NEMA SREĆE ZA PREDRATNI PAKRAČKI INDUSTRIJSKI GIGANT Dvorište “Papuka” ponovo na bubnju

NEMA SREĆE ZA PREDRATNI PAKRAČKI INDUSTRIJSKI GIGANT Dvorište “Papuka” ponovo na bubnju

Ako imate viška oko šest milijuna kuna već u siječnju možete postati vlasnikom 16-akhektara industrijskog (građevinskog) zemljišta što uključuje i tri građevine u poluuporabljivom stanju (bivšu upravnu zgradu, bivše skladište gotovih stolaca – zadnje postrojenje Stakla SLS i bivšu zgradu pilane i rezaone  s još nekoliko ostataka, ili bolje reći naznaka ruševnih zgrada „debelo“ obraslih u zelenilu) u bivšem industrijskom dvorištu DI „Papuka“.

Zaključkom trgovačkog suda u Osijeku, Stalna služba u Slavonskom Brodu po stečajnoj sutkinji Mirni Vujčić, u stečajnom postupku nad stečajnim dužnikom „Ferdinand“ d.o.o. Pakrac, s adresom upravo u tom dvorištu, od 14. se rujna ove godine izlažu prodaji navedene nekretnine. Poziv za sudjelovanje na javnoj dražbi oglašen je  23. listopada  na internetskim stranicama  Suda, a ponude se primaju elektronskim putem u razdoblju od 3. do ponoći 16. siječnja 2018. godine uz polog zainteresiranih od 10 posto od početne cijene nekretnine za koju se natječu.

Prodaja u osam dijelova

Prodaja imovine (nekretnina) u nominalnom vlasništvu tvrtke „Ferdinand“ u stečaju nije oglašena u cjelini nego u osam dijelova pa se tako i prodaje. Zašto je to tako nismo uspjeli doznati, a još manje smo uspjeli shvatiti logiku prodaje. Uglavnom, više od pedesetak katastarskih čestica obilježenih kao oranice, industrijsko dvorište, pašnjak, dvorišta, livada, kuća i putova ukupne površine izražene u četvornim metrima, hvatima i jutrima, što smo mi sve skupa preveli u kvadrate (nešto više od 160 tisuća kvadrata ili nešto više od 16 hektara) procijenjenih na vrijednost od nešto manje od 5,9 milijuna kuna. Naravno, kako u rasprodaji stečajne imovine ništa nije jednostavno, a još manje brzo, ovih nepunih šest milijuna kuna ni približno nije najveća, a bome ni najmanja moguća cijena.

Od osam oglasa (cjelina) kojima je na javnoj dražbi ponuđena prodaja izdvaja se središnji dio te, nama laicima logične, jedinstvene, cjeline koja se prostire na površine od približno 10 hektara. To je značajno više od polovine ukupne površine – od nekadašnje ulazne porte duž cijele zapadne ograde do izlaska na sjevernoj strani prodaje za početnu vrijednost od malo manje od 4 milijuna kuna. Druga velika parcela čija prodaja je oglašena u komadu (jedan oglas) odnosi se na parcelu južno od ulaza (5.530 četvornih metara  s pripadajućom zgradom (1.210 četvornih metara) koja se prodaje za početnu vrijednost od 1,2 milijuna kuna. Ostalih šest natječaja odnose se na prodaju zemljišta znatno manje kvadrature i bez nekih dodanih vrijednosti u novčanim iznosima od dvadesetak do 300.000 kuna, pri čemu neka malene parcele, oglašene u istom oglasu,  nisu međusobno fizički povezane. Zašto su parcelacija i oglašavanje prodaje napravljeni tako, nama laicima nelogično, nismo uspjeli saznati upitima i tumačenja stručnih osoba.

Moguće i za jednu kunu

Osim te nelogične parcelizacije, nama laicima čuđenje izaziva i činjenica da procijenjena vrijednost koju smo dosad objavili nije najmanja cijena po kojoj zainteresirani kupci mogu licitirati u siječnju i kupiti neku od nekretnina koje su do pred 30-ak godina bile ponos i simboli našeg gotovo stoljetnog industrijskog razvoja. Suvišno je uopće govoriti o emocijama koje stari Pakračani gaje prema nekadašnjem DI „Papuk“.

