MUZEJ GRADA PAKRACA Predstavljeno istraživanje povijesti liječenja pakračkih psihijatrijskih bolesnika

MUZEJ GRADA PAKRACA Predstavljeno istraživanje povijesti liječenja pakračkih psihijatrijskih bolesnika

Zahvaljujući nedavno pronađenoj pakračkoj bogatoj bolničkoj arhivi i istraživanju dr. sc. Jelene Seferović Pakračanima su sinoć u Muzeju grada Pakraca u sklopu predavanja „Pogled na povijest liječenja pacijenata pakračkog i stenjevečkog Zavoda za umobolne između dva svjetske rata iz kulturno-antropološke perspektive“ po prvi puta prezentirani dosadašnji rezultati istraživanja.

Dr. sc. Jelena Seferović je zaposlena na Filozofskom fakultetu u Ljubljani, na Odsjeku za povijest, doktorirala je kulturnu antropologiju u Zagrebu te trenutno radi u sklopu europskog istraživačkog projekta EIRENE koji se tiče analiza svakodnevice žena u tranzicijskim razdobljima između dva svjetska rata u psihijatrijskim bolnicama što je bio i jedan od interesa za pakračku psihijatriju.

Kako je u uvodu istaknula dr. Seferović, istraživanje je temeljila na povijestima bolesti žena i muškaraca hospitaliziranih u pakračkoj umobolnici kao i pacijenata Zavoda za umobolne Stenjevec odnosno Psihijatrijske bolnice Vrapče paralelno iščitavajući liječničke vjesnike u razdoblju od 1919. do 1939. godine i bazirajući se na analizu časopisa za psihijatriju i psihologiju koji datiraju iz sličnog vremena.

Dr. Seferović je rekla kako je postajala suradnja među ova dva Zavoda na način da su se stenjevečki pacijenti premještali u pakrački zavod, a transport je uvijek bio grupni počevši s kasnim proljećem i zaključno s ranom jeseni. Oba Zavoda bila su prostorno dislocirana u odnosu na gušće naseljena područja, ali su bile samodostatne ustanove s vlastitom infrastrukturom. Tako je i pakračka psihijatrija bila istovremeno lječilište za duševne bolesnike i njegovalište za kronične pacijente i osobe s intelektualnim poteškoćama, gdje je bilo slučajeva da su pacijenti u pakračkoj bolnici ostajali i po 20 godina. Pacijente se raspoređivalo s obzirom na stupanj izraženosti simptoma psihičkih smetnji, tjelesnu nepokretnost i nemogućnost kontrole fizioloških potreba. Ipak, pakračka psihijatrija provodila je radnu terapiju koja se temeljila na poljoprivrednim radovima, u „vešeraju“, krojačnici, pomoći u blagovaoni, oko pospremanja soba i slično. Dr. Seferović naišla je na evidentan manjak korespodencije između srodnika hospitaliziranih u pakračkom Zavodu i evidentiranih posjeta u odnosu na one u stenjevečkom objašnjavajući tu pojavu slabom prometnom povezanošću, velikim siromaštvom i stigmatizacijom obitelji oboljelih od psihičkih smetnji.

Većina pacijenata u oba Zavoda umirala su od zatajenja srca i tuberkuloze pluća koja je zapravo bila vezana uz siromaštvo i slabu uhranjenost te je, kako je zaključila dr. Seferović, situacija bila nezavidna što se tiče materijalnih okolnosti jer je to vrijeme bilo vrijeme velike gospodarske krize, stoga su i metode liječenja bile skromnije u odnosu na druge zemlje toga vremena.

„Pakračka psihijatrija i njegovo zdravstveno osoblje dugo su bili dio života Pakračana, što je tema koja je slabo obrađena i jedna od nasljeđa koje smo dužni istražiti i predstaviti. Ovo istraživanje nije završeno i zasigurno se može nadopuniti novim saznanjima i podacima“, rekla je Jelena Hihlik, ravnateljica Muzeja grada Pakraca na kraju predavanja.

Podjelite na društvenim mrežama...
Share on Facebook
Facebook
0Tweet about this on Twitter
Twitter
Pin on Pinterest
Pinterest
0Share on LinkedIn
Linkedin
Print this page
Print
Email this to someone
email