MONIKA LUCIĆ FIDER, RAVNATELJICA PAKRAČKE KNJIŽNICE Knjižnica je znatno više od čuvaonice i posuđivaonice knjiga

MONIKA LUCIĆ FIDER, RAVNATELJICA PAKRAČKE KNJIŽNICE Knjižnica je znatno više od čuvaonice i posuđivaonice knjiga

 

U našoj gradskoj knjižnici je revizija knjižnog fonda. S ravnateljicom Monikom Lucić razgovaramo o tome što znači postupak revizije, ali i o tome izumire li knjiga pred najezdom elektroničkih medija, tko koristi našu knjižnicu, što se najviše čita….

Već smo izvijestili da je u gradskoj knjižnici u tijeku revizija. Što je uopće u knjižničarskoj struci revizija?

U knjižničarskom svijetu revizija je postupka kojim utvrđujemo stvarno stanje i vrijednost knjižničnog fonda. Na taj način omogućujemo čuvanje i zaštitu građe i otklanjamo posljedice koje nastaju posuđivanjem fonda. Reviziju i otpis laici možda shvaćaju krivo smatrajući to bacanjem knjižnog fonda što nije točno. Revizija je pročišćavanja fonda i otklanjanja posljedica koje su nastale korištenjem građe.  Izgradnja fonda je izuzetno dinamičan proces jer osim što tijekom godine imamo priljev građe mora postojati i kvalitetno pročišćavanje. Osim što se na taj način čuva prostor knjižnice koji je ograničen, izlaganje knjiga korisnicima je preglednije.

Je li to znači da ćete vi ovaj tjedan primiti u ruke svaku knjigu u knjižnici?

Da. Mi smo molili korisnike da nam što više knjiga vrate mada mi imamo evidenciju o posuđenim knjigama. Sve ono što sada bude zateknuto  u knjižnici će proći kroz naše ruke. Rezultat revizije između ostalog će biti i otpisi određene građe po nekoliko kriterija.  Otpisat će se oštećenu građu, dakle ona koja je fizički oštećena do te mjere da više nije za upotrebu. Otpisat će se zastarjela građa, koja  nije više aktualna. Otpisat će se i prekobrojni primjerci, nekada se je imalo više novaca i kupovalo se je po više primjeraka istih knjiga koje danas više nisu aktualne ili atraktivne te su time višak. Ima i nešto građe koja po kriteriju posudbe nije aktualna, dakle nije posuđena više od šest ili sedam godina.

Koliko ljudi radi na reviziji?

Za sada dvije knjižničarke, ali imat ćemo i nekoliko volontera. MIslim da će se to riješiti u ova dva planirana tjedna.

Kada je bila zadnja revizija?

Ovo je prva revizija od kada sam ja počela raditi, od 2008. godine. Ovo je ujedno i prva revizija kompletno informatiziranog fonda. Nakon nje ćemo imati stvarano jasno sliku što imamo u knjižnici kako u pogledu broja knjiga, i financijske vrijednosti cjelokupnog fonda.

Što će se događati s otpisanom građom?

 Revizija ne znači  bacanje knjiga

Postoji za to točno propisana zakonska procedura. Mi izrađujemo prijedlog popisa građe za otpis koji šaljemo svojoj matičnoj službi u Gradsku knjižnicu u Požegu i Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu u Zagreb. Oni nakon toga imaju mjesec dana za očitovanje. Dakle može se dogoditi da nešto od otpisane građe traže da se povuče u njihove fondove, mada se to događa izuzetno rijetko. Kada je u pitanju dio građe koji je otpisan po kriteriju oštećenosti, tu nema ništa sporno. Ako je knjiga uništena do te razine da je neupotrebljiva, tu pomoći nema.   Dakle mogućnost za povlačenje eventualno postoji u neaktualnoj građi.

Što se događa s onim što je preostala za otpis?

Nemamo nikakvih zakonskih ograničenja, ničime nismo vezani. Možemo pokloniti drugim knjižnicama, vrtićima, školama. Možemo prodati. Takva nam je uvijek bila praksa, tako će biti i ovog puta pri čemu ćemo dio prebaciti u ove naše poznate ulične knjižnice. No, na kraju uvijek ostane dio građe koja završi kao staru papir za reciklažu.

To znači da je postojao otpis i između dvije revizije. Također je bila i onda određeni broj knjiga u ponudi građanima da ih otkupe po simboličnim cijenama. Je li bilo interesa?

Je i to poprilično pa smo prodali dosta knjiga po simboličnoj cijeni od pet ili deset kuna pri čemu su knjige za te novce bili u relativno dobrom stanju.

Prema procjeni prije revizije koliko sada fond ima  svezaka knjiga?

