MIROSLAV BADROV, prof. glazbene kulture: Moj je život pjesma, doista!

MIROSLAV BADROV, prof. glazbene kulture: Moj je život pjesma, doista!

Organizirate li ovih dana možda rođendan, krstitke, omanje svatove ili recimo skupštinu vaše udruge, onda sigurno u mobitelu imate i broj kakvog glazbenika koji će taj dan oplemeniti dobrom energijom i kvalitetnom svirkom. Nužan je to sadržaj na takvim priredbama jer nakon uobičajenih formalnosti valja društvo održi na okupu. Na jedan od takvih brojeva javit će vam se i Miroslav Badrov, vječno nasmijani momak iz Dobrovca. favorit mnogih Pakračana i Lipičana, ljubitelja dobre glazbe,
Većina odraslih sugrađana, Miroslava poznaje upravo takvog – vrsnog zabavljača i dečka s prave strane sintisajzera. Oni nešto mlađi susreću ga na hodniku ili školskom satu u Osnovnoj školi braće Radića u Pakracu gdje radi kao učitelj glazbene kulture.
„Glazba je moj život. U kući nam uvijek od ranog jutra svira ili radio ili youtube. Tako je od djetinjstva. Naklonost prema glazbi naslijedio sam od oca Mate. Talent sam razvijao od ranih dana kad sam ritam udarao po starim kantama. Dušu sam potom ispustio, novoj novcatoj harmonici, roditeljskom poklonu, rastezavši je po čitave dane. Kasnije je zbog vježbi klavira Kizo, tako me zovu, propustio mnoge dječje nogometne utakmice ili vatrogasne vježbe. Uglavnom, od tada do danas glazba mi se gotovo svakodnevno provlačila kroz život“.
Prvi ozbiljni koraci bile su vježbe kod profesorice glazbe Jadranke Sirovice iz Lipika gdje je jednom tjedno uzimao sate poduke iz sintesajzera. Nastavio je s glazbenim obrazovanjem u Osnovnoj glazbenoj školi koja je tada radila u Lipiku (radili su tada Igor i Gordana Cecić) da bi se nakon formiranja OGŠ Pakrac uključio na nastavu u Pakrac. „Pamtim i danas, u Lipiku je bio sat klavira, u Pakracu u knjižnici solfeggio“.
Srednju školu završio je u Zagrebu. Nakon cjelodnevnih paralelnih turnusa uspješno je priveo kraju ekonomsku školu i muzičku teoretskog smjera. Zvanje profesora glazbene kulture stekao je diplomom s fakulteta u Osijeku.

Izvannastavni glazbeni opus

U 15. godini glazbene vještine odlučio je ponuditi tržištu. Krenuo je sa solo gažama na krstitkama, rođendanima, domjencima, obiteljskim druženjima – sve to za skromne pare. Svirao je s lokalnim glazbenim sastavom Phoenix. Vremenom je postao solo igrač, on i sintisajzer, iako priznaje da mu je gušt sviranje s grupom.
„Lakše je, u svakom slučaju, ali potražnja za grupne svirke sve je slabija. Razlog je cijena jer ljudima je za skromnije zabave ili čak manje svatove lakše platiti solo ili duo nego grupu od četiri, pet glazbenika“.

Tarifa + 200

Sebe svrstava u srednji cjenovni razred. Ne želi se financijski podcjenjivati. Iskustvo je tu, a i povratne informacije zadovoljnih klijenata nešto vrijede. „Ako se cijeniš i drugi će te cijeniti“, tvrdi. Cijena i nije tajna, s obzirom na to da gotovo svaki vikend svira lokalno, jasno je da su svi upoznati s njegovom tarifom +200.
„Pet sati svirke 500 kuna + 200. Znači 700“. Kvaliteta „Badrov“ poznata je u prstenu od nekih 60 kilometara gdje ga prema vlastitoj evidenciji pozovu 60 do 70 puta godišnje“ objašnjava i dodaje da pozivi nerijetko stignu i sa zagrebačkih adresa.


