LOCAL STORY Krešimir Mađaroši: Život uz vrijednog metalnog prijatelja

LOCAL STORY Krešimir Mađaroši: Život uz vrijednog metalnog prijatelja

 

Kad ga sretnete u gradu, normalan mladić, ništa drugačiji od ostalih. Zašto bi uostalom i bio? Kad popričate s njim, uljudan i fin, opširan i precizan u presjeku neobičnog iskustva koje mu je život nemetnuo još kao dječaku.

Krešimir Mađaroši, danas je dvadesetogodišnjak, svršeni gimnazijalac na jednogodišnjoj pauzi od knjige i budući student informatike  kojemu je dijagnosticiran relativno novi Brugada sindrom.  Sindrom je to ili poremećaj srčanog ritma potencijalno opasan po život. Karakterizira ga specifičan rad srca, kojeg detektira test zvan elektrokardiogram, a zovemo ga brugada znak. Brugada sindrom je često nasljedna bolest, a susrećemo ga kod smrti novorođenčeta ili kod čestih smrti sportaša na sportskim terenima.

„Da nema elektrošokova, umro bi“, započinje Krešo.  Prve probleme osjetio je još kao osmogodišnjak kad je imao prvu bezopasnu aritmiju srca. Rješavalo bi se to odlaskom na hitnu, odradili bi EKG, i uz tabletu ili injekciju otišli kući, ne sumnjajući u teže stvari.

20161111_140020_hdr

„Imao sam sinusne tahikardije koje su se manifestirale jakim aritmijama i otkucajima srca preko 200 puta u minuti, pa me dr. Peić uputio na daljnje pretrage na zagrebačko Rebro gdje sam dopao u ruke dr. Marinovića koji je prvi nakon analize EKG testova izrazio sumnju u Brugadu. Podvrgnut sam hitnim i neugodnim pretragama u kojima sam u jednom trenu doveden u stanje kliničke smrti i na taj mi je način dijagnosticiran ovaj sindrom.“

Istog dana, imao je tada 13 godina, ugrađen mu je kardioverter ili defibrilator. Uređaj ili aparatić veličine kutije šibica koji mu danas čuva život. „Vjerujte mi na riječ, osjećam se poput čovjeka koji je dobio na lotu. Aparat je vrijedan 50.000 eura i elektrošokovima reagira na aritmiju ili nepravilan rad srca. Da sam kojim slučajem u nekoj od europskih zemalja ne bi dobio taj skupi uređaj, tamo nije takva praksa. Kod nas je još uvijek ta crta humanosti u zdravstvu dovoljno zastupljena.“

U početku nije bilo lako. U formativnim godinama pred društvom se osjećao drugačiji. Iako ga nitko nije previše ispitivao i propitivao, sam se isključivao i zatvarao u sebe. Nije se osjećao dobro. „Mala smo sredina pa su ljudi prepričavali nešto o čemu su malo znali. Nisam puno pričao o tome pa su riječ preuzeli drugi, često bez moje prisutnosti pa me to malo i razočaralo. Kažem razumijem, ali…neke su me stvari i povrijedile, no isfiltrirali su se pravi prijatelji koji su i danas uz mene i pružaju mi podršku.”

kresimir-madarosi1a-1179x640

Ugrađivanjem aparatića kojeg je nosio ispod kože 5 godina problemi jakih aritimija nisu prestali. Aparatić je reagirao sedam puta neugodnim elektrošokovima koje je Krešimira  osjetio poput jakih udaraca „kao da te netko udari snažno šakama po leđima“.  Znao se aktvirati i u društvu, pa je jednoj „terapiji“ svjedočila i prijateljica dok su šetali gradom. Slijedom toga krajem 2012. godine odlazi u Njemačku na još jednu, ispostavit će se, uspješnu operaciju – ablacija se zove, kojom su odstranjeni uzročnici čestih aritmija (sinusne tahikardije), slijedom toga i neugodnih elektrošokova. Od tada je aparatić reagirao tek jednom.

