MARKO BARČAN, PRVI PAKRAČKI PIVAR Nakon 600.000 kuna ulaganja, skuhat ću prvo pakračko pivo

MARKO BARČAN, PRVI PAKRAČKI PIVAR Nakon 600.000 kuna ulaganja, skuhat ću prvo pakračko pivo

 

Do kraja mjeseca Pakrac će i službeno dobiti svoju pivovaru i svoje pivo, dakle proizvod s etiketom kojih je u Pakracu jako malo (Ćasić). Pokretač projekta je naš mladi sugrađanin Marko Barčan, diplomirani inženjer elektrotehnike, građanima poznat i kao nekadašnji urednik lipičkog „Compasa“. S njim smo razgovarali o nastanku projekta, njegovom financiranju i planovima.

Naziv tvrtke je Pivovara Slavonica d.o.o., osnovana lani u kolovozu na adresi Kralja Tomislava 21,  Pakrac.

Osnivač i vlasnik u stopostotnom iznosu je Marko Barčan,  a osnovna djelatnost  tvrtke je  proizvodnja piva u statusu male nezavisne pivovare. Ukupna dosadašnja vrijednost investicije je 575.160 kuna, od čega je uloženo u osnovna sredstva (dugotrajna imovina) 373.502 (65%), u sitni inventar 33.218 (6%), poslovna rješenja (praćenje proizvodnje): 21.585 (4%), a u adaptaciju prostora: 146.854 (25%) kuna.

Do izlaska na tržište, razni sitan inventar i opremu, potrošit će se dodatnih 25.000 kn. Sredstva su osigurana kreditom (iz HAMAG-BICRO ESIF) u iznosu od 50.000 € te  privatnim  kreditom.  Kapacitet proizvodnog pogona je 10.000 litara mjesečno, a kapacitet jednog kuhanja 250 litara. Službeni izlazak proizvoda na tržište do kraja srpnja. U sklopu pivovare planira se u dogledno vrijeme otvoriti i kušaonica za grupne turističke posjete.

Završio si Fakultet elektrotehnike i računarstva u Zagrebu (FER). No kada si se nakon godina studiranja vratio kući, maltene si diplomu inženjera elektrotehnike „bacio u koš“ i krenuo u posve druge vode. Kako su na to reagirali roditelji koji su godinama plaćali tvoje studiranje?

Naravno da nisu bili sretni što se nisam na kraju pronašao u struci, mada su bili sretni što sam završio fakultet. Moju budućnost su, kao i svi drugi roditelji, vidjeli u toj diplomi, no mene je nekako život odveo u nekom drugom smjeru.

Prvi od tih drugih smjerova bilo je novinarstvo kojim si se bavio s mladom lipičkom ekipom još kao student. Nakon fakulteta ti je to postala profesija, a nakon nekoliko godina si i to napustio. Je li to bila laka odluka?

Ako uzmemo u obzir studentsko bavljenje novinarstvom, uz četiri godine profesi (2013 – 2017), u toj sam u to sam profesiji bio oko 10 godina. Sve je na neki način u Compasu bilo zadovoljavajuće, ali tražio sam neka nova područja, neke nove izazove u kojima se mogu razvijati. Odluka nije bila jednostavna i nije donesena preko noći nego je nastajala mjesecima. No želio sam novi izazov, to je bilo sigurno.

Otkuda ideja poduzetništva i to baš pivskom proizvodnjom, s obzirom na to da ne dolaziš iz poduzetničke obitelji i da si rođen i odrastao u kraju gdje ne postoji tradicija organizirane proizvodnje piva?

Točno je da nisam odgajan u poduzetničkom duhu, ali mi je veći problem što se užasavam bila kakvog birokratskog pristupa, računovodstva i drugih papira što mi je jako smetalo i u nekim ranijim projektima. No na kraju sam ipak sve to prihvatio. Bar dio zasluga za moj poduzetnički angažman mogu pripisati prijatelju Dejanu Iličiću koji me je savjetima usmjerio i pomogao da donesem takvu odluku. Nisam nikada razmišljao da bih mogao imati svoju tvrtku.

