MARIO BARAĆ: Izgubio sam “sigurnost”, ali sada radim ono što volim

MARIO BARAĆ: Izgubio sam “sigurnost”, ali sada radim ono što volim

Nakon dugogodišnjeg iskustva rada u novinarstvu, u tvrtkama s „okruglim pečatom“ naš bivši kolega prije točno godinu dana otišao je u privatne vode otvorivši obrt u kojem se bavi marketingom i odnosima s javnošću te sličnim poslovima na kojima je pionir na našem području. S njim razgovaramo oko tom jednogodišnjem iskustvu i posljedicama odluke da se krene u egzistencijalno neizvjesne vode u ostvarivanju egzistencije u s neizvjesnim tržišnim vodama.

Deset godina smo bili kolege u „Pakračkom listu“. Prije toga si sedam godina radio u gradskoj upravi. Sada si godinu dana privatni poduzetnik. Koja je suštinska razlika?

Tih  17 godina me naučilo da raspoznam što hoću u životu i mogu reći da danas živim i radim slobodno, koliko je to moguće. Naravno da rad u gradskim tvrtkama ili upravi daje prividnu materijalnu sigurnost u pogledu plaća i slično. No prevladao je moj nemirni duh iako je to nekima čudno jer ako se dokopaju takvog posla, drže ga do mirovine. Općenito, takav oblik rada nije bio za mene pa sam otišao u novinarstvo gdje sam došao s osnovnim ciljem da se  pripremim za rad na radiju koji nažalost nikada nije zaživio. To mi je posebno žao jer mi je radio bio dječačka želja. Tih 10 godina u novinarstvu me je naučilo razmišljati drugačije, problemski i došao sam u situaciju da sam si postavio pitanje koliko mogu kroz lokalno novinarstvo napredovati i koliko ću biti zadovoljan. U biti nisam se potpuno ostvario, pa sam još godina dana radio na privatnom portalu što je isto bilo zanimljivo, ali i vrlo naporno i stresno. Odlučio sam tome reći dosta pod svaku cijenu i dospio na Zavod za zapošljavanje s pitanjem što raditi. Znao sam da nisam tesar, niti krojač, ne znam popravljati strojeve, nemam te vještine. Zato sam napravio sam listu vještina koje posjedujem i došao sam do zaključka da sam dobar u odnosu s ljudima, da znam nešto o marketingu koji je na ovom prostoru još nedovoljno zastupljen. Shvatio sam da je to prostor gdje bih mogao naći sebe, biti zadovoljan, a istovremeno i zarađivati za život.

Ti si jedan od rijetkih, ako ne i jedini unazad ove i lanjske godine koji je koristio mjeru iz aktivne politike zapošljavanja koja se zove samozapošljavanje. Da li je to bilo bitno u tvom prelasku iz sigurnog posla u poduzetničke vode?

Apsolutno, to mi je bilo od velike pomoći posebno u početnoj fazi podizanja posla „na noge“. Ta potpora od 25.000 kuna mi je omogućile da riješim neke stvari i uložim u posao što se pokazalo vrlo važnim. Tko god ima imalo poduzetničkog u sebi i ima odvažnosti krenuti u privatne vode, takva potpora je  dobra odskočna daska.

Vratimo se još malo na tvoju novinarsku fazu. Rekao si da nije ostvaren Radio-Pakrac. Međutim funkcionirali smo kao radijski dopisnici za Požegu i Daruvar. Deset godina si radio u novinama, godinu dana na portalu. Gdje je bilo najlakše i najzanimljivije?

U novinarstvu bez slobodnog vremena

Radio sam i televizijske priloge, dakle u sva četiri osnovna medija, ali najzanimljivije mi je bilo na radiju jer najbolje funkcioniram „live“, u živo. Najzahtjevnije je bilo zbog tempa, raditi na portalu i u to vrijeme se puno toga akumuliralo u meni. Više nisam imao pojam slobodnog vremena i to me je iscrpljivalo prije svega mentalno, osjećao sam se sve bolesnijim. Sjećam se poplave iz 2014. godine. Nakon toga sam tjednima sanjao poplave što mi je bila velika trauma i motiv napuštanja novinarstva.

