LOCAL STORY: Isto vrijeme, isto prostor – mi ostarjeli, oni odrasli

LOCAL STORY: Isto vrijeme, isto prostor  – mi ostarjeli, oni odrasli

PAKRAČKI LIST I SVIBANJSKI VRŠNJACI NAPUNILI 25 GODINA ŽIVOTA
Prije 25 godina, 18. svibnja 1992. godine, izašao je prvi broj „Pakračkog lista“. U ljudskom životu, prema sadašnjim statistikama, to je približno trećina životnog vijeka. U životu „društvenog bića“ ta životna mjera je puno teže odrediva. Za neke je to tek početak, za neke duboka starost pri čemu dužinu tog puta ne određuje ničija dobra volja već niz društvenih okolnosti kao što je društvena potreba, entuzijazam i upornost glavnih protagonista, društveni trendovi i tko zna što sve još….
Za nas koji smo godinama sudjelovali u njegovom nastajanju, stvaranju i održavanju na životu je to respektabilna brojka koja u najmanju ruku zaslužuje da se jednim tekstom osvrnemo na tih četvrt vijeka postojanja kroz koji su, zajedno s nama, ostarjele generacije Pakračana. Tu prvenstveno mislimo na one koje su, zajedno s nama, na početku tih, u hrvatskoj povijesti izuzetno burnom 90-tim godinama, i sami započinjali, ili bar bili na početku, svog životnog profesionalnog puta. Upravo tog proljeća, ili nekoliko mjeseci kasnije, uslijed ratnih okolnosti mnogo je Pakračana u dobi od 25 ili 30 godina, na iznenada upražnjenja radna mjesta, dobilo priliku započeti svoj profesionalni put. Danas, 25 godina kasnije, već izuzetno zreli ljudi koji više pogledavaju kalendar zbog odlaska u mirovinu, nego radi eventualnog profesionalnog napretka, ne bez razloga se pitaju: zar je moguće da je prošlo već toliko? Ali i što na radnom mjestu nosi sutra.
U sličnoj situaciji je i „Pakrački list“. I sami tražimo odgovor na pitanje svojih vršnjaka po radnom stažu: trebamo li, i možemo li, prihvatiti činjenici da nas je vrijeme tehnološki pregazilo i povući se u mirovinu, ili pokušavati još neko vrijeme voditi unaprijedi izgubljenu bitku s nasrtljivom tehnologijom i mlađim generacijama odškolovanih na Googleu i tipkovnici koji imaju predodžbu svijeta u kojem je papiru još mjesto pored WC školjke, ili mesarskog pulta u supermarketu gdje služi za zamotavanja salame ili kakvog odreska. Ako ga već i tu nije zamijenila plastika.
Kako se vrijeme mjeri u životu ljudskog bića, a kako društvenog i što je godina ili 25 u životu čovjeka, a što društvenog, kako se to moderno kaže čimbenika, pokušali smo izmjeriti prateći životni vijek naša tri sugrađana rođena u isto vrijeme kada i naš Pakrački list“. Odabrani uzorak čak nije niti slučajan: za to su poslužile matične knjige rođenih u proljeće 1992. godine koje su nas uputile na današnje Pakračane Filipa Hodaka, rođenog 18. travnja 1992. godine, Matea Pierobona rođenog 27. svibnja 1992. godine i Krešimira Delača, Badljevčana rođenog 31. svibnja 1992. godine.