Ideja od školske kolegice

Kada je u pitanju pivo, ta ideja je došla spletom niza okolnosti. Imao sam priliku probati pivo svoje školske kolegice, Lipičanke Maje Šepetavec koja ima pivovaru u Zadru koja proizvodi pivo „Plavuša“. Bio sam oduševljen tim pivom pa sam pomislio zašto ne bih i ja  proizvodio domaće pivo. Dodatni motiv u svemu bila je i činjenica da u roditeljskoj kući imamo poveći poslovni prostor koji stoji neiskorišten.

Kada smo prije ovog razgovora prolazili pogonom kroz tehnologiju proizvodnje pivom bilo mi je jasno da si neke tehničke elemente naučio na fakultetu. Međutim, otkud znanje o samom načinu proizvodnje piva?

Edukacija je prvenstveno došla internetom gdje sam navečer satima znao čitati različite forume i blogove na tu temu.

Već neko vrijeme proizvodiš amaterski pivo za sebe i svoje prijatelje. Koliko je vremena prošlo od prve ideje do početka takve proizvodnje?

Prva ideja je došla u rujnu 2016. godine da bih nakon tri mjeseca internetse edukacije skuhao  – prvo pivo. Moram pri tome spomenuti prijatelja Marka Svjetličića, profesora iz naše škole, koji se već duže vrijeme bavi kućnim kuhanjem piva i on me dio toga naučio jer ipak je jedno teorija, a drugo praksa, tako da u tome ima i njegove zasluge. Prvo sam pivo skuhao u kuhinjskom loncu u prosincu 2016. i to na loncu od 50 litara koji je donio Marko. Kasnije sam nabavio svoju opremu na kojoj sam godinu i pol isprobavao i brusio vlastitu recepturu i došao do končanog proizvoda.

Nije industrijska proizvodnja

Sada si pri kraju projekta za početak, po meni, industrijske proizvodnje piva. Prije nego što si uložio ogroman novac, vrijeme i trud da li si obilazio druge male pivare u Hrvatskoj?

Ne koristim pojam industrijske proizvodnje jer mi to nismo, nego smo male nezavisne craft pivovare. Obišao sam između 15 i 20 malih craft pivovara, ali nešto sam vidio i kada sam bio kod sestre u New Yorku, nešto u Italiji i upoznao sam se s jednim dijelom malih hrvatskih pivara, ponajviše u okolici: Daruvaru, Požegi, Županji, Novoj Gradiškoj, Zagrebu, Poreču, već spomenutu u Zadru, ali i najveću hrvatsku pivovaru, Zagrebačku.

Iza tebe je dosadašnja investicija od oko 550.000 kuna, mnogo radova odrađenih u prilagodbu prostora potrebama proizvodnje, ali i hrpa administrativnog posla, kao što je registracija tvrtke, dobivanje raznih dozvola i suglasnosti. Koliko je to sve trajalo?

Tvrtka „Pivovara Slavonica“ službeno je registrirana lani u kolovozu, ali naravno da su određene aktivnosti počele u srpnju. Nakon 11 mjeseci sada imam i službeni dokument carinske uprave  i  odobrenje za poslovanje u statusu male nezavisne pivovare čime imam sve službene potrebne dozvole da mogu službeno početi proizvoditi i prodavati pivo. Sve to je moglo, da je bilo više novca, da neke poslove na adaptaciji prostora radi smanjenja ulaznih troškova nismo radili otac i ja, trajati možda i nešto kraće. Unatoč tome ja ću ovih dana skuhati u svom novom postrojenju svoje prvo službeno pivo.

Mnogo ljudi pije pivo, no bar u Pakracu, sudim to i po sebi, jako malo ljudi zna išta o njegovoj proizvodnji. Predstavi nam ukratko taj proizvodni postupak koji ćeš ti primjenjivati i koliko je to različito od „Žuje“, „Karlovačkog“, „Pana“…?