Iza Miroslava je danas više od 15 godina svirke. Kako danas preživljava cjelovečernje gaže gdje se podrazumijeva odlično raspoloženje, ali nerijetko (pre)veseli, razdragani gosti? Popije li koju čašicu? „Naravno, bevanda je tu, nekad i nešto žestoko, ali imam granicu. Osim toga cjelovečernje sviranje je i fizički zahtjevno pa sve to ishlapi“. Bevanda je omiljeni napitak još jednog našeg poznatog glazbenika dalmatinskih korijena, no za razliku od njega Miroslav kaže da za volan ide samo hladne glave i s policijom dosad nikad nije imao niti najmanji problem.
Repertoar mu je različit, ovisi gdje i za koga pjeva. „Pjevam sve, pratim sve, usavršavam se i redovito ažuriram listu. Nema što neću otpjevati, osim žestokog turbofolka koji niti slušam, niti pjevam.” Spominje mnoge goste s raznih strana svijeta, koji stvari gledaju iz svoje perspektive pa ne vidi problem da nekome nešto otpjeva za dušu i rodnu grudu. Ipak je to samo pjesma…

Obiteljski mir

Kad zadovoljne goste pospremi kući i on se vraća u okrilje mira obitelji. Kako oni to podnose, večernji odlasci, jutarnja vraćanja. Cesta, auto, kilometri, noć..?
„Imam obitelj koju čine supruga Marinela i 9-godišnja kćerkica Tena. Marinela je fizioterapeut i radi u Zdravstvenoj ustanovi za fizikalnu terapiju. Tena svira violinu i vrlo je talentirana. Ne vježba puno, ali brzo usvaja pa sam jako ponosan na nju i žarko želim da jednog dana odsviramo nešto u duetu“.
Ovakav posao zahtjeva i puno tolerancije od strane obitelji, a on im uzvraća dogovorenim pauzama koje ljeti budu nekih desetak dana rezerviranih za obiteljsko ljetovanje. „Tad ne postojim i pripadam samo njima. Nema gaže zbog koje bih prekinuo ljetovanje ili vikend za Valentinovo sa suprugom. Već neko vrijeme ne nastupam niti za novogodišnji doček, već u novu godinu ulazim u krugu obitelji i prijatelja.“

Sat tjedno glazbene  kulture

Radni tjedan provodi u školi. Predaje glazbenu kulturu od 4. – 8 . razreda. „Volim svoj posao i radim ga najbolje što mogu. Bilo bi bolje da je više nastavnih sati, ali i ovo vrijeme koje provedem s njima vidim da ima talentirane djece koja vole pjevati ili samo slušati i učiti o glazbi“. Nastavnici, kaže, imaju slobodu u izboru i prezentaciji sadržaja pa ako prepozna da su djeca sklonija pjevanju tad više pjevaju, ako su za priču, uslijedi teorija…“Nastojim osuvremeniti nastavu i nema ljepšeg trenutka kad dijete sat završi s osmjehom. To je učitelju najveće priznanje“.
Piše li što, sklada li? „Nešto malo, kaže, ništa posebno. Napisao sam tekst i muziku za Pjesmu o Pakracu koju smo izveli za potrebe Slavonskog banovca, a napisao sam i himnu matične osnovne škole. To izvodimo po priredbama ili u kakvoj posebnoj prigodi.“
Osim toga provodi poduke iz sintisajzera i harmonike. Teško je, priznaje, dobiti djecu na izvannastavnu aktivnost. Razloga je raznih, a jedan od njih je velika ponuda raznih sadržaja koja se danas nude djeci. „U glazbi je kao i u sportu, vježba i samo vježba. Ponavljanjem do savršenstva. Imam dojam da bi djeca danas sve odmah i na brzinu. Brzo odustaju pa se sve svede na ono ne ide li ovdje idem tamo“.
Što mu nosi budućnost? „Osobno sam zadovoljan i ne tražim previše. Radim ono što volim i okružen sam ljudima koje volim. Neka ostane sve kako je, a ja ću čekati da moja Tena i ja jednoga dana „pomirimo“ sintisajzer i violinu pa zajedno nešto odsviramo…“

Podjelite na društvenim mrežama...
Share on Facebook0Tweet about this on TwitterShare on Google+0Pin on Pinterest0Share on LinkedIn0Print this pageEmail this to someone