Djeca rođena u prognanstvu
Svoj trojici, kao i Pakračkom listu, život je u startu namijenio istu sudbinu, bez nekog plana, rođeni smo u prognanstvu, daleko od roditeljskog doma: ova tri mladića u Zagrebu gdje su im majke bile u prognanstvu upravo zbog očekivanog poroda, a List u Kutini gdje su tog proljeća, kao i jesen ranije bile smještene ratom protjerane pakračke općinske službe s najodgovornijim osobama (povjereništvo) za civilni život protjeranih Pakračana, pri čemu porod u kojem će se roditi novine koje će unatoč brojnim društvenim teškoćama opstati još najmanje narednih 25 godina nije nitko očekivao, niti najavljivao pa je normalno da smo za većinu bili još jedno nedonošče tog vremena koje će na životu ostati kratko vrijeme. Prevarili su se.
Rođeni u prognanstvu, u nizu kasnijih različitosti, je jedna od rijetkih sličnosti između Pakračkog lista i njegovih ljudskih vršnjaka. Mi smo u trenutku nastajanja imali jednog roditelja čudnog imena – Povjereništvo RH za općinu Pakrac, a oni su u rodni list imali upisana svaki po dva roditelja: Filip današnjeg ratnog vojnog umirovljenika Stipu i bankarsku službenicu Miru, Mateo poduzetnike Vesnu i Dražena, a Krešimir prosvjetnu radnicu Sanju i poduzetnika Miroslava, svi i danas u sretnom braku za razliku od nas koji smo u međuvremenu najprije dobili tri nova roditelja: Grad Pakrac, Grad Lipik i Požeško-slavonsku županiju koji su se neprirodno okupljeni oko našeg roditeljstva u jesen 1993. godine jednako tako neprirodno rastali 2012. godine kada odlazi Županija, odnosno 2015. kada nas napušta i drugi „roditelj“ Grad Lipik.
Dečki se naravno ne sjećaju i nisu smatrali za shodnim da ikada saznaju kada su se i kako točno vratili u Pakrac (Badljevinu), svoje nesuđeno mjesto rođenja, ali pretpostavljaju da je to bilo u razmaku u starosti od jednog mjeseca (Krešimir) do jedne godine. Pakrački list je u vatru pakračkog ni rata ni mira ljeta 1992. bačen već idući mjesec kada zajedno s onim jednim roditeljem selimo u Pakrac u naš prvi od devet narednih radnih prostora u današnjem Centru za socijalnu skrb, da bi kasnije kao podstanari privremeno obitavali u Zavodu za zapošljavanje, Robnoj kući, Knjižnici, privatnoj kući Tomislavova 19, stanovima u Bolničkoj 72 i 70, nadcestariji u Gajevoj, sportskoj dvorani i sada na tržnici. Selili smo i tiskare: prvih devet brojeva u „rodnoj“ Kutini, potom od jeseni 1992. godine u Daruvaru sve do lanjskog ožujka kada prelazimo u Novu Gradišku.
Za razliku od nas, dečki su selili svaki po jednom, u vrlo mladoj dobi čim su im roditelji sagradili svoje kuće u kojima žive i danas. Što se tiče ostale obiteljske situacije bolje je, kada je u pitanju Pakrački list i ne spominjati. Dečki imaju po jednog mlađeg brata (Krešimir) ili sestru (ostala dvojica). Pakrački list je jedno od roditelja dobio ulaskom županije u ovu obitelj dva starija brata, Požeški list i Županijski radio, od kojih je prvi, „Požeški list“ iako stariji i znatno jači umro već sredinom 90-tih da bi se roditelj (županija) drugog odrekao početkom 2000. godina što je bio znak da će ubrzo napustiti i nas. S druge pak strane, napuštanje nas od strane drugog roditelja (Grad Lipik) značio je skori dolazak na svijet polubrata – lipički Compas, mada smo sami stvorili njegovog prethodnika kada smo od 33. broja i prosinca 1993. godine dio naklade koji se prodaje u Lipiku tiskali sa zaglavljem „Lipički list“.
I dok je naša ljudska pakračka generacija, kao i njihovi vršnjaci iz ratom nezahvaćenih područja pri čemu oni, kako kažu niti danas nisu svjesni te razlike niti danas srećom ne pamte ta vremena, s tri ili četiri godine krenula u dječji vrtić gdje su se i upoznali stvorivši još i danas neraskidivo prijateljstvo, naši roditelji su nas u jesen 1996. godine upisali u Trgovački sud registriravši nas od 1. siječnja 1997. godine kao d.o.o. i u starosti od nepunih pet godina poručili nam: „Idi sine, zarađuj za sebe“ u gradu u kojem nije bilo niti dovoljno kupaca niti novaca, ali je to bio trend koji su naši roditelji „pokupili“ u Varaždinu, Poreču i tko zna gdje sve gdje za rat jedva da su čuli. Naravno dečki, kako to obično s djecom biva, su rasli. S druge pak strane mi smo se u studenom 1998. godine smanjili i s formata A3, prešli na upola manji, današnji A4, ali tiskan na kvalitetnijem papiru i djelomično u boji, u pravilu s dvostruko više stranica.
Kada smo se mi u jesen 1999. spremali da uđemo u treće tisućljeće, nevoljko ispratimo „Papuk“ i „Budućnost“ iz naših života u vječitu povijest, gdje je već bila otpremljena Moderna, UPP Pakrac, „Jedinstvo“, brojni predratni obrti, dečki su krenuli u osnovnu školu; Krešo u Badljevinu s još 13 vršnjaka, a Filip i Mateo, već tada nerazdvojni susjedi s Praulje i Krndije, u isti razred u Pakrac. Naravno, djeca ko djeca, nisu iz osnovne škole zapamtili ništa neobično, osim što Krešo pamti prelaska u peti razred kada je iz Badljevine krenuo na nastavu u Pakrac. Za to vrijeme mi smo preko daljnjeg niza od tisuća stranica preturili niz lokalnih, državnih i predsjedničkih izbora, na desetke nerealiziranih obećanja iza kojih su stajali na stotine ministarskih posjeta iz Zagreba, nerijetko i članova stranaka koje više i ne postoje, ali i po koju uspješnu obnovu, izgradnju Srednje škole, sportske dvorane, bolnice stambenih zgrada…, vječitu teme razminiranja, promjene na čelu jednog i drugog grada, županije, proslavili i ožalovali na stotinu sportskih poraza i pobjeda, nagledali se raznih predstava. Godine 2007. naši su vršnjaci preselila iz osnovne u srednju školu, Krešo i Filip u gimnaziju, a Mateo u fizioterapeutsku, naravno gdje drugdje nego u svoj Pakrac, bune se dečki što ih se uopće tako nešto pita. Mi smo u Listu već dvije godine imali dva umirovljenika: novinara i urednika Davora Grbca, te grafičkog operatera Davora Černija, a te godine nas je smrću napustio i dugogodišnji i kod mnogih čitatelja upamćeni kolumnist Slavko Krejči.