Četiri su osnovna sastojka od kojih se proizvodi pivo: voda, ječmeni slad, hmelj i kvasac. Naša voda iz vodovoda je odlična, ne trebaju joj nikakvi dodatni tretmani jer je mekana, jedna od najmekših u Hrvatskoj, upravo idealna za proizvodnju svijetlih piva. Ječmeni slad nabavljam iz Nove Gradiške, tvornicom koja kooperira s lipičkom Poljoprivredom u proizvodnji ječma od kojeg se dobiva slad,  tako da i u tom segmentu mogu reći da je prisutna lokalna sirovina. Hmelj, mada je riječ o poljoprivrednoj kulturi, u Hrvatskoj nema službenog selekcijskog uzgoja pa ga uvozim iz Slovenije gdje je ta proizvodnja jako razvijena i proizvod odlične kvalitete. Kvas nije baš identičan sastojak koje korite naše domaćice za dizane kolače, ali je slično i mi pivari koristimo selektirani suhi pivski kvasac.  Miješanjem  različitih vrsta sladova i različitih vrsta hmelja u različitim odnosima, različitom dužinom trajanja u pojedinim fazama na različitim temperaturama, dobivamo različite pivske okuse, gustoću, boju i različite jakosti po pitanju alkohola pri čemu težimo zadržati te karakteristike i u ponovljenom kuhanju. Svaki mali pivar ima svoju recepturu, normativ prema kojem radi svoje pivo. Ja ću u startu proizvoditi i prodavati takozvano Amber Ale pivo kojem sam dao ime „Grof“ po grofu Juliju Jankoviću koji je rođen u Pakracu i etiketom će dominirati uz natpis zlatnim slovima i stilizirani crtež grofa Jankovića. Pakirat ću ga u bocama od 0,33 i 0,5 litre kao i darovnu od jedne litre. Isto tako planiram na različitim lokalnim manifestacijama, gdje god procijenim da bih mogao imati dovoljno potrošača, biti prisutan s točionikom.

Do kraja godine planiram izbaciti i tri takozvana specijalna piva, dakle piva s različitim okusima jer craft pivarstvo dozvoljava da se kod svakog kuhanja, a meni je jedno kuhanje 250 litara piva, dobivaju različiti okusi.

Kako si došao do željenog okusa s kojim ideš pred potrošače?

„Grofa“ sam brusio tijekom više mjeseci kuhanja isprobavajući različite odnose osnovnih sastojaka i eksperimentirajući s kuhanjima na različitim temperaturama. Spomenuta lokalna događanja i mogućnost točenja piva koristit ću za promociju različitih specijalnih piva kako bi ljudi mogli na tim manifestacijama uvijek probati nešto novo.

Da ti u neobilježene čaše ulijem deset vrsta piva, bi li prepoznao svoje?

Svoje svakako jer sam eksperimentiranjem naučio registrirati svaku promjenu u okusu.

Po čemu će laici razlikovati tvoje i svako drugo „craft“pivo, od ovih takozvanih lager koje se uobičajeno prodaje po pakračkim kafićima i trgovinama?

Sva lager piva koje se nalaze u uobičajenoj prodaji filtrirana su i pasterizirana. U tim postupcima su im na neki način ubijeni svi prepoznatljivi okusi i arome. To je gazirano pivo koje se pije hladno. Craft je drugačije pivo koje nije ni pasterizirano ni filtrirano pa mu je i rok upotrebe kraći jer je i dalje, s obzirom na činjenicu da nije pasterizirano, živi proizvod.  Kvasac (jestiv), u njemu nije ubijen i on na neki način radi i naći ćemo ga  u vidu malo taloga na dnu boce. Craft pivo je povratak korijenima proizvodnje piva koje je prije stotinjak godina bila relativno česta pojava u našim kućama, što su u ovaj kraj donijeli češki doseljenici, nešto poput današnjeg pečenja rakije. No sada je tehnologija puno modernija, kao i pristup po pitanju čistoće. Primjerice kod mene u proizvodnji poslije kuhanja i nakon hlađenja pivo u daljnjem procesu sazrijevanja kreće isključivo kroz zatvorene dezinficirane prostore (razne odvodne inox cijevi spojene na pumpe) potom u inox bačvama gdje kroz jedno dodatno pretakanje fermentira i odleži 15 do 20 dana u uvjetima elektronski kontrolirane temperature i sve do punilice i čepilice ne dolazi u kontakt sa zrakom. No u osnovi ipak je to povratak tradicionalnom načinu proizvodnje piva.