Sada imamo na lokalnoj razini dva lista i dva portala. Kao dugogodišnji novinara što to misliš o tome?

Moj stav je tu jasan – na tako malom području to je previše i nepotrebno, na neki način se priča razvodnjava. Nije rijetko da praktički imamo preslikane vijesti na oba portala što je posve jasno jer se od istog događaja ne može napraviti dva različita objektivno viđenja. Za čitatelje to nije dobro i za ovaj broj ljudi koji ovdje živi to je previše. Ipak, s poslovne strane to je dobro jer imamo više prostora i izbora za reklame.

Ljudi su kod nas još uvijek u poslu i razmišljanju  tradicionalno orijentirani: znaju da staklar ustakljuje prozore, pekar peče kruh. Što ti prodaješ?

Teško je objasniti što radim

Često me to ljudi pitaju i na to pitanje nije lako odgovoriti. Na neki način ja prodajem intelektualne usluge što je problem objasniti ljudima. Na njihova pitanja što ti radiš, najčešće odgovaram protupitanjem, a što ti trebaš? To je najkraći put za postizanje dogovora. Ja sam tu ako netko treba reklamnu ili drugu kampanju, ako treba voditelja, moderatora, želi snimiti video ili napraviti brošuru, ali znatan dio za ono što ja ne nudim i ne odrađujem, znam tko to radi i mogu povezati potrebu s ponudom. Tu je također osmišljavanje sadržaja i događanja. To mi je jako interesantno i na tome planiram bazirati dobar dio svog posla. Dobar primjer je plesni kamp za djevojčice koji smo radili proljetos. On se pokazao kao kvalitetan i interesantan sadržaj no jasno je da ne može dati financijski efekt već u prvoj godini postojanja. Meni je interesantno i dragocjeno iskustvo manifestacije u povodu 40 godina nogometa u Donjoj Obriježi gdje sam radio video zapis, neku vrstu dokumentarnog filma. Obriježani su došli s idejom da žele nešto drugačije za obljetnicu kluba i na kraju smo napravili taj 10-minutni film, video knjigu.

Spomenuo si plesni kamp, taj film u Obriježi. Što si još radio u ovih godinu dana?

Izdvojio bih još tri stvari: izložbu autorskih, novinarskih fotografija koja je na ovim prostorima bila u mnogo čemu inovativna, nova, a meni je omogućila da pokrijem troškove, i pri tom čak i ostvarim neku zaradu. Ponosan sam na katalog obrtnika. Razmišljajući što raditi, shvatio sam da je takav katalog potreban u životnim situacijama, primjerice domaćici kada joj se pokvari bojler ili perilica, ili joj treba roletar. Predložio sam to obrtnicima, udruženju kojeg sam i sam član, oni su prepoznali potrebu i prihvatili ideju. Uz pomoć lipičke „Lire“, koja je pronašla interes sponzorskog uključivanja u projekt, te uz prodaju reklamnog prostora samim obrtnicima, dobili smo vrlo interesantan i što je najvažnije samoodrživ proizvod. Nekim obrtnicima je sigurno bio koristan jer su mi se neki javili da su upravo na temelju reklame u Katalogu, bili pozvani za neki posao. Znam to jer, kada razgovaram s potencijalnim klijentima, uvijek im kažem da pitaju potrošače kako su saznali za njih. Na taj način se dolazi do kvalitetnih saznanja u kojem pravcu se treba ići s reklamom. Postoje dvije osnovne vrste reklama, ona početna, inicijalna, kroz neki od medija, koji može biti i letak, ali i ona posredna po preporuci klijenta koji se je mogao uvjeriti u kvalitetu usluge, dakle usmenoj predaji.

Kada zovemo soboslikara računamo približno da koliko košta materijal toliko i rad. Kod servisera je to obično 70 kuna sat, izrada poslovnog plana košta dva do tri posto ukupne investicije. Advokatima cijenu određuje komora. Kojim kriterijima ti određuješ cijenu?