Prema postojećem stečajnom zakonu, na prvoj licitaciji za oglašenu prodaju nekretnina zainteresiranim potencijalnim kupcima odobrava se prodaja ako su na prvom javnom pozivu ponudili najveću cijenu koja je u visini minimalnih 75 posto od procijenjene vrijednosti nekretnina. Konkretno to znači da ove nekretnine u osam odvojenih oglasa, od strane sudskog vještaka procijenjene vrijednosti za 14.000 kuna manje od 5,9 milijuna mogu biti prodane za ukupnu vrijednost od 4,42 milijuna kuna. Ne bude li adekvatne ponude na prvom javnom pozivu, već 17. siječnja, dakle drugi dan po završetku ovog postupka, otvara se novi elektronski poziv gdje kupci mogu nuditi ponude za 50 posto ili polovinu isklične (procijenjene) cijene, dakle za ukupno manje od 3 milijuna kuna. Ne bude li niti tada odgovarajuće ponude, otvara se novi poziv  za prodaju pri čemu ponude ne mogu biti manje od četvrtine procijenjene vrijednosti, dakle manje od ukupne vrijednosti od 1,5 milijuna kuna. Ne bude li ni tada adekvatnih ponuda, u četvrtoj licitaciji (ili kako naš narod voli reći – bubnju) nekretnine se prodaju za jednu kunu po oglasu, odnosno najmanje moguću ponudu od 8 kuna za svih osam natječaja, odnosno ukupnu površinu od već rečenih 16 hektara ili slikovito rečeno riječ je o površini od oko 25 nogometnih igrališta gdje ipak ima i naznake nekih građevine, putova, ograde i još ponešto što nešto vrijedi.

Privatna se imovina nikada ne bi prodavala na ovaj način

Uopće ne mislimo da su ovakvi uvjeti unaprijed napravljeni za nekog od poznatih potencijalnih kupaca, dakle da je netko svjesno išao u kriminal radi pogodovanja, ali smo sigurni da će se većina čitatelja složiti s nama da nikada ne bi prodavali svoju privatnu nekretninu pod tim uvjetima.  No ovakav vid prodaje je donekle shvatljiv onima koji problem „Papukovog“ industrijskog dvorišta promatraju u svjetlu njegove novije povijesti, unazad 15-ak godina kada je „Papuk“ išao u stečaj.

Većina naših građana zna da „Papukova“ imovina nije prvi put na „bubnju“ niti dio stečajne mase. Proizvodnja u Drvnoj industriji “Papuk” uslijed financijskih poteškoća prestala je 2004. godine, a nakon pokretanja stečajnog postupka periodično su raspisivani natječajio prodaji, njih ukupno 14. Tadašnja početna procijenjena vrijednost nekretnina prelazila je 20 milijuna kuna s tim da se tada „Papukovo“ industrijsko dvorište protezalo na oko 22 hektara.  Manji dio tih nekretnina je u raznim kompenzacijskim i inim postupcima promijenio vlasnika, a samo industrijsko dvorište je obezvrijeđeno prodajom pokretnine među koje je odlukom stečajnih tijela dospio i industrijski kolosijek star više od pola stoljeća koji je izvađen i prodan u staro željezo gdje su završile i dvije ogromne kranske dizalice. Naravno, svako novo oglašavanje prodaje stečajne imovine značilo je i manju početnu cijenu.

„Fedinand“ u Pakracu

Oglašavanje prodajne imovine u stečajnom postupku  urodilo je konačno plodom u ljeto 2012. godine kada se pojavila tvrtka “Ferdinand” d.o.o. sa sjedištem u Dragi Bašćanskoj na otoku Krku, koja posluje u sastavu slovenske tvrtke Zeri d.o.o. , a za Papuk je platila 4,5 milijuna kuna. Uz rasprodaju pokretnina, nakon podmirenja troškova stečajnog postupka i nekih drugih dugovanja „Papuka“ to je omogućilo da „Papukovi“ bivši zaposlenici, njih oko 160 koji su imali između jednu i 14 neisplaćenih plaća naplate svoja ukupna potraživanja od 10 do 15 posto, kako tko.

