LOCAL STORY – prim. dr. Viktor Vidović: Da ponovo biram, opet bih se vratio – ovdje pripadam!

LOCAL STORY – prim. dr. Viktor Vidović: Da ponovo biram, opet bih se vratio – ovdje pripadam!

Davno izgleda, ali…pomalo maglovita sjećanja vraćaju u sredinu osamdesetih godina prošlog stoljeća odakle kratki fleševi prikazuju grupu dječaka koji besciljno i pomalo dosadno lutaju ondašnjom Ulicom XII. proleterske brigade, današnjom Ulicom Matice hrvatske. Izdvaja se tek plavokosi, tad već momak od svojih petnaestak godina, izrazito plavih kovrčavih uvojaka montiranih u modernu frizuru tog doba – Viktor Vidović. Danas ugledni primarijus neurolog, u lipičkoj Bolnici, tad je bio tek srednjoškolac, sin svima dobro znane dr. Jasne Vidović, specijalistice školske medicine, zaposlene u bivšem Domu zdravlja Pakrac smještenom u danas nepostojećem objektu odmah do općinske zgrade.
Frizuru je promijenio “ne svojom voljom“ – no srdačnost, smiješak i pristupačnost nije. Započinje uz neizostavnu cigaretu – vjerojatno jedini porok u životu – no oblačak plavkastog dima savršeno pristaje uz polusatno vraćanje filma u rano djetinjstvo…

„Dobro društvo, puno djece, dobra atmosfera… Da, to su bili rani dani koje sam provodio većinom u svojoj ulici pod stanom u stambenoj zgradi, odmah do vrtića, s vršnjacima i prijateljima Davorom Konjevodom, Damirom Kozmarom, Sinišom Vujićem, Deanom Nezićem, Predragom Culićem i ostalima. Pamtim lijepe dane. Vratim li se u one tinejdžerske, budim uspomene i na prve posjete pakračkim kafićima od kojih sam, u konkurenciji Suzane, La bambe, Jedinice, R-a i Papige ipak preferirao ovu posljednju – Dražovu „butigu“ pored Pakre. Ne zaboravljam i toplu obiteljsku atmosferu s mamom Jasnom, sestrom Mirnom i Stjepanom Šircem – Stipom, s kojim je mama bila u čvrstoj emotivnoj vezi. Jako nas je volio, kao i mi njega. Danas ga, na žalost, više nema, no obitelj mi je bogata pa osim sestre imam i polusestru Augustinu i polubrata Krešimira iz tatinog braka s dr. Tomislavom Vidović“, s nekoliko rečenica sjećanja na djetinjstvo i poznatu pakračku obitelj Vidović, Viktor započinje i svoju priču, a za one koji ne znaju ili se ne sjećaju želi napomenuti da su mu otac Krešimir i njegova supruga Tomislava za ratnih dana do posljednjeg trenutka bili zaposlenici pakračke bolnice – on internista, a ona psihijatar. Aktivni su bili, kaže, i u nadaleko poznatoj i priznatoj evakuaciji bolesnika. Majka Jasna je rat dočekala u Domu zdravlja Pakrac gdje je radila dvadeset godina. Nakon što je za ratnih dana Dom razoren, službovala je u hitnoj službi pakračke bolnice sve do evakuacije i konačnog odlaska u Kutinu gdje počinje raditi u Ambulanti za branitelje i policiju osnovanu posebnim ukazom Ministarstva zdravstva.
Njegov pakrački pedigre ide otprilike ovako. Rođen je u Zagrebu 1970. godine, a u Pakrac dolazi prije prvog rođendana kad zajedno s majkom Jasnom dolazi živjeti kod oca Krešimira, tada već liječnika internista u pakračkom medicinskom centru. Vrtić i osnovnu školu odradio je u Pakracu kao i prva dva razreda srednje pedagoške škole u Pakracu. „Kako dolazim iz obitelji medicinara, samo po sebi se podrazumijevalo da će mi životni put biti vezan uz medicinu. No, oslobođen bilo kakvih pritisaka s roditeljske strane, medicina mi se svidjela i polako sam stvorio jasnu viziju što i kako dalje, međutim…“ Zbog tadašnjih zakonskih ograničenja iz Centra za odgoj i usmjereno obrazovanje Pakrac nije mogao upisati medicinski fakultet što je bio razlog da se u drugom razredu ispiše iz pakračkog srednjoškolskog centra i 1986. godine odseli u Zagreb kod djeda i bake te dovrši srednjoškolsku naobrazbu u tamošnjem COUO u kulturi. „Bilo mi je teško otići iz Pakraca, no to je bila viša sila. Otišao sam s idejom da se jednom vratim.“ Nakon mature upisuje željenu medicinu, diplomira 1996. godine i kao mladi liječnik zapošljava se u Neuropsihijatrijskoj bolnici u Popovači. „U to vrijeme liječnika je za razliku od danas bilo puno. Gotovo sva mjesta su bila popunjena i ovo se ispostavilo kao dobro rješenje.“, kaže i dodaje da mu se dobro učinilo još boljim, jer je Popovača na pola puta između njegove dvije životne adrese – one zagrebačke i pakračke za koju je ostao čvrsto vezan. U Popovači 1996. godine započinje sa stažiranjem koje traje dvije godine, nakon toga počinje sekundarijat – liječnik je koji čeka natječaj za specijalizaciju iz neurologije koju dobiva ubrzo te ju upisuje i završava u Zagrebu.