Točno je ne prodajem „na komad“, pa se baziram na sat rada iako ni satnica nije uvijek adekvatna mjera. Moja osnovna deviza je „ljudi  smo, dogovorit ćemo se“. Cjenik određujem samostalno i baza je trajanje nekog događanja, na primjer vođenje programa je 150 kuna po satu. No to je samo baza oko koje se vrtimo u startu  pa se na dužinu daje popust, tu su i razni agencijski popusti, popust za „dobrodošlice“ klijentima s kojima radim prvi put. Osnovno je da ja ne želim nikoga oguliti, nego želim ovaj posao raditi i sutra i prekosutra. Ovdje ostajem živjeti i raditi i moram u cijeni misliti i na sutrašnje poslove, ali i na današnje troškove. No osnovno je da klijenti budu zadovoljni. Imao sam i slučajeva gdje se ljudi čude da ja takve usluge naplaćujem, a svima je normalno da se u kafiću naplaćuje pivo iako  gazda ima na stotine ili tisuće boca. Ljudi ne znaju što takav posao iziskuje. Kad mi netko kaže to je lako, jednostavno mu kažem da uzme mikrofon i proba. Tu uglavnom završava rasprava. Primjerice, sada smo radili film o streetballu. Ljudi vide samo konačni proizvod odnosno video od 3 minute, a mi smo samo u pripremi i montaži proveli skoro 40 sati. Dakle nije to, kako ljudi često misle, baš tako lako, samo tu na tipkovnici stisneš i to je to. Naravno da neke stvari odrađujem i besplatno, vizavi slijedeći poslova. Općenito, u naplaćivanju mojih  usluga mora biti prisutna fleksibilnost.

Pakrac i Lipik imaju imidž gradova heroja iz Domovinskog rata. Sada smo 20 ili 25 godina od rata. Da li je taj imidž dovoljan, da li je još uvijek prisutna u tolikoj mjeri da se može koristiti?

Nažalost mi to nismo dovoljno iskoristili. On je razvijen na lokalnoj razini, no ljudima koji žive van granica naše županije Pakrac nije asocijacija za grad u kojem je započeo Domovinskog rata, Lipik za prvi oslobođeni grad u Domovinskom ratu. S druge strane imamo Vukovar koji je u ovom slučaju naša suprotnost i koji sve to zna dobro naplatiti. Ali za takvo stanje smo velikim dijelom krivi i sami.

Mogu li i kako onda Pakrac i Lipik graditi imidž sredina ugodnih za življenje?

Mogu. U tome treba koristiti, ali i stvarati, događanja kojih posljednje vrijeme ima sve više. Nama dolaze posjetitelji iz drugih gradova, organizirano, autobusima, To što ih mi nemamo gdje smjestiti, je druga priča, ali oni dolaze, obilaze ergelu, posjećuju Omanovac, dolaze obići mjesto stradavanja branitelja u Kusonju, inspirirani filmom  „Broj 55“. Dakle postoji taj imidž koji bi mogli koristiti za neku vrstu, ako nije grubo rečeno, ratnog turizma. No mi sami u tome i dalje lutamo. Naš problem je što nam je industrija u ratu uništena, poslije rata dokrajčena, ali je s druge strane to postala naša prednost jer smo ostali ekološki čisti, nezagađeni. To Europa jako cijeni što je kod nas vidljivo kroz sve veći broj stranaca koji se odlučuju ovdje kupiti mala poljoprivredna imanja.

Nažalost tu činjenicu da imamo došljaka iz Nizozemske, Kanade…. dovoljno ne prezentiramo. Kako to PR stručnjak možeš poboljšati?

