fizički lakše raditi?

Naradim se manje. Počnimo samo od banalnih stvari: trakori i kombajni su moderniji, klimatizirani. Nekada to nije bilo tako. S polja smo se vraćali prljavi od prašine  i iscrpljeni od sunca, upravljanja strojevima bez servo volana, suvremenih kočionih sustava, učestalim popravcima i improvizacijama.

Koliko u ovom zapadnom dijelu Pakraca ima poljoprivrednika vaše veličine?

Teško je reći, ali mislim da su na tolikoj površini ostala, uz nas samo još jedna obitelj. Ostali su ili prestali s razvojem, otišli u mirovinu ili ostali na 15-tak hektara.

Znači li to da otkupljujete ili na neki drugi način preuzimate njihovu zemlju?

Da, kupujem i danas i uvijek nastojim okrupniti svoje parcele kako bi postigao bolju ekonomičnost u obradi. Kupujem i razne zarasle površine pa ih cijele zime, mi seljaci bi rekli „dok se odmaramo“,  krčimo, svojim bagerom čupamo panjeve i osposobljavamo ih za oranje i obradu.

Znači nema sezone?

Dobra priprema sezone, pola posla

U poljoprivredi nema sezone, mada ima „lera“, primjerice u kolovozu i tada sinovi s obiteljima idu na more, pravi godišnji odmor. Kada nema nikakvog posla, ako ništa drugo „šarafa“ se po mehanizaciji jer smo svi takve struke, priprema se kako bi bila spremna za intenzivna opterećenja i kako u tim danima ne bi gubili vrijeme na popravke. Ponavljam, u poljoprivredi sve mora biti odrađeno na vrijeme bez obzira koliko te sezone jako padala kiša ili sijalo sunce jer sve sjetve, žetve i berbe se obavljaju na otvorenom. Zato je dobra priprema strojeva prije sezone pola uspjeha. No, priprema strojeva ne ide bez novaca, nekada je to i desetak tisuća kuna za stroj. Tako pripremljen stroj uglavnom ne izda i onda više nije niti bitno što stroj nije novi. Tko od poljoprivrednika sam ne zna osnovne stvari o održavanju mehanizacije i ne zna to sam napraviti nego plaća majstore za svaku sitnicu, tom se u konačnosti po pitanju financijskog rezultata ne piše dobro.

Idete li s traktorom u Pakrac, na zabavu ili neke slične vožnje?

Ma kakvi, za to imamo automobile. Takva su vremena prošla i takve vožnje bi u više pogleda bile preskupe. Na velikom traktoru zadnja guma košta 2000 eura. Naravno da se o tome razmišlja kada se pali traktor i kuda ideš s kojim strojem jer svaki ima svoju namjenu.

Usfali li tijekom sezone što od mehanizacije?

Za sada ne. Za obradu zemlje imamo sve, ali na sajmovima, prezentacije na koje odlazimo učestalo, ili druge načine, uvijek vidimo nešto novo, nešto bolje što bi nam trebalo ili pomoglo. No, sada je toga već toliko da je to jako teško financijski pratiti. Od novih strojeva jedan traktor smo uzeli 2009., jedan 2011., poslije dva polovna. Priključcima pokušavamo pratiti trendove.

Bilo je podosta cestovnih prosvjeda poljoprivrednika. Da li vi sudjelujete u njima?

Bili smo na jednom prosvjedu i poslije toga više nismo.

Poljoprivrednici se žale na cijene svojih proizvoda što mi je i razumljivo ako ja u trgovačkom lancu platim kilogram krumpira 1,70 kuna. Koliko je po tom pitanju danas teže biti poljoprivrednik nego prije pet godina?