To je u mom slučaju i nešto alkoholom bogatije pivo, oko 5,5 posto. Ukupno uzevši to nije pivo za opijanje nego za uživanje u manjim količinama.  Prilikom skladištenja u reguliranim uvjetima od +5 do +15 stupnjeva C, što je naznačeno na etiketi, ono je upotrebljivo do pola godine.

Velike pivovare proizvode dnevno skoro pa tvoju godišnju proizvodnju i ulažu ogromne novce u reklame kako bi doprli do svakog kupca. Možeš li im konkurirati cijenom?

Jasno da ne mogu. Za razliku od njih, kod mene će biti i dalje prisutno puno manualnog rada. Na bazi malog ulaza količina, meni je sigurno pojedinačno gledano skuplja svaka sirovina, ali i prateći sastojci poput boca, čepa ili etikete. Sve to poskupljuje konačni proizvod, ali odgovorno tvrdim da ga čini boljim i kvalitetnijim. Prema sadašnjim izračunima cijena na mom pragutrebala bi biti oko 10 kuna po boci od pola litre. Ljudi trebaju znati da je pritom najjeftinija sirovina, odnosno ta tekućina u boci koja čini možda do 20 posto cijene. Sve ostalo su PDV, trošarina, povratna naknada za bocu (50 lipa). Prazna boca, čep i etiketa su oko dvije kune, tu su i opći troškovi poslovanja koji čine i porez na moj dohodak, doprinosi. Ispod toga ne mogu ići, niti želim konkurirati velikim pivovarama cijenom. Potrošač će iz tih 10 kuna dobiti nazad 50 lipa jer je boca povratna. No to plaćam ja, a ne kako to ljudi krivo misle, onaj kome su tu bocu prodali.

Znači li to da su boce nepovratne i da ih ne pereš?

Točno. Linijske automatske perilice su jako skupe, a ručno pranje se ne isplati jer bi samo za to morao zaposliti osobu pri čemu nema garancije za potrebnu čistoću. Boce kupujem izravno u tvornici Vetropack Straža, dobivam ih zapakirane na paleti od 2080 komada tvornički čiste koje još neposredno prije punjenja osvježim ručno dezinfekcijskim sredstvom. Plastične gajbe također koristim samo za manipulativne poslove od punjenja do skladišta, a pivo će se prodavati pojedinačno ili u nepovratnim kartonskim pakovanjima od 12 komada koji su za potrošača besplatni.

Kada i gdje ćemo moći kupiti to pivo i u kojim količinama će ići mjesečna proizvodnja?

Orijentacija i na Zagreb

Očekujem krajem srpnja, a moći će se kupiti u maloprodaji kod mene na kućnom pragu, u kafićima i restoranima. Tržište mi je za sada lokalno, Pakrac i Lipik. Svjestan sam da je 6000 boca nekog piva previše za Pakrac i Lipik. No postoje želje,  planovi i usmjerenost i na Zagreb gdje ima naših Pakračana i gdje sam godinama boraveći na fakultetu ipak upoznao određene ljude. Zagreb je grad koji zajedno sa svojim turistima može pojesti i popiti sve što Hrvatska može proizvesti. Zato i više računam sa Zagrebom nego lokalnim tržištem pri čemu sam svjestan da ljudi iz Pakraca još uvijek idu po pivo u Bosnu, što je meni razumljivo jer je tamo jeftinije. No pitanje je što ljudi žele popiti? U eksperimentiranju sam kao kušače koristio prijatelje i poznanike i reakcije su dobre. Inače kažu pivari da craft pivo ima tržište u krugu od 150 kilometara od mjesta proizvodnje.