Moramo koristiti svoje prednosti. Iz privatnog iskustva kada mi u goste dođu prijatelji ili rodbina, svi su oduševljavaju našim ljudima, njihovom spontanošću, gostoljubivošću. Moje je mišljenje da je problem što toga nema u međusobnom kontaktu nas koji ovdje živimo. Takvu atmosferu jedinstvenosti moramo najprije izgraditi među sobom. Jedna od pohvalnih priča je lanjsko europsko prvenstvo u streličarstvu kada su naši gosti, konkretno Šveđani, bili oduševljeni onim što smo im ponudili. Ne znam jesu li održali obećanje, ali su najavili da će se u Pakrac vratiti privatno, s obiteljima. To su svakako dobri primjeri koje ne smijemo zanemarivati.

Zarađuješ li više na području Pakraca i Lipika ili iz van tog područja?

Ne mjerim zaradu na taj način, posebno ne na način da dijelim Pakrac i Lipik što nikada nisam ni radio. Uglavnom, godinu dana rada je iza mene i glavni cilj je ostvaren, a to je bilo opstati na lokalnoj razini i pokrenuti postupak širenja van lokalnih okvira. Naravno da iz Pakraca u prvoj godini nisam mogao planirati probijanje na dubrovačko, zadarsko ili riječko područje. Morao sam se bazirati i raditi lokalno, a širenje postupno planirati. U pregovorima sam  za dva dosta zanimljiva posla s kojima bih trebao izaći iz lokalnih okvira što je u konačnosti cilj. Ako uspijem u tome, neću imati problema s poslom, nego čak i potrebe za zapošljavanjem ljudi, što je sljedeći cilj. Mislim da na našem području ima puno kvalitetnih ljudi s kojima bih mogao razvijati posao od kojega bi mogli i solidno živjeti. Znam da nekima sve ovo izgleda maglovito, fluidno, no ovaj posao je u mnogim  sredinama izuzetno profitabilan i to će doći i kod nas. Primjer: imamo masu malih i srednjih poduzetnika, u cijeloj Hrvatskoj koji uopće još nisu zašli u područje videoreklama. Ne govorim pri tome o spotovima na preskupim televizijama već u drugim medijima. To je i njihova i moja prilika.

Nabrajajući svoje poslove u prvoj godini nisi spomenuo lipički streetball po čemu te ljudi najviše poznaju. Je li bio problem napraviti u Lipiku takvu jednu veliku manifestaciju koja je danima bila prisutna u medijima, okupila zaista veliki broj kvalitetnih natjecatelja i gledatelja? Može li Pakrac tako nešto napraviti?

Preskočio sam streetball jer sam znao da će on doći kao zasebno pitanje. Taj turnir je zaista ogromna stvar, ogroman posao, ali i ogromna vrijednost. Mi sada imamo papirnati dokaz,  egzaktnu potvrdu FIBE, da je Lipik ove godine bio najveći turnir tog ranga u svijetu: Lipik je prvi, Moskva druga, Bukurešt treći, Abu Dhabi četvrti i tako dalje. Da je to konačna tablica u špekulanju, mora se priznati da je rezultat respektabilan. Ovo je bio 18. streetball. Prije toga smo imali 17 godina uspona i padova i ove godine se pokazalo ono što mi iz organizacije znamo od ranije, da je ovo manifestacija koja ima ogroman potencijal. I stoga što je ulična 3×3 košarka u Hrvatskoj još nedovoljno razvijena i puno je razvijenija u okolnim državama. Mi kaskamo, a to je za nas dobro. Ljudi možda ne znaju da Svjetsko finale koje se igra u Abu Dhabiju ne organizira ekipa ljudi iz Abu Dhabija nego su unajmili organizacijsku ekipu iz Bukurešta. To se danas sutra može dogoditi i ovoj lipičkoj ekipi jer smo stvarno jaki u FIBI (Međunarodnoj košarkaškoj federaciji).