Kod pakračkih branitelja nema glumaca

U Popovači je, prirodom posla, imao priliku susresti mnogo Pakračana koji su se liječili od PTSP. S našim sugrađanima neugodnih iskustava nije imao i tvrdi da su svi ljudi koji su tamo došli vrijedni svakog trenutka njegovog vremena. „Iako je percepcija javnosti ponekad okrutna, odgovorno mogu tvrditi da u Pakracu i Lipiku nema ljudi koji su pokušali „ishoditi“ dijagnozu „siguran sam da nema onog tko je okusio rat, a da nema simptome PTSP-a. Dapače, mogu posvjedočiti upravo obrnutoj situaciji gdje sam u svakondnevnoj komunikaciji kod dosta ljudi primijetio simptome bolesti, a da nikad nisu bili na pregledu niti zatražili pomoć.“
Danas je član liječničkog tima za psihosocijalnu pomoć Udruge oboljelih od PTSP-a Pakrac – Lipik, zajedno s dr. Maricom Topić.
On osobno nije ratovao, dug domovini odradio je kroz vojni rok 1997. godine u Požegi, ali i uz humanitarno djelovanje. Sredinom 90-ih godina, nakon „Bljeska“ kad je bilo najpotrebnije, zajedno sa sestrom i majkom sudjelovao je u organizaciji humanitarnih akcija za pakračko područje koja je dolazila iz talijanskog Caritasa grada Latine. Smještene između Rima i Napulja, talijanske obitelji slale su određene potrepštine ratom ugroženim obiteljima u Pakracu. „Talijanski Caritas obilazio je sva krizna mjesta u svijetu, a naša pomoć bila je najviše oko prevođenja i organizacije smještaja. Sve to uz pomoć Tomislava Peternela, Andice Nožarić, Maje i Martine Klanac, bračnog para Cecić i ondašnjeg pakračkog velečasnog Mate Rukavine. To je bila kontinuirana pomoć koja je u Pakracu trajala pet godina.