Što se tiče kapaciteta, moja pivovara je od nadležnih registrirana na kapacitet od 10.000 litara mjesečne proizvodnje što su došli zbrajajući posude s kojima raspolažem za sazrijevanja piva (5.000 litara) i dužinom procesa proizvodnje (15 dana). No to je tehnološki nerealno, naročito kada uvedem proizvodnju više vrsta i moji izračuni govore da je za normalno poslovanje potrebno ostvariti prodaju od oko 3.000 litara piva mjesečno kako bi se moglo normalno funkcionirati i podmirivati sve obveze.

Zbog svega toga u startu ću raditi sam mada nitko više od mene ne bi volio da ubrzo mogu zaposliti još nekoga jer pivo ima status prehrambenog artikla pa kompletna proizvodnja mora biti organizirana po „HACCP“ sustavu što podrazumijeva stalna mjerenja i bilježenja, kontrolu štetnika i slično. Pored toga radi naplate poreza carina traži dnevne evidencije nabavljenih, utrošenih i skladištenih ulaznih sirovina i ambalaže, stalno bilježenje proizvedenih, prodanih i skladištenih proizvoda što sve odnosi puno vremena. U početku sam spreman raditi i po 16 sati dnevno. No jasno je da to ne može dugo trajati, a netko se mora baviti i razvojem, kako proizvoda, tako i tržišta, znači marketingom, distribucijom. Tu je i knjigovodstvo pa proizlazi da je sama proizvodnja najmanji problem. Stoga naravno da priželjkujem što prije nekoga zaposliti, ali to ne ovisi o mojoj dobroj volji nego isplativosti cijelog sustava. U ovoj fazi investicija je s predviđenih 400 ili 500 tisuća kuna, došla već sada na 600 tisuća jer se pojavio veliki broj nespecificiranih troškova. Samo jedan primjer: da bih dobio barkod, morao sam platiti 3.000 kuna, a takvih nepredviđenih troškova je bilo na desetke. Tko se u startu toga svega može sjetiti?

Kada se to može vratiti?

Očekujem za četiri ili pet godina, ako sve bude u redu.

A privatna financijska očekivanja: BMW za pet, apartmani na moru za deset godina….?

Ništa takvo. Mene ovaj projekt doista veseli kao izazov, a ne kao prilika da zaradim na brzinu velike novce. Imam planova za razvoj. Prvenstvena mi je želja kušaonica, dakle ne pivnica u koju će ljudi doći nakon posla na pivo nego kušaonica u kojoj će po najavi dolaziti turističke grupe na kušanje piva, uz neki manji prateći zalogaj,  i gdje će se upoznati s tehnologijom proizvodnje craft piva kao jedne do specifičnosti turističke ponude. Za to prostora u kući i dvorištu imam, samo su potrebna velika ulaganja i mnogo rada, dakle i vremena. Zato ako i dođem do novaca, neću kupiti BMW ni nešto slično nego ću uložiti u razvoj ovog projekta. Želim samo normalno živjeti i ako je moguće da ovaj projekt financira neki idući.

Kao problem spomenuo si mali broj lokalnog stanovništva, relativnu manju platežnu sposobnost stanovništva, blizina Bosne koja cijenom konkurira. Mlad si čovjek, obrazovan, govoriš strane jezike, dvije trećine tvog gimnazijskog razreda otišlo je iz Pakraca i Lipika. Ti si se vratio i uložio u Pakracu dosta novca čime si se vjerojatno definitivno vezao za ovaj kraj i sve to u vrijeme pomame za odlascima. Zašto?

I ja sam u početku studiranja ciljao na neku veću sredinu, ali me život vratio ovamo. Nisam zbog toga nesretan, dapače. Ovdje sam, kako ste rekli, uložio sam i novac i  trud  i ne mogu dozvoliti da mi sve to propadne i da za tri mjeseca moram ići raditi u Njemačku kako bih vratio kredite. Vjerujem u ovaj projekt,  nisam se zaduživao s figom u džepu i da mi kredit vraća netko drugi.  Digao sam da ga vratim i zaradim za razvoj projekta. Odluku nisam donio preko noći. Izvagao sam sve pluseve i minuse, bar se nadam. Spreman sam da narednih godina nemam ljeta. Ono će za mene biti u siječnju. Nekada su putovanja bila  moje određenje, životna mala veselja. Sada me veseli ovaj izazov, a za druga životna zadovoljstva vjerujem kako će biti još vremena.