Danas je posve zdrav mladić koji vrijeme krati teretanom. Izgrađuje, kaže, tijelo jer želi biti u dobroj kondiciji. Ugrađeni aparat mu ponekad zasmeta, ali sve manje. Navikao se da neke stvari jednostavno neće moći činiti.“Neću se baš penjati na Himalaju, ali…“.

kresimir-madarosi1b-656x435

Velika mu je želja podijeliti vlastita iskustva s Brugadom, ali i čuti tuđa…

„Želim okupiti sve ljude sa Brugada sindromom u nekakvu grupu, da jedni drugima budemo otvoreni za podršku. Ja sam je trebao, znam i koliko, i zato bi volio nekome biti od pomoći i na raspolaganju, ako ima slične probleme.  Nema previše ljudi u Hrvatskoj s tom dijagnozom pa i činjenica da je to relativno mlada bolest uvjetuje nedostatak informacija.“

Smatra da bi se moglo poraditi na preventivi. Sistematski školski pregledi morali bi uključivati detaljan EKG test jer se putem njega Brugada jednostavno očitava, pa bi na taj način bilo spašeno puno života.

Kako je ovaj sindrom genetski nasljedan testu se u lipnju ove godine podvrgnula cijela obitelj Mađarošijevih. Sestra Ivana i otac Stjepan su kod očitanja nalaza bili negativni, dok je Brugada dijagnosticirani majci Milici koja je odmah dobila isti aparatić kao i Krešimir.

„Eto, ispostavilo se da i mama ima istu stvar iako nikad nije imala problema s aritmijama. Nema tu pravila. Ostala je čvrsta, vratila se na posao istom voljom i snagom, fascinirala me. Mnogi bi potonuli, ona nije. Znate, može sve biti u redu, ne mora nikad doći, a može te sutra srušiti i ako nema kardiovertera, spasa ti nema. Jer Brugada se očita samo jednom – kad si mrtav.“

Kako mu ne preostaje ništa drugo nego putem interneta potražiti više informacija što i kako živjeti s Brugadom, nerijetko naiđe i na poneku zanimljivost. Kako voli žešću muziku, voli i Slasha čiju je autobiografiju dobio za rođendan. „Prve stranice knjige govore o njegovom iskustvu s elektrošokovima pa sam odmah prepoznao učinke aparatića koje, eto, ima i on. A on je uspješan čovjek. Znači ograničenja nema. Nogometaš na utakmici se srušio, vidio sam grčenje na terenu i tijelo koje je u jednom trenutku odskočilo. Otišao je na trenutak van i tražio povratak u igru. Nakon reakcije aparatića osjetiš laganu ošamućenost, no poslije si apsolutno funkcionalan“, u dahu prepričava Krešimir.

Iako su roditelji ljubitelji motora, Krešo više preferira automobil. Vozačku dozvolu posjeduje i tvrdi da bi u slučaju elektrošoka bez problema iskontrolirao vozilo. „Navikneš se na to, postane normalno.“

Ograničenja su mala ili nikakva. Ne smije, primjerice, prilaziti trafostanici jer aparat prepozna frekvenciju i pomiješa s aritmijom pa reagira, pri vježbanju mora paziti na udarce u predio mišića ispod kojeg je apratić ugrađen, tek su neka na koja mora pripaziti. Složit ćemo se, sitnice spram onog što mu apratić garantira. Promjene uređaja kojemu je vijek trajanja između pet i deset godina vrše se operativnim putem svakih pet do deset godina ovisno o broju odrađenih elektrošokova odnosno trošenja baterije. Do sad ga je mijenjao jednom.

Pod kontrolom je dr. Velagića stručnjaka za Brugadu koji je ovo područje specijalizirao i bio na usavršavanju upravo kod ljudi koji su otkrili taj sindrom. Na kratke preglede odlazi svakih šest mjeseci.

U međuvremenu, kako smo već rekli, u pauzi od knjige vrijeme krati vježbanjem, ali i sviranjem gitare koju je završio u pakračkoj  Glazbenoj školi. Ne zaboravi posve niti knjigu. Na taj način obogaćuje gimnazijsko znanje izranjavano brojnim izostancima radi liječenja koji su znali doseći i do 400 sati opravdanog  izostajanja godišnje. Sam kaže da je od četiri gimnazijske godine odradio tek dvije.

Kako bilo, zdravlje je na prvom mjestu. Lako nije bilo, stoga je i spreman svakom tko želi ili zatreba pojasniti i pomoći, jer ako njemu nije bilo lako, neka nekom drugom bude lakše.

15126105_412342065820352_1791741208_o

 

 

 

Podjelite na društvenim mrežama...
Share on Facebook
Facebook
0Tweet about this on Twitter
Twitter
Pin on Pinterest
Pinterest
0Share on LinkedIn
Linkedin
Print this page
Print
Email this to someone
email