Nešto preko 30.000 svezaka knjiga i nešto manje od tisuću audio-vizualnih predmeta, dakle CD ili DVD filmova,  crtića, glazbe što je za jedan ovakav grad zaista impresivno.

 Osim beletristike što još ima u knjižnom fondu?

Imamo zavičajnu zbirku, stručnu literaturu pri čemu su sva znanstvena područja podjednako pokriveni, referentnu zbirku koju čine rječnici i leksikoni, dječju knjižnicu koja obuhvaća dječju beletristiku, lektirnu građa, dječja referenta zbirka. Potom tu je audio-vizualna zbirka s različitim filmovima i glazbom, kao i zbirka za slijepe koja obuhvaća nešto zvučnih knjiga i nešto knjiga na braici. Također raspolažemo i s nešto didaktičkih igračaka koje smo nabavili na jednom natječaju Jamnice. Također imamo i čitaonica s dnevnim i tjednim tiskom i mogućnost besplatnog pristupa internetu.

Koliko ima članova?

 Knjižnicu koristi oko 600 članova

Članova je nešto manje od 600 i to je jedan broj koji se godinama zadržava. Nemamo problema s tim da nam broj članova opada. Ili raste ili se zadržava.  Što se tiče članstva zastupljene su sve skupine, od djece, srednjoškolaca, studenata, odraslih, umirovljenika. Imamo nekoliko obiteljskih članarina, ali, što me posebno veseli i nekoliko turističkih. Uobičajena godišnja članarina za sve je 50 kuna, obiteljska 70, a turistička koja se odnosi na dva mjeseca za ljude koji kraće vremensko godišnje razdoblje borave u Pakracu, a žele koristiti knjižnicu ona iznosi 20 kuna.

Koriste li knjižnicu pakrački studenti?

Da jer imamo dobru stručnu literaturu. Studenti čak znaju reći da im je nekada lakše doći do stručne literature u Pakracu nego u Zagrebu jer je tamo konkurencija veća. Uvažavajući činjenicu da njima literatura treba za pripremu ispita tu smo i fleksibilni pa se dogovaramo oko roka povrata.

Što se najviše čita?

Naravno beletristika, ljubavni i povijesni romani. Ljudi dosta prate napise u medijima vezane uz knjigu i podižu one naslove o kojima se piše u medijima.  Primjerice nakon „50 nijanse sive“  krenula je potraga za takvom vrstom građe. Pred par godina  došlo do pada interesa za do tada vrlo čitane knjige iz domena psihologije,  takozvane samopomoći. No sada je ponovo porasla potražnja za tim žanrom jer su se pojavili novi gurui poput Ivane Plechinger, Bruno Šimleša pa ljudi ponovo to traže da vide što je to.

Posljednjih godina trend je da se knjiga na različite načine ekranizira. Podiže li to interes za konkretne naslove?

Naravno. Uslijed toga mi smo iskoristili mogućnost da raspolažemo iv video sadržajima te smo u paru nudili knjigu i film. Kod većine je bila reakcija da je knjiga ipak bolja.  No ekranizacijom knjiga dobiva novi život.

Traže li se hrvatski autori?

Dosta stidljivo, morate im baš ponuditi i ja korisnicima pokušavam što više nuditi hrvatske pisce i povratne reakcije su uglavnom pohvalne. Mislim da je misija knjižničara da popularizira domaće autore.

Izdavaštvo je unazad dvadesetak godina doživjela veliku promjernu. Nekada  su na kiosku prodavali ljubavni, kriminalistički i vestern romani u takozvanoj „Roto seriji“. Tada je to ocijenjeno kao šund. Danas izdavači iste takva literarna djela ukoričuju i prodaju na kiosku s prihvatljivom cijenom kao književno stvaralaštvo? Je li to točno?

 Knjiga sve dostupnija

Je, knjiga je dostupnija. No treba uzeti u obzir kvalitetu tiska, uveza, prijevoda. Uglavnom takve knjige se konzumiraju se bez puno kritičkog prihvaćanja.

Kupuje li knjižnica takve naslove koji se prodaju po 19,90 ili 29,90 kuna?

Jako oprezno i niti približno ne uzimamo sve što se nudi. Problem je kvaliteta uveza koji je takav da se nakon dva ili tri čitanja knjiga raspadne. Nama izdavači te iste naslove nude u tvrdom, kvalitetnijem uvezu, ali i po višestruko većoj cijeni, što je nama zbog dugotrajnosti ipak prihvatljivije. Jeftinu knjigu ćemo kupiti ako ocijenimo da je to nešto što je trenutni hit pa neka se izvrte i neka ljudi vide što je to. No čim je u pitanju naslov trajnije kvalitete posežemo za tvrdim uvezom. Problem je što nam se stalno smanjuju sredstva za nabavku fonda.