Ludovanje računalne tehnologije
Naravno, još u osnovnoj školi u njihovim životima je počela ludovati računalna tehnologija. Prva kućna računala su Filip i Mateo dobili 2005. ili 2006. godine, a Krešo i pet godina ranije. No, koliko se sjećaju, Filip i Mateo su imali mobitele već 2003. ili četvrte godine, Krešo dvije godine poslije. Uglavnom od onda svake tri ili četiri godine mijenjaju računala, a mobilne uređaje, od kojih se ne odvajaju, mada tvrde da nisu ovisnici, i upola brže. Pakrački list je posudio od današnje Fine prvo računalo u jesen 1992. godine, prvo svoje nam je kupio „friški“ roditelj Županija 1993. godine. Od onda smo kupili još nekoliko ali ih, na žalost,ne mijenjamo često kao naši ljudski vršnjaci. U našoj maloj obitelji uvijek se krpalo i s novcem i s opremom što su valjda bila mjere kojima su nas roditelji držali na „uzdama“. Tih problema, kako kažu, dečki nisu imali. U kuću je bilo reda i pravila, ali zabrane su bile rijetke. Prve mobitele je tvrtka kupila svojim zaposlenicima umjesto božićnice 1998. godine i na našu žalost, veliki smo ovisnici o toj tehnologiji. Dečki su na Facebooku od njegovih razgranatih početaka, procjenjuju 2010. godine. Mi smo im se kao tvrtka pridružili tek pet godina poslije. Njihova dnevna komunikacija, kako međusobna, tako i s ostatkom društva, poznanika i svijeta je bez digitalne društvene mreže nezamisliva. Kod nas je ona još uvijek uglavnom jednosmjerna, od nas prema korisnicima.
Dečki su rodne domove, privremeno i povremeno, napustili 2011. nakon završetka srednje škole. Iste godine nas je napustio Duško Kliček koji nije otišao kao oni na fakultet, već upravljati pakračkim Crvenim križom. Krešo je otišao u Osijek na studij ekonomije. Filip i Mateo, kao nerazdvojni prijatelj iz dječjeg vrtića i pakračkog predgrađa u Zagrebu, Filip na studij povijesti i geografije, a Mateo na studij stomatologije i danas su obojica na zadnjoj, petoj godini. Krešo se već vratio i kao magistar ekonomije, smjer menadžment sada je pripravnik u istoj tvrtki koja je nama izdavač Lista, nakon 25 godina s tako različitih putova našli smo se pod istim pravnim krovom mada tvrdi da nas je čitao još od malena jer je Pakrački list bila redovita novina u kući njegovih roditelja, iz koje je, ako ništa drugo, redovito čitao tekstove o svom nogometnom klubu „Dinamu“ iz Badljevine o kojem je najviše pisao upravo naš novinar Mario Barać koji je iz naše redakcije otišao dok su dečki bili na fakultetu nakon lijepih 10 godina druženja i rada.