Što se tiče pitanja može li Pakrac do slične manifestacije? Naravno da može, mada ja moram naglasiti da lipički streetball i pakrački. E sad, pravo je pitanje u kojem sportu bi Pakrac mogao imati tako uspješnu manifestaciju? U ovom trenutku nemam odgovor na to pitanje, nisam o tome studiozno razmišljao, ali po meni, ne vjerujem da to treba tražiti u nekom globalno popularnom sportu. Sigurno da Pakrac ima svoje dobre primjere, možda ovo što su lani s europskim prvenstvom napravili streličari ili odlična ekipa okupljena oko motocrossa.  U svakom slučaju tom pitanju se treba pristupiti puno ozbiljnije i prije svega treba naći načina da to bude atraktivno za gledatelje.

Sirač je prošlog vikenda imao Dane šljiva, Pitomača dane pečenjaka, Hercegovac nedavno dane krumpira. Kostajnica će uskoro imati kestenijadu. Možemo li mi imati nešto tako uspješno i što je to?

Potrebna prepoznatljivost i samoodrživost

Pitanje je dobro samo je, po meni, loše što to pitanje postavlja aktualni novinar bivšem kolegi. Odgovor na to pitanje treba tražiti kod one koji su plaćeni da osmišljavaju, razvijaju i definiraju taj posao. Potencijala zasigurno imamo. Ovi gradovi su odlični primjeri i trebali bi ih slijediti, ali na vlastiti originalan način. Mi u tome za sada lutamo, malo jedno malo drugo. Tako nismo niti konstantni niti prepoznatljivi što je vrlo bitno za takve manifestacije. Netko bi trebao okupiti, nazovimo to trust mozgova u gradu, bez obzira kakvi su jer drugih nemamo, i donijeti zaključak: to je naše, prepoznatljivo, tu možemo uspjeti i osmisliti cjelokupni program koji će biti zanimljiv posjetiteljima ali prije svega održiv i isplativ organizatorima. Ponovo naglašavam samoodrživost čiju suštinu sam shvatio od kada sam na tržištu.

Priprema se 8. sajam Slavonski banovac. Lani je polučio odličan uspjeh. No nije li vrijeme da počnemo razmišljati da takvu pakračku manifestaciju očistimo od sadržaja koje objektivno ne pripadaju u to kao što su štandovi palijativne skrbi, izviđača, mjerenja tlaka i šećera i slično  te se okrenemo suštini sajma kao što je trgovanje i zabava?

Pitanje ili primjedbe imaju smisla i logike. No problem je u to što mi robujemo masovnosti. Kod nas još uvijek prevladava mišljenje da, ako na sajmu nemamo 30-tak štandova, sajam nije uspio. Zašto? Ako želimo potrošački sajam, dajmo ljudima proizvod koji žele kupiti pa i po cijenu da nemamo 30 štandova, nego sedam ali interesantnih posjetiteljima.

Ovaj vikend si došao s godišnjeg odmora. Dok si bio u „općini“ ili u Pakračkom listu, dok si bio na godišnjem odmoru, plaća ide. Tko ti ju je zaradio ove godine?

Odlično zapažanje i istina je da plaću imaš ako je zaradiš. Tu „školu“ sam prošao u pripremi stereetballa kojim sam se bavio šest mjeseci, posljednja dva mjeseca intenzivno i jedno razdoblje nisam radio ništa osim toga. I onda odjednom 15. u mjesecu, vrijeme plaćanja obveza, a ja se češem. To mi je bila škola u pogledu raspoređivanja vremena o čemu privatnik posebno mora misliti. Sada znam više cijeniti vrijeme. I ono koje posvećujem radu, ali i ono koje posvećujem sebi i obitelji. Svi misle da je privatnik gazda, ali je njemu je gazda vrijeme i sada ga puno više cijenim. Ove godine sam prekinuo godišnji i vratio se na 5 dana odraditi poslao, a i kad sam se vratio na more, svako jutro bi odradio sat – dva. No to mi nije velika tlaka jer sam upravljam vremenom i radim ono što volim, pa mi valjda zato nije opterećenje kao neki klasični posao s radnim vremenom.

 

 

Podjelite na društvenim mrežama...
Share on Facebook
Facebook
0Tweet about this on Twitter
Twitter
Pin on Pinterest
Pinterest
0Share on LinkedIn
Linkedin
Print this page
Print
Email this to someone
email