Direktor Ferdinanda Ivan Nemec, nakon potpisivanja kupoprodajnog  ugovora  30. kolovoza  2012. godine nam je rekao: “Bili smo u traženju i povoljne lokacije za investiciju u zelenu energiju te obnovljive izvore, a lokacija DI Papuk se pokazala kao izvanredna. Nalazi se u srcu osnovnog reprodukcijskog materijala i nadohvat je prekomorskom transportu, kao i najznačajnijim logističkim tokovima Europe i Bliskog istoka. Buduća proizvodnja bi trebala biti poticatelj gospodarskog razvoja Pakraca i zapadne Slavonije jer nudimo zapošljavanje 160 ljudi te uključivanje u posao većeg broja kooperanata.“

Novi vlasnici Papuka najavili su investicije u proizvodnju parenih bukovih ploča, peleta, električne energije i izgradnju moderne pilane. Početak radova na čišćenju ruševnih objekata najavljeni su  do kraja godine a završetak investicije  za 15 do 18 mjeseci.

Nova tvornica, prema njegovim riječima, godišnje je trebala prerađivati 50 tisuća prostornih metara oblovine od kojih bi se proizvelo 9 tisuća kubika uzdužno lijepljenih ploča i 35 tisuća tona peleta, a u sastavu tvornice trebalo je izgraditi i energanu na biomasu. Vrijednost investicije je iskazana u veličini od oko 150 milijuna kuna. Ubrzo nakon kupnje, “Ferdinand” je doista zaposlio nekoliko ljudi koji su počeli čistiti ruševine, ponajviše ciglu koja je odvožena iz kruga, ali na tome je i ostalo.

Da promjenom vlasništva „Papukovim“ industrijskim dvorištem neće teći med i mlijeko dalo se naslutiti već tri mjeseca poslije kada je taj prostor posjetio tadašnji ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak. Pred ovim novinarom Nemet je tražio za pomoć od ministra u pronalaženju sredstava za investiciju, jer kako je rekao, nakon što je potrošio 4,5 milijuna kuna za kupovinu „Papuka“ on više novca za investiranje nema. Vrdoljak nije obećao ništa samo je rekao suradnici da razmijeni kontakt adrese. O „Ferdinandu“ se u Pakracu zašutjelo.

O “Papuku” se ponovo počelo govoriti na predizbornim skupovima neovisne liste “Volim Pakrac” Damira Špančića za lokalne izbore u proljeće 2013 .godine kada je isticao kako su ljudi s liste sudjelovali u animiranju investitora za projekt obnove  “Papuk” nazvan “200 za 200” – 200 milijuna kuna za 200 novih radnih mjesta.

U više navrata smo na slovenske i hrvatske brojeve mobitela zvali gospodina Nemeta i kontaktirali ga. Uglavnom nikada nije bio pravi trenutak za ozbiljniji razgovor o projektu jer se uvijek čekala neka suglasnost neophodna za izdavanje građevinske dozvole nakon čega projekt kreće.  I tako mjesecima: još ova dozvola, pa ova suglasnost….

Četiri godine kasnije, ruševine bivšeg pakračkog industrijskog ponosa bile su u stanju znatno gorem nego kada su promijenile vlasnika, a potencijalni pompozno najavljeni  investitor je  postao nedostupan. No ne i  njegova imovina.