Da imate više novaca za nabavku nove građe u što bi ste ih uložili?

Možda u takozvani „kindl“, e-čitač čisto da vidimo reakciju korisnika. Za dječji odjel bi nabavila playstatation da više privučemo djecu i da ih tako dodatno privučemo u knjižnicu, a zatim i pokušamo „inficirati“ s čitanjem.

Spomenuli ste e-čitač.  Nestaje li pomalo klasična knjiga pred e-knjigom?

Mislim da ne. Pred pet šest godina se u medijima dosta o tome pričala. No iz moje prakse kod nas  to nije tako. Ljudi i dalje čitaju klasičnu knjigu i budućnost knjige nije upitna.

Imate li knjiga na stranim jezicima i na ćirilici?

Ima nešto. Na stranim jezicima je to uglavnom na dječjem odjelu. Na odjelu za odrasle se traži jako rijetko. Te knjige su uglavnom skuplje pa  ih i manje naručujemo. No bude li potrebe uvijek smo spremni nabaviti.

Idu li ljudi još uvijek na godišnji odmor s knjigom?

Da, to je vidljivo baš u ovo vrijeme kada se u knjižnici pojave ljude kojih u drugim dijelovima godine nema.

Zašto onda revizija fonda baš sada?

Revizija sada je zbog škole. Kada krene školska godina krenu i razna popratna događanja u knjižnici i onda je teško organizirati proces revizija fonda za koji nam treba oko dva tjedna.

Knjižnica nije sama čuvaonica i posuđivaonica knjiga. Ima cijeli niz događanja koji se odvijaju u knjižnici. Otkud knjižnici interes da se bavi tako širokim spektrom kulturnih događanja?

Ova knjižnica ima status narodne knjižnice i mi smo po tome dužni biti mjesto šireg događanja i okupljanja od posuđivanja i čuvanja knjiga. Ona mora biti jedno od središta kulturnih događanja u gradu i s građanima se ne može komunicirati samo putem posuđivanja knjiga već i kroz popratne sadržaje kojima se promiče različita kulturna događanja. Meni je odmah po dolasku 2008. godine bio cilj oživjeti ta popratna događanja jer sam imala osjećaj da je taj dio bio malo uspavan.  Naravno da taj proces bez suradnje s drugim ustanovama ne bi bio moguć i mislim da smo na dobrom putu. Ne promičemo samo čitanje i ljubav prema knjizi nego i primjerice Multipak, znači kvalitetnu glazbu i druge kvalitetna urbane sadržaje.

Imamo mi i drugih projekta. Spomenula bih digitalizaciju zavičajne povijesti koji provodimo s Muzejom grada Pakraca koji provodimo zahvaljujući natječaju Ministarstva kulture. Do sada smo digitalizirali stare predratne Pakračke vjesnike, razdoblje 1971-76. godine i ljudi ih mogu besplatno pronaći na stranici www.digi-pakrac.com. Na taj način smo ih učinili dostupnim, ali i zaštitili od daljeg propadanja.

Čita li se zavičajna zbirka?

Čita, najviše srednjoškolci koji je koriste za razne referate i slično, ali i poneki stariji zaljubljenici u pakračku povijest.

Čitaju li se još uvijek klasici poput Krleže, Andrića, Tolstoja?

Ima nekoliko građana koji posežu za klasicima. Ako ništa drugo čitaju se u sklopu obvezne lektire, a naročito prije održavanja državne mature. Kad odrastu vraćaju se toj literaturi rijetko.

Kako se knjižnica financira?

 Knjižnici godišnje na raspolaganju oko 450.000 kuna

Knjižnica se financira iz više izvora. Sama članarina je simbolična, za godinu dana 50 kuna za sve kategorije što doista nije puno i tako ostvareni prihod koristi nam za pokrivanje dijela materijalnih troškova. Sredstva za veći dio materijalnih troškova i plaće tri zaposlenika (dva knjižničara i čistačica) osigurava Grad pri čemu je jedno radno mjesto (računovođe) ugašeno. To je oko 370.000 kuna na godišnjoj razni uz još oko 20.000 kuna za nabavku građe. Osnovni izvor za nabavku građe je Ministarstvo kulture i lani smo od njih za to dobili 60.000 kuna što je svake godine sve manje jer smo nekada dobivali i po 120.000 kuna godišnje. To godišnje  omogućuje nabavku oko  1.200 novih jedinica što je nedovoljno jer je izdavaštvo u Hrvatskoj daleko intenzivnije pa radimo i selekciju uvažavajući činjenicu da smo mi narodna knjižnica pa kombiniramo beletristiku, stručnu literaturu, AV građu. U tome značajnu ulogu imaju i korisnici koji nas pitaju za nova izdanja, šalju nam meilove i nama je to značajna pomoć u odabiru prilikom nabave.