U Pakracu nemaš konkurenciju jer ti zapravo nisi ugostitelj nego dopuna ugostiteljske ponude. No konkurencija postoji u okolnim gradovima, u spomenutom prstenu od 150 kilometara. Rekao si da si puno kontaktirao s kolegama, malim pivarima iz drugih gradova: kako su te primili, gledate li se međusobno kao konkurenciju?

Ne mogu reći da me je itko od njih dočekao s nečim ružnim. Ne gledamo se međusobno kao konkurenciju, čak ni u Zagrebu gdje ih je mnogo na zapravo malom prostoru. Meni su pomogli u traženju nekih tehničkih rješenja, birokratskih zavrzlama i nabavci opreme. Društvo smo i nedavno smo pri Hrvatskoj gospodarskoj komori osnovali Udruženje malih nezavisnih pivara. Nastupamo zajedno, želimo da se prepozna posebnost naših proizvoda jer su velike pivovare nas male počele gledati kao konkurenciju. Dosjetili su se kupovati i osnivati male pivovare, ulagati veliki kapital u marketing, a na određeni način i dalje u njima proizvode pivo na gotovo isti industrijski način, s raznim aditivima, u manjim serijama i to ponovo ne bih nazvao craft pivom čija je odlika specifičnost okusa proizvedenog na tradicionalni način od četiri sastojka.

Nekako u isto vrijeme kada se lani proširila priča da osnivaš pivovaru, u Lipiku se pojavio projekt „Lipik Ale“, također povezan s pivom što ljude zbunjuje. Radi li se o jednom ili dvamaprojektima i u čemu je razlika, odnosno što ti imaš s „Lipik Ale“?

Točno je da su se projekti pojavili neslužbeno u javnosti u isto vrijeme. Ja sam tada bio zaposlenik „Lire“ pa sam na neki način bio uključen u njega, ali i poslije za vrijeme njegovog službenog trajanja sa svojim savjetima. No riječ je o posve različitim projektima. Ja sam s nekih 600.000 kuna napravio postrojenje za proizvodnju piva, dok je onaj projekt više edukacijskog karaktera, njime se brendirao proizvod „Lipik Ale“  te se 20-ak mladih ljudi obučilo za proizvodnju piva, pri čemu su nabavljeni uređaji za proizvodnju piva, ali kapaciteta 20-ak litara. Sada je ,naravno, ostalo otvoreno tko bi u praksi stvarno provodio taj projekt i proizvodio stvoreni brend.

Što bi još za kraj ovog razgovora htio istaknuti?

U prvom redu želio bih se zahvaliti roditeljima, sestri i djevojci koji su mi od samog početka bili podrška u ovom projektu. Također, cijela šira obitelj, prijatelji, ali i veliki broj predstavnika i službenika lokalnih i državnih institucija na ovaj su projekt gledali otvoreno i pomogli u rješavanju brojnih problema tako da bi teško bilo sve navesti, a da se nekoga ne izostavi. Zbog svega toga vjerujem kako će me i dalje, sad kad je sve krenulo i službeno, i Pakrac i Lipik prihvatiti kao svoju lokalnu pivovaru s domaćim pivom. U svom pristupu trudit ću se zadržati kvalitetu i standardni okus pri čemu ću raditi na razvoju proizvoda, gdje će mi marketinški fokus biti obitelj Janković, dakle razvijat ću jednu poznatu povijesnu priču kao dodatak turističke ponude pakračko-lipičkog kraja.

 

 

Podjelite na društvenim mrežama...
Share on Facebook572Tweet about this on TwitterShare on Google+0Pin on Pinterest0Share on LinkedIn0Print this pageEmail this to someone