Novi stečaj nad prostorom našeg  industrijskog ponosa

Naime, u rujnu 2016. godine Grad Pakrac kupio je u tom prostoru (sjeveroistočni ugao) parcelu veličine 18.500 četvornih metara (bivši metalni kompleks), ali ne od „Ferdinada“ nego od zagrebačke tvrtke „Ekonerg hoding“ koja je vlasništvo tog dijela dobila temeljom fiducije (zaloga) kao osiguranje za plaćanje tražbine koja očigledno nije podmirena. Definitivna potvrda da „Ferdinand“ nikada ništa neće graditi u Pakracu je stigla lani u studenom kada FINA po službenoj dužnosti radi blokade računa u iznosu od 1,9 milijuna kuna pokreće stečajni postupak, odnosno u svibnju ove godine kada  sudsko rješenje o pokretanju stečaja nad tvrtkom, unatoč podnesenoj žalbi vlasnika, postaje pravomoćno pri čemu je sud utvrdio ukupna dug u iznosu nešto većem od 5,6 milijuna kuna.

Prostor nekadašnjeg pakračkog industrijskog ponosa tako u siječnju čeka novog vlasnika.

Vratimo se još malo lanjskom otkupu dijela tog prostora od strane Grada. Grad je platio za rečenih 18.500 četvornih metara 805.000 kuna. Na tom prostoru nema apsolutno nikakvih upotrebljivih sadržaja, čak treba još dokupiti jednu manju parcelu radi izgradnje adekvatnog pristupnog puta, mada nije neophodno, jer fizički postoji mogućnost izlaska na prometnicu.  Četiri godine ranije Ferdinand je točno 10 puta veću parcelu s ipak nekim sadržajima (iskoristiva tri objekta, putovi, ograda) platio tek pet puta više. Matematički i logički nerazmjer je očigledan.  S tog stanovišta (i današnje pameti) naravno da bi bilo isplativo 2012. kupiti tadašnje „Papukovo“ dvorište. Je li u Gradu tada nedostajalo pameti ili novca za tu transakciju? Vjerojatno oboje.

Treba li dvorište Gradu?

Nakon tog iskustva  nameće se pitanje treba li se Grad u siječnju miješati u novu rundu rasprodaje industrijskog dvorišta. Postavili smo to pitanje gradonačelnici Anamariji Blažević koja nije skrivala da Grad ima interesa da se taj ogromni gospodarski potencijal oživi, no o konkretnim planovima Grada nije se htjela izjašnjavati.

Sigurno da tu postoji različite kalkulacije. Ne pojavi li se adekvatni kupac za te nekretnine u siječnju što podrazumijeva za svih 16 hektara ponudu od najmanje 4,5 milijuna kuna. Nekoliko  mjeseci poslije, za istu kupovnu će biti dostatno i manje od tri milijuna pa potom milijun i pol, a na kraju i smiješnih 8 kuna. Ima li Grad novca za kupovinu u  siječnju? Je li to pametno? U kome trenutku dati ponudu i nadmašiti razne špekulante koji sigurno kalkuliraju? Sve su to pitanja za „prave“ igrače, a da oni prate što se događa i na takvim područjima kao što je Pakrac pokazao je i stečaj „Manive“, jer su u njemu u pravom trenutku kupili objekt i prateće parcele na sjevernom rubu pakračke industrijske zone za sitan novac, pri čemu se od tada na tom prostoru ne događa ništa, osim što je osvanula tabla da je ponovo na prodaji. To nagovješćuje da će i u novom postupku prodaje ovih nekretnina, odluči li se Grad na kupovinu, imati jaku konkurenciju.

Za Pakrac i Pakračane čak i nije bitno da Grad postane vlasnik. Bitno je samo da ga kupi netko tko će taj prostor, od izrasle džungle neprepoznatljiv onima koji dvije ili tri godine nisu bili u njemu, kupi netko tko će ga oživjeti kako bi ponovo postao hranitelj bar stotinjak pakračkih obitelji.

Ono što je u ovom trenutku, dok već više od desetljeća čekamo da oživi „pilana“, kako smo nekada zvali cijeli taj prostor, dobro događa se na suprotnom dijelu grada gdje će za desetak dana biti otvorena prva tvornica u novoj poduzetničkoj zoni. No stari Pakračani nikada neće preboljeti „pilanu“.

 

 

 

 

 

Podjelite na društvenim mrežama...
Share on Facebook27Tweet about this on TwitterShare on Google+0Pin on Pinterest0Share on LinkedIn0Print this pageEmail this to someone