Žlica u med
Kao neurolog je u Popovači odradio ukupno četrnaest godina, što obavezno kao stipendista, što regularno, a posrećilo mu se, kako kaže, 2011. godine…
Oslobodilo se radno mjesto, našao sam natječaj u novinama – baš za mjesto neurologa u Lipiku i objeručke ga prihvatio. U vrijeme kad mladi svih obrazovnih profila pomalo napuštaju Slavoniju, doktor Vidović je požurio u Lipik. Obzirom na deficit liječnika u Hrvatskoj, možemo li ovdje govoriti samo o nostalgiji ili je u pozadini povratka bila nekakva druga profesionalna ambicija?
„Možemo pričati o nostalgiji koja je itekako pomogla tomu da odaberem Lipik kao radno mjesto. Obzirom na poznatu situaciju s nedostatkom liječnika praktično sam mogao birati mjesto u Hrvatskoj gdje želim raditi. No, da ponovo biram opet bih odabrao Lipik. Znate, pala mi je „žlica u med“, došao sam raditi u svoj kraj i struku koju sam specijalizirao – neuromišićne bolesti. Ne znam što bih, kao liječnik, bolje mogao poželjeti, osim da ovdje dočekam mirovinu. Doista sam jako zadovoljan s ljudima i radnim okruženjem. Ne mogu ne izdvojiti moje suradnike sestre i fizioterapeute s kojima odlično surađujem kao prim. Časar Rovazdi, prim.dr.sci. Rendulić Slivar, dr. Topić, prim. Kramlom, dr. Gajšak, dr. Nježić i dr. Dumančić. Također i glavnu sestru bolnice Ljerku Pavković, Kseniju Ljevaković, Milanku Tutić, Mihaelu Karačić i Vanju Barčan. U svemu tome želim posebno napomenuti da imamo snažnu potporu ravnatelja Darka Kelemena, čiji rad i entuzijazam na obnovi ustanove i podizanju kvalitete zdravstvene zaštite izuzetno cijenim.
Kako funkcionira obitelj koja je trenutno u Zagrebu? Suprugu Tijanu iz S. Broda, danas zaposlenicu u Ministarstvu znanosti i obrazovanja upoznao je prije 15 godina u Zagrebu, a danas su sretni roditelji 12-godišnje Tene. Razdvojenost? „Moderan način. Vrlo dobro smo to riješili. Pošto imam dežurstva, nakupi se nešto slobodnih dana pa uračunamo li vikende dođemo do lijepe satnice zajedničkog vremena. Mislim da u usporedbi s kolegama iz Zagreba čak više vremena provodim s obitelji nego oni. Uglavnom stvar funkcionira, svi su zadovoljni. Razdvojenost više izgleda strašno nego što, ustvari, jest.“
Slobodnog vremena i nema previše. Onog što ima koristi za stručno usavršavanje i rad na sebi. Posebnog hobija osim medicine i nema. Nedavno je stekao stručnu titulu primarijusa koja je izuzetno zahtjevna. „Da. Najmanje deset godina specijalističkog staža, potom uvesti nove metode liječenja u svojoj ustanovi, što sam ja i učinio u Popovači, izvršavati edukaciju zdravstvenih djelatnika te napisati određen broj radova i to citiranih u međunarodnim časopisima i održati određen broj predavanja na međunarodnim skupovima kao prvi autor.“
Sa strane gledajući dvadeset i četiri sata dnevno izgledaju malo pa i ne čudi da ne dangubi i troši sate pred televizorom, kompjutorom ili na sport. Osim lagane rekreacije – voli zaplivati „bolna leđa, a i kalendar mi polako uvjetuju ovu odličnu, a meni i nužnu sportsku aktivnost.“
I onda nazad na daktilo -stolicu vidjeti internet novosti na području multiple skleroze i neuromišićnih bolesti. Profesionalna budućnost? Namjerava ostati u Bolnici Lipik i dalje biti dio stručnog tima koji radi na uspostavi Regionalnog centra za rehabilitaciju oboljelih od multiple skleroze, a namjerava održavati znanstvene tribine otvorenog tipa u Pakracu i Lipiku, da bi građanstvu približio područje neurologije u cilju prevencije te načine liječenja neuroloških bolesti. Napredovati može još samo kroz subspecijalizaciju na području neurologije kojom bi postao jedan od najstručnijih liječnika na području neurologije u Hrvatskoj.
Kako se čini, još dugo ćemo u Pakracu i Lipiku na raspolaganju imati Viktora – vrhunskog stručnjaka neurologa. Optimizmom kojim zrači na trenutak je zarazio i mene, uvjeravajući da Pakracu i Lipiku dolaze bolji dani. „Vidjet ćeš, uvjeren sam u to! I Pakrac i Lipik vode ljudi koji žele napredak i nesebično rade na njemu. Još par godina i bit ćemo gradić kakav zaslužujemo biti“ uvjerava onako dječački iskreno. I tko mu ne bi povjerovao, kad kao garancija strši odluka da život i karijeru nastavi graditi skupa s nama u tom Pakracu i tom Lipiku.
A nije da nije mogao birati…

Podjelite na društvenim mrežama...
Share on Facebook0Tweet about this on TwitterShare on Google+0Pin on Pinterest0Share on LinkedIn0Print this pageEmail this to someone