Spomenuli ste krumpir. U ovom našem kraju nekada se puno proizvodilo krumpira. Mi smo nekada bili veliki proizvođači krumpira, ali smo odustali. Dolaskom velikih trgovačkih lanaca mi je bilo jasno da mi tu utakmicu ne možemo dobiti. S druge strane smo od čipsare u Hercegovcu daleko jer oni imaju bliže svojih proizvođača i da u nju nećemo moći ući. Tako je velika proizvodnja otpala. S krumpirom je bilo najbolje raditi dok su u dvorište dolazili romski nakupci, otkupljlivali 2-3 tone. I sam sam se po Pakracu i Lipiku navozao i nanosio krumpira. Danas više nitko u jesen ne kupuje 200 kilograma krumpira nego po dvije ili tri kilograma.

Ulaskom u EU cijene pale

S ovim cijenama naravno da je teže, one su definitivno pale ulaskom u Europsku uniju. S druge strane cijene repromaterijale su narasle u pet godina i do 30 posto. Lanjska i ovogodišnja cijena pšenice su katastrofa,  tako će izgleda biti i s ovogodišnjim kukuruzom. Soja i uljana repica se još drže.

Što reći kada za 4 kutije cigareta trebate dati sto kilograma pšenice? Mogao sam naći još tih pariteta. Žao mi je stočara kojima sam i sam nekada pripadao kada dobiju za litru mlijeka manje nego za litru vode. Najbolje godine su bile od 2008. do 2011.  To ne kažem samo ja, to pokazuje i statistika kupljenih traktora.

Kada smo ušli u EU što je išlo na bolje, što na lošije?

Ja se pitam da li smo mi u Europskoj uniji? Kada suša pogodi velike europske proizvođače hrane poput Poljske onda su i kod nas cijene dobre. Kada je kod njih sve normalno cijene su kod nas male, tada nas uspoređuju ns balkanskim zemljama. Cijene su definitivno manje.

Što je s poticajima?

Poticaji se drže, možda kasne, ali dolaze u obećanom iznosu. Nama je unazad dvije godine sve isplaćeno. Poticaji kvare ljude. Nama bi bolje odgovaralo da za proizvedenu robu dobijemo adekvatnu cijenu.

Što je s kreditiranjem poljoprivrednika od strane banaka?

Ne znamo, ne kreditiramo se. Možda je to zaostalo, ali volim se pokriti s čim imam. Uz tako male cijene, što će ostati od zarade ako ju još budem dijelio i s bankama. Ne kreditiram se niti od strane proizvođača repromaterijala ili konačnog kupca naših proizvoda. Ja njih ne pitam kolika je odgoda plaćanja, nego koliki je popust ako platim prije preuzimanja robe. Uz tako male cijene proizvoda, naprosto nema mjesta za sve, za proizvođača, za banke, za prekupce, za kamate.

Da li ste pokušavali doći do nepovratnog kapitala iz fondova Europske unije?

Razmišljali jesmo, ali nismo nikada pokušavali. Nismo dobili prave informacije. Za nas klasične ratare nema interesa.

Zašto ste vi ostali u klasičnom ratarstvu, na ove četiri kulture koje ste spominjali?

Pokušavali su ljudi promijeniti, pokušavali s bućom, šećernom repom, ali iskustva nisu dobra. Kod šećerne repe mi smo daleko od Virovitice, još dalje od Osijeka. Dok mi za njihov stroj koji će skinuti tu repu s njive dođemo na red, nakon što oni skinu sve njive na području oko Virovitice, već je prosinac. A znamo kakvo je vrijeme u prosincu. Tada se urod može brati samo na asfaltiranoj pisti i kuda ćete s onakvom blatnom i smrznutom repom?

Rekli ste da ste se bavili i stočarstvom. Danas svinje hranite samo za svoje potrebe. Što vas je usmjerilo u čisto ratarstvo?