Vrijeme portala
Kako su on i usvajali nova znanja, mi smo se prilagođavali novoj tehnologiji. Uz pomoć svježih snaga Dinka Kličeka i Ive Milinčević, 2015. godine pokrećemo dnevni portal „Pakrački list“. Naši čitatelji, da bi se dužili s nama više, od tada ne moraju čekati svaki drugi petak, već nas čitaju svakodnevno i po više puta. Više nas ne moraju tražiti na kiosku kod Leša, ili negdje u trgovini uz krumpir i kisele krastavce, dovoljno je na najbližem računalu kliknuti mišem i evo svježih vijesti; i poslijepodne i nedjeljom, praznikom. I u pakracu i kod Kreše u Osijeku i kod Filipa i Matea u Zagrebu.
Stvorili smo novi medij, ali smo time ovaj stari koji nas je više od 20 godina vjerno služio brže pogurali prema umiranju.

Kakva nam je budućnost?
Sva tri dečka kažu da se vide isključivo u Pakracu. No, bit ćemo sretni ako se vrati jedan. Krešo je svakog drugog vikenda kod djevojke Anje, profesorice hrvatskog i engleskog u Osijeku. O odlascima u Osijek priča kao da je riječ o drugom selu poslije Badljevine, a ne 150 kilometara udaljenom gradu. Spominje brojne studentske prijatelje, udomaćio se i ostavlja dojam da mu ne bi bilo teško jedne nedjelje poslijepodne zaboraviti vratiti se u Badljevinu. Uostalom od nekadašnjih 14 učenike njegove područne škole u Badljevini ih je ostalo samo i četvero – jedva za belu, a kamoli za neki ozbiljni posao.
Mateo s ushićenjem priča o svom budućem pozivu. Već je demonstrator na fakultetu, asistira profesoru u njegovoj privatnoj ambulanti. Sa žarom priča o novim saznanjima i tehnologijama u struci. Ne vidim mogućnost da te snove realizira u Pakracu.
Mirnom i odmjerenom Filipu, nešto škrčem na riječima od preostale dvojice, je povratak u Pakrac nešto što se smatra pod normalno, ali što podrazumijeva i svakodnevni ulazak u učionicu sa svojim profesorskim znanjem povijesti i geografije. Ima li Pakrac narednih godinu ili dvije mogućnosti da to Filipu osigura? Ova dvojica, za razliku od Kreše, još nemaju cure. Ne uhvati li ih uskoro neka Pakračanka, eto razloga više za odlazak. Uostalom stan u Zagrebu imaju obojica čime je preskočena prva prepreka, a u Pakrac mogu dolaziti svakog drugog ili trećeg vikenda kako to rade godinama unazad otkako su studenti.
Za razliku od njih naša sudbina je poznata. Kad je u pitanju papirnato izdanje, teško da ćemo dočekati još jednu okruglu obljetnicu. Svijet se digitalizira i u takvom svijetu nema više mjesta za sitne radosti lijenčina kao što je čitanje novina uz ispijanje kave. Samo klikni mišom, na brzinu pregledaj i idi dalje. U takvom svijetu nema više mjesta za naše „Ljudi i život“, „Intervju“, „Priču s naslovne strane“, „Matični ured“, godinama naše vrlo omiljene i čitane rubrike.
Unatoč brojnim poratnim problemima, neimaštini, nedostatku stanovnika, i kad su mnogo veće sredine poput već spomenute Požege, ali i Bjelovara, Siska i drugih gasile svoje lokalne novine mi smo opstali i stvorili dosljednog suvremenog nasljednika istog imena u digitalnom svijetu. U 25 godina postojanja došli smo do današnjeg 533 broja, a u tom svijetu zasigurno je raritet da je prvi broj, kao i ovaj današnji, kao i veliku većinu između uredila ista osoba, potpisnik i ovog teksta. Hvala svima koji su pomogli da doživimo ovaj jubilarni rođendan, kako gradskim ocima koji su nas ipak čuvali od gašenja, tako i suradnicima, osim već spomenutih i Saši Lekoviću, Toniu Hnojčiku, Goranu Gazdeku, Slavici Bakić, Borisu Paveliću… Svi oni su prije nego što su postali izuzetno cijenjeni novinari bili naši česti suradnici.

