MLADA NINA BABOJELIĆ S monodramom na „Novigradsko proljeće“

MLADA NINA BABOJELIĆ S monodramom na „Novigradsko proljeće“

 

Pakračanka Nina Babojelić , učenica sedmog razreda OŠ Braće Radić Pakrac i ove se godine uspješno prijavila u Školu stvaralaštva „Novigradsko proljeće“ u kojoj je sudjelovala i prošle godine. Riječ je  sedmodnevna školi (7. do 14. travnja) koju organiziraju Ministarstvo znanosti i obrazovanja i
Agencija za odgoj i obrazovanje, a u kojoj talentirani učenici razvijaju scenske, literarne, novinarske i druge kreativne sposobnosti na području jezika.

Nina je ove godine napisala i vlastitu monodramu „Mama, najbolja glumica“ koju objavljujemo u cijelosti.

„Mama, najbolja glumica“

Moja je majka grozna. Zaista. Izluđuje me. Ne samo da me uopće ne razumije, nego pokušava odlučiti i kakvo bi moje mišljenje trebalo biti o nekim stvarima. I to o temama koje mene uopće ne zanimaju (uzdah). Nina, znaš li što je apartheid? Molim!!! Segregacija? O, moj Bože (tužni uzdah)…Gdje se nalazi Madagaskar? Svašta. Znam da je otok i ako ikada budem trebala ići tamo, valjda će pilot znati put. (maše glavom u nevjerici)

Evo na primjer, zadnje na tapeti tekst je za Lidrano. Natjecanje na koje je ona odlučila da idem. Jer je to dobro. Važno. Obavezno. Za moju budućnost. Pitate se kako? Pa eto, zahvaljujući učiteljici razredne nastave koja je prepoznala moju sklonost da uvijek budem glasna, lajava i u centru pažnje imala sam nekoliko solo nastupa. I znate ono… sitna, mala plava djevojčica…sve to skupa ispadne nekako simpatično pa ljudi pohvalili…mama sva važna…( pravi se važna, digne nos) a ja u naletu ne znam čega (odmahuje glavom), ona baš kao netko jaaako pametan izjavim: „Želim biti glumica“. I to je postao njezin životni projekt (sjeda za stol poraženo, na stolu stoji laptop). Cijele dane ona pretražuje internet, kopa po knjižurinama, časopisima, tražeći tekst koji će biti dovoljno dobar za mene. Kuma knjižničarka joj se više i ne javlja na telefon. Neki dan sam pronašla poruku:“Ostavila sam ti nekoliko mogućih tekstova. Pogledaj i na youtubeu kako su ih drugi izveli.“ Bože, žena misli da se spremam na prijemni za Akademiju. (ustaje)

Ah, akademija. Zna sve. Koji predmeti se boduju, što treba za maturu, redovito slušam (maminim glasom): Svim kandidatima savjetuje da mnogo čitaju svaki dan i gledaju puno filmova. Treba ići i na što više predstava i zapisivati glumce, režisere i pokoji komentar na predstavu. Vježbe govora, pokreta, glumu, osjećaj za ritam, pjevanje, ispit opće kulture, psiho test….

Kada je saznala da ne idem na dodatnu iz hrvatskog, bila je toliko ljubičasta u licu da sam mislila da će eksplodirati. BUUUM (raširi ruke) a onda je počela plačnim glasom: Ali Nina, hrvatski, znaš da je to ključno za Akademiju…

Vi ne biste vjerovali koji su njeni prijedlozi.  Znaš, Nina (maminim glasom), Zijah Sokolović je jedan veliki glumac… (stavlja crveni šal i počinje glumiti Zijaha)

Država je organizacija sile za pokoravanje naroda u korist vladajuće klase. A, to niste vi. Država je nastala na osnovu ugovora pojedinaca…. Da baš. To bi se svima svidjelo (ruga se)

Odvukla me i na predstavu, da vidim kako to majstori rade (počinje glumiti Matiju Prskalo).

„Gospođo, gospođo, da, da vi…Čujete li me, gospođo..“

Pa ne bih ja valjda trebala stajati ovdje ispred vas  u negližeu. To bi bilo baš primjereno. Ona nije normalna. A onda dijametralna suprotnost: (dječjim glasom)

Jednom je dječaku ime bilo Jozef. Imao je naočale. Debele. I nije naročito vidio. I zato je bio pomalo nespretan. I pomalo nesretan, zamišljen.

Uf, (bahato) nemam ja vremena za Jozefa, neka promijeni naočale ili krene na neki sport, što ja znam….

Ma nije baš da ja to ne želim glumiti uopće, ali problem je što svaki dan želim nešto drugo…ispitati sve mogućnosti. Kada je u kući monotono i dosadno i nitko me ne zarezuje,  a ja se želim malo zabaviti,  izvalim onako: „Znate, ja sam odlučila da ne želim studirati.“ Svi skaču. Mama odlazi prvo u kuhinju popiti malo vode (mislim da tamo drži i tabletu za smirenje) (namigne), a tata kao glas razuma koji će spriječiti njeno vikanje (ili plakanje, jer ne ide uvijek istim redom) sjeda ispred mene: „Slušaj Nina….“

No, dosta sam pričala. Odlučila sam da ću danas završiti taj posao. Napisati tekst sama. Mogla sam i prije, ali propustila bih zabavu. Što se monodrame ili bolje rečeno melodrame tiče, ipak je moja mama najbolja glumica (namigne).

Podjelite na društvenim mrežama...
Share on Facebook0Tweet about this on TwitterShare on Google+0Pin on Pinterest0Share on LinkedIn0Print this pageEmail this to someone