Odluku sam donosio u vrijeme  kada se poljoprivreda modernizirala i okrupnjavala. S deset ili 12 krava više nisi mogao opstati, trebalo je ići na tri puta više ili još više, a to je značilo ulagati u nove modernije farme. Za ulagati u farme i poljoprivrednu mehanizaciju paralelno nisam imao kapitala i odlučio sam se za ratarstvo. Oni koji su probali ni jedno i drugo, danas ih više nema nigdje. Ja sam ratar. Mlijeko kao i vi u gradu kupujem u trgovini. Imam jednu krmaču i godišnje od svinja uhranimo, ali i pojedemo, koliko ona oprasi. Ostala je još navika da uzgojimo piliće, kokoši, krumpira i ostalog povrća koliko treba mojoj obitelj i obitelji moje djece.

Ove četiri kulture koje obrađujete, sijete li za poznatog kupca ili za tržište, pa tko se javi?

Uglavnom za poznatog i najviše za stalne kupce s kojima imamo dobra iskustva. Zadovoljni smo rokovima plaćanja pri čemu je uvijek bila najteža prva godina. Mora postojati vlastiti kapital i kada ga jednom zavrtiš onda je sve lakše. Naravno, pod uvjetom da već nakon prve godine iz njega nisi „odvadio“ i umjesto u slijedeću proizvodnju ga plasirao u neki skupi auto i slično. Za tako što treba se dva puta preračunati. Godišnji troškovi, bilo da je riječ o plaćama, repromaterijalu, održavanjima  su poznati i taj iznos se ne smije u ništa drugo dirati, kao da na njima „leži zmija“. Ako se zaletiš, nema ti druge nego u banku po kredit, a to znači i njima ostaviti prostora u cijeni proizvoda.  To je sklizak teren kojem nisam sklon.

Radite uglavnom s velikim kupcima. Je li to znači da u vašoj poljoprivrednoj proizvodnji nema više plaćanja gotovinom?

Nema više gotovine i niti mi to nedostaje. Imao sam nedavno državnu reviziju, gledali su mi poslovanje četiri godine unazad. Ništa nisu našli,  niti kune. Ne zanima me kako rade drugi. Kod mene nema brljanja s ničim, pa ni s porezom. Prevelika su to ulaganja, od toga još dugo namjeravaju živjeti tri obitelji da bi se igrali s porezom ili s drugim financijskim obvezama. Nije mi žao platiti više poreza jer onda znam da je i meni više ostalo i da mi ne može nitko ništa. To je moje.

Koje su komunalni nedostaci u Obriježi i drugi koji su u nadležnosti lokalne uprave da bi išli i dalje naprijed?

Sama voda i kanalizacija koje nemamo u Obriježi u našem poslu ne znači ništa. Da imamo plin imali bi veće mogućnosti razmišljati o sušari jer na lož ulje je poprilično rizično. Putovi uvijek mogu biti bolji. No, mi u Gornjoj Obriježi od rata do sada nismo niti imali mjesni odbor, sada smo ga tek osnovali i ja sam predsjednik Odbora. Imali smo sastanak s gradskim vlastima i napredak je prisutan, rade nam cestu Omanovac – Gornja Obrijež, kopaju kanale. Do sada sam ga mi održavali našim bagerom.

Što se tiče trgovina, nerealno je očekivati da bi mi svoje količinski ogromne potrebe za repromaterijalom mogli rješavati u selu. No, i za to više ne moramo putovati, naručimo i dovezu nam. Slično je s rezervnim dijelovima za strojeve. Dečki to rješavaju navečer internetom.

Za ovu godinu, bar kada su u pitanju vremenske prilike, netko kaže da je dobra, netko loša. Što vi mislite?

Pšenica je ove godine bila relativno dobra, posebno prinosom. Kvaliteta je druga priča. Uložili smo sve i maksimalno, a oni, kupci,  opet kažu treća klasa i ne možeš ništa. Cijena je bila od 90 lipa na niže. S tom cijenom, gdje mi nismo kreditno zaduženi nismo izgubili, ali niti  zaradili. Ostao nam je poticaj s kojim ćemo u slijedeću sjetvu.

Kakve će biti jesenske ovogodišnje kulture?