DUŠKO KLIČEK: Mojih 19 godina u “Pakračkom”

Negdje u ožujku 1992. godine, obavijestio me kolega Darko Baronica da umjesto u tadašnjem Povjereništvu Vlade RH za Općinu Pakrac počinjem raditi kao novinar u tek pokrenutom Pakračkom listu. Bilo je to u Kutini, središtu pakračkog i lipičkog izbjegličkog vala… i, kako je to uobičajeno reći, sve ostalo je povijest.
Počeli smo s Darkovim Fićom pa redakcijskim Yugom koji je, iz samo njemu znanih razloga, uključivao sirenu čim se skretalo na raskrižjima. Mi skrećemo, auto trubi, a ljudi nas u čudu gledaju… Dvije smo godine vozili Forda s tablicama “na probu”, na opće čuđenje daruvarske i policije ostalih normalnih gradova. Vozili smo Senatora i mijenjali ga za Yuga…
Sve prvo u našim novinama bilo je vezano za Kutinu: prvi broj tiskan je u Kutini, radna je promocija obavljena tamo, skromno u uredu povjerenika Vladimira Delača, a osim nekoliko redakcijskih primjeraka, broj je razgrabljen i distribuiran na prvim linijama obrane u Pakracu i Lipiku i po prognaničkim sobicama tko zna sve kako i gdje.
Sa stranica Pakračkog “gutalo” se baš sve, jer telefonske linije s Pakracom i Lipikom nisu radile, a u tadašnjim ratnim prilikama sve je bilo važno i zanimljivo: vijesti s ratišta, servisne informacije, umrli, vjenčani i rođeni pa i male ljudske priče i fotografije s razrušenih ulica. Bio je to jedini izvor stanja domova naših sugrađana.
Bio sam svako jutro, iz dana u dan, ponosan što sam s Darkom i Davorom (Grpcem) bio u tom, po svemu posebnom vremenu, dio tog malog tima izvjestitelja s ratnog područja i što sam pratio povratak i obnovu, ali i oslobođenje našeg kraja tijekom “Bljeska”. Zapisano je i snimljeno baš sve, ili, gotovo sve. Tijekom profiliranja Lista “zapale” su me, meni posebno drage, reportaže “Ljudi i život”. Tu sam se našao, obogatio svoju dušu, otkrio dio prošlosti Pakraca i Lipika, a junake tih priča gotovo uvijek vratio u prošlost iz koje se dugo nakon razgovora nisu vraćali.
Devet smo puta selili redakciju, mijenjali tiskare, format, prešli na kolore, ali novine su svakog petka oko 14 sati bile u prodaji. I to je bio naš uspjeh. Bilo je podosta tužnih zadataka kada smo izvješćivali o pogibijama naših branitelja, o terorizmu, o iskapanju posmrtnih ostataka civila… o sahranama i komemoracijama. Ali, bilo je u tih 19 godina moga novinarskog rada i bezbroj lijepih i dragih susreta sa sugrađanima. Od smiješnih zgoda izdvajam jednu: naime, Odjel za društvene djelatnosti je pozvao roditelje da prijave djecu za paketiće Djeda Mraza, a mi, umjesto telefona Odjela, objavimo telefon našeg sugrađanina koji nam se dan nakon izlaska Lista uz ljutnju i smijeh javi: “Ovdje Djed Mraz Boro”.
Svoj rad kao novinar, i kraće vrijeme urednik i direktor, službeno sam završio 2011. godine, i s punim pravom i ponosom tvrdim da bi 25 ratnih i poratnih godina Pakraca i Lipika bile bez ovih naših novina znatno siromašnije.

 

Podjelite na društvenim mrežama...
Share on Facebook43Tweet about this on TwitterShare on Google+0Pin on Pinterest0Share on LinkedIn0Print this pageEmail this to someone