Dobivaju li se knjige i besplatno?

Dio knjiga dobivamo od Ministarstva iz programa otkupa. Što se tiče izdavača baš i ne. Kada su u pitanju građani, postoji interes za donaciju, ali rijetko koristimo tu mogućnost. Nama je problem prostor kojeg nema previše i za depo za čuvanje  građe koja nije svakodnevno u upotrebi  koristimo jedan od ureda koji je istovremeno i skladište.  Knjige koji bi ljudi donirali knjižnici obično nisu neki atraktivni niti noviji naslovi, velika je vjerojatnost da ih već posjedujemo tako da tome pristupamo jako selektivno.

Ako sam dobro izračunao knjižnica raspolaže godišnje s oko 450.000 kuna. Govorili smo o materijalnim troškovima i nabavki  nove građe. No nismo spominjali tehnologiju i tehniku. Kako s tim stojimo?

Opremljeni smo dobro, od čitaonica gdje imamo svu opremu potrebnu za razna događanja poput računala, projekcijskog platna, digitalnog fotoaparata. Knjižnica ima dovoljno računala za evidenciju fonda i posuđivanja. To smo riješili kroz program Ministarstva kulture gdje smo aplicirali na njihov natječaj za nabavku opreme. Po tom pitanu smo puno napravili i ne mogu reći da nešto nedostaje bez čega nam rad nije moguć.

Spomenuli smo depo koji je nedovoljan. Svojevremeno se govorilo o  preseljenju knjižnice u Spahijski podrum. Jer to još uvije aktualno?

 Preseljenje još uvijek  aktualno

Projekt kompletne rekonstrukcije Spahijskog podruma bi krajem godine trebao ići ponovo na natječaj za obnovu kulturne baštine. Jedan od sadržaja je i knjižnica. Ta ideja je bila ovdje prisutna i prije mog dolaska i ja sam se u to morala uklopiti. Jasno mi je da uvijek lijepo imati novi i atraktivni prostor. No u tome sam oprezna po pitanju kasnijeg održavanja i eventualno novog zapošljavanja koji bi iziskivao veći prostor. No ako će budućnost biti financijski ljepša, što da ne?

U sadašnjem prostoru smo dosegli gornju granicu smještajnih kapaciteta. Nove police i novi namještaj više nemamo gdje smjestiti i to je problem. No istovremeno se nalazimo u središtu grada, ljudi su navikli na ovu lokaciju, doista smo ga opremili i sredili tako da eventualno preseljenje ima svojih prednosti, ali i mana. Posebno financijski.

Surađujete li s drugim knjižnicama?

Da, najviše s najbližom lipičkom gdje pazimo da nam se događanja terminski ne preklapaju, ali i s našom matičnom u Požegi, odnosno Nacionalnom i sveučilišnom bibliotekom u Zagrebu. Naravno i s bliskom u Daruvaru, ali i s ove dvije naše pakračke školske. Postoji i međuknjižnična posudba koja je dosta živahna. Ljudi koriste tu mogućnost posebno kada je u pitanju stručna građa. Za korisnike je to besplatno, ali  mi to plaćamo.

Ima li problema s otuđivanjem knjiga i uništavanjem?

To ćemo sada vidjeti na reviziji. Znamo da imamo nekih starih dugova koje ne uspijevamo riješiti niti s dodatnim pozivima. Događa se da ljudi ne vrate građu, mada to nije učestalo prisutno.  Puno je naših usluga besplatno, a nismo niti skloni nekom rigoroznom kažnjavanju osim naplate zakasnine koja je 50 lipa po danu i knjizi i tu smo napravili reda. Nastojimo da novac ne bude prepreka da netko zbog toga ne konzumira knjigu i da ne dolazi kod nas.

Kako rade ulične knjižnice koje ste postavili prije dvije godine?

U početku odlično. No sada je vidljivo da te knjižnice bolje rade u da su u boljem stanju one na selima. U gradu su te kućice već bile meta vandala. Prema informacijama koje dobivam od ljudi kažu mi da funkcioniraju, da ih oni pune. Nekoliko puta godišnje ih i mi popunimo iz fonda kojeg otpisujemo. U svakom slučaju smo približili knjigu i apelirali bih na ljude da ih čuvaju. Oni nisu vlasništvo knjižnice već svih nas i svima bi trebalo biti u interesu da one funkcioniraju.

Podjelite na društvenim mrežama...
Share on Facebook0Tweet about this on TwitterShare on Google+0Pin on Pinterest0Share on LinkedIn0Print this pageEmail this to someone