LOCAL STORY: Elvis Kokalović: Iz Badljevine do turskih reflektora i nazad

LOCAL STORY: Elvis Kokalović:  Iz Badljevine do turskih reflektora i nazad

Svatko od nas poznaje barem jednog klinca koji na pitanje „što želi postati kad odraste“ odgovori – nogometaš. Malo nas, međutim, poznaje one koji su u tom naumu i uspjeli. Kad prostor suzimo pa istu priču dovedemo u naše lokalno okruženje, shvatimo da nitko s ovih prostora nije svojim igrama uspio zaludjeti kakvog europskog ligaša da ozbiljnije otvori novčanik i obasipa ga hrpom novčanica neke stabilne valute. A nogomet se, konkretno u Pakracu, igra već stotinu godina. Naravno da je bilo dječačkih maštanja, ima ih i danas. Talenata koji su obećavali, također. Ispunjenih snova? – Ne. Škola nogometa koja posljednjih desetak godina djeluje u Pakracu možda (p)okrene i takve stvari. Neki talenti već su plasirani u NK Osijek, neki su odjenuli i dres reprezentacije Hrvatske, znači da su na dobrom tragu, no put do konačnog cilja,biti nogometaš sa velikim N, još je uvijek dalek.

Nemilosrdna selekcija kroz gusti filtar propušta tek rijetke koji eventualni uspjeh (pod tim mislimo na osiguranu egzistenciju), osim vlastitom talentu, moraju zahvaliti i sreći. Iz mase istih, izdvojit ćemo ipak jednog momka. Nije igrao u ligama Petice, doduše još stigne, ali je dogurao najdalje od svih naših lokalnih nogometaša. Jedan od onih koji su okusili dobru i lošu stranu nogometnog profesionalizma, a u svemu tome sreću i nesreću je Elvis Kokalović.

“Slovenac” u Badljevini
Iako je rođen u slovenskom Novom Mestu, Elvis je naš, domaći dečko iz Badljevine. Porijeklo vuče iz Dobretića, odakle su roditelji Ruža i Marko otišli za poslom u Sloveniju pa od tamo 1989. doselili u Badljevinu. Majka je rođena Šugić. Ujake Stipu, Iliju i Mirka, odmah će prepoznati zaljubljenici u nogomet, jer su poznati bivši nogometaši lokalnog ligaša Dinama.
Elvisova nogometna priča ne počinje u danas popularnim i raširenim školama nogometa, počinje ustvari na običnoj badljevačkoj ledini gdje se, najčešće sâm družio s loptom. Društvo za nogomet nije birao iz prostog razloga što previše izbora i nije bilo. Sa svojih deset godina, nerijetko je igrao s 5, 6 godina starijim dječacima pa je s badljevačke livade ubrzo utrčao u dres badljevačkih juniora. Iako uvjerljivo najmlađi, nije odustajao. Ludu želju za nogometom roditelji su morali uvažiti pa su malog najprije odlučili dati u daruvarsku privatnu školu nogometa u vlasništvu Velimira Kudelića, a godinu dana kasnije i u NK Lipik koji je mladog i perspektivnog igrača doveo u svoje redove u generaciju Marija Komljenovića i Adriana Baškiere.
Od tada počinje organiziran i sustavan rad koji će ga, nakon Lipika preko Daruvara u koji se vratio 2002. godine, dovesti do Koprivnice. Ozbiljan nogometni potencijal, sad već ekstra talentiranog badljevačkog mladića prvi su prepoznali Varaždin i Koprivnica. Prvi su se javili Branko Janžek i Branko Ivanković, uvjerljiviji je bio drugi „Varaždinec“, ali u ime koprivničkog Slaven Belupa pa je Elvis prvi razred srednje škole 2003. godine upisao u Koprivnici. Obrtničku školu, smjer elektroinstalater, odrađivao je redovito kao i treninge. No, kako to obično biva, sve više je bivao nogometaš, a sve manje „strujić“.
Srednjoškolski život proživio je sportski. Mali stan u vlasništvu koprivničkog sportskog novinara Zlatka Vedriša dijelio je s prijateljima iz Belupa – Jajalom, Rodićem, Gregurinom, Delićem, pokojnim Remenarom. Klub je, naravno, snosio sve troškove, plus što je dečkima podario i nešto džeparca. Dovoljan motiv da momci u tom periodu života vide samo trening i loptu.
U cijeloj priči Elvis je imao punu podršku roditelja. Iako su odlazak u veću sredinu i postupna socijalizacija bili relativno bolni, razloge za roditeljsku brigu brzo je otklonio stalnim usponom na sportskom planu i tako potvrdio dobru zajedničku, obiteljsku procjenu.

Postupno iz juniora Slavena ulazi u seniorsku ekipu, najprije kroz prijateljske utakmice. U razdoblju od 2007. do 2009. godine postaje i reprezentativac pa u selekcijama U-19, 20 i 21 pod vodstvom Ivice Grnje upisuje ukupno 12 nastupa.
Za nagradu kao povremenog prvotimca tadašnji trener Belupa imenjak Scoria vodi ga na pripreme u Tursku. Tih se godina sjeća kao trnovitog puta ulaska u prvu momčad tada europski respektabilnog Belupa. Kroz godine i vrijeme ustaljuje se u prvom timu Slavena, kroz Intertoto kup igra europske utakmice protiv CSKA iz Moskve, Atletica iz Bilbaa, Deportiva iz La Corune, a mediji 2013. godine kapetana Slaven Belupa Elvisa Kokalovića prepoznaju i kao potencijalnog reprezentativca Hrvatske. Kako put do najdražeg dresa najbrže vodi preko zagrebačkog Dinama, priupitali smo je li bilo kakve ponude „tate“ Mamića? „Bilo je medijskih priča, navodno i kontakata na klupskoj razini, no doznao sam da je cijena koju je Dinamo punudio bila 750 tisuća eura, dok je Slaven želio više od milijuna. I danas mislim da smo mogli profitirati i ja i klub.“ Nije se dogodilo, no mediji su ubrzo ponudili novu senzaciju kroz naslov: DOBAR ZA BERLUSCONIJA, LOŠ ZA ŠTIMCA Slavenov stoper Elvis Kokalović potpisuje za AC Milan?“ Niti to se nije ostvarilo no medijska je pažnja uvijek dobra pa se i Elvisovo ime zavrtjelo u svijetu menadžerskih notesa, zainteresiranih klubova i otvorenih mogućnosti.

Odlazak u Tursku
U to vrijeme još bez menadžera, unatoč odličnim partijama i dobrim kritikama, teško je bilo probiti se do inozemstva. „Tad nisam imao menadžera, ali sam imao sportskog direktora Roberta Markulina koji je brinuo o meni. Nakon propalog interesa Beitar Jeruzalema iz Izraela, upalila je službena ponuda turskog Konyaspora, novog člana elitnog turskog nogometnog razreda. Tadašnji trener Belupa Ivan Katalinić me pustio i sa svojih 25 godina prvi sam put otišao u inozemstvo“, prisjeća se Elvis dodavši da je pristao na izvanredne uvjete financijski moćnog novog člana turske Superlige.

Otići u Tursku mladiću od 25 godina nije problem. Naročito ako je dobra lova u pitanju – a ova je bila. I ako nemaš djevojku – a Elvis je imao. Ne samo djevojku, već suprugu Anu i sina Roka. Čvrsta srednjoškolska ljubav s Anom započeta još u školskim klupama, okrunjena je vjenčanjem sredinom 2012. godine. Rukometašica euroligaša Podravke Ana Kalajžić, rodom Solinjanka, i Elvis u kolovozu iste godine postaju roditelji malog Roka. Mlada obitelj ubrzo odlazi u milijunski turski grad. Ugovor s Konyasporom potpisao je na tri godine, od kojih je odradio dvije. „U drugoj sezoni, 2015. godine, ispali smo iz lige i u takvom slučaju klub se rješava svakog financijskog tereta. Rekli su mi da sam slobodan, no ja sam imao još godinu garantiranog ugovora. Bio sam miran i ustrajan u namjeri da ugovor odradim do kraja. Međutim, pojavio se ambiciozni Karabukspor, koji nudi bogat