Problem divljač i elementarne nepogode

U tijeku je žetva soje. Ljetos je bila fantastična i trebala je biti nenormalno dobra godina. No došli su vjetrovi, povaljali nam, ne samo nama nego svima, tako da će od idealne godine doći na prosječnu, ili čak i nešto manje, ovisno o sorti.

Kukuruz je jako ove godine dobar, ne samo kod nas nego svima i oni koji su u njega malo uložili.  Kukuruz je najkonstantnija kultura, ali kod njega je problem divljač. Unište ga, zgaze, pojedu. Tu dolazimo do novog problema poljoprivrednika. Elementarne nepogode su pojave s kojima se ne možemo boriti i ne možemo utjecati. Preklani smo za tri poplave u Badljevačkom polju na više od 100 hektara, dobili smješnu odštetu.

Za mjesec dana kreće jesenska sjetva. Imate li novaca da sjetvu odradite u obimu i kvalitetu kako ste planirali i kako mislite da to treba?

Imamo i još uvijek duramo, ali na način kako sam to već opisao – nema skretanja novaca izvan proizvodnje osim onog najnužnijeg. Naravno da potreba ima, ali to će biti pravilo koje će vrijediti sve dok ne dođu neka bolja vremena.

U Gornjoj Obriježi imate tri kuće koje se ne bi posramio niti jedna kvart u Pakracu, imate ogroman vozni park, velike prateće gospodarske zgrade, ogromne asfaltne površine na imanju. Živite li dobro, radite li više nego što rade vaši prijatelji?

Sigurno da radimo više, ali više i imamo. Malo nas je ostalo na selu, nama nije žao. Da li nam je bolje, teško je reći.

Ne morate prije sedam proći kroz portu neke tvornice?

Ne moramo, ali smo svako jutro prije sedam u dvorištu i u sedam se svako jutro odlazi na njivu. Mene ne zanima tko je legao u dva ili tri sata, petnaest do sedam se pije kava u sedam odlazi na polje. Da nema takvog reda jedan dan bi išli u devet, jedan možda i ne bi išli na polje, a rekao sam poljoprivreda zahtjeva sve na vrijeme.

Što je bilo ključno u vašem opredjeljenju da ostanete na poljoprivredi i intenzivno se razvijate?

Poljoprivrednik sam postao odmah poslije škole i nikada izvan nje nisam radio mada je bilo ponuda i razmišljanja. Jedno vrijeme sam razmišljao da se počnem baviti kamionskim prijevozom, poslije rata čak i autobusnim, no ipak sam ostao u poljoprivredi.

Jeste li u konačnosti  zadovoljni što ste ostali na poljoprivredi?

Kada bih se mogao vratiti 30 godina unazad nisam siguran da bih ponovio ovaj put. Nije bilo loše, nisam nikada oskudijevao, ali ni bahatio se. I sinovi su sada prošli 30-te godine i vjerojatno su i oni „zacementirali“ put kojim će ostati na selu i u poljoprivredi.

Da li je sinovima žao?

Ne, ipak smo sami svoje gazde, držimo se zajedno,  šefa nema, dogovaramo se zajedno.

Razmišlja li poljoprivrednik o mirovini?

Za pet godina imat ću 61 godinu starosti i 41 godinu staža i ne vidim zašto kao i svaki drugi radnik ne bih išao u mirovinu. No, to neće značiti i mirovanje. Radit ću koliko mogu i do kada mogu. U poljoprivredi uvijek ima poslova koje može odraditi i fizički slabiji član zajednice.

Predsjednik ste MO, aktivan vatrogasac. Znači da i poljoprivrednik ima slobodnog vremena?

Kako da ne, dan je dugačak. Sada možeš započeti u 6 ujutro i dan traje do 8 na večer. Tu su i nedjelje.  To je puno vremena i tko se dobro organizira stigne na sve.

Podjelite na društvenim mrežama...
Share on Facebook0Tweet about this on TwitterShare on Google+0Pin on Pinterest0Share on LinkedIn0Print this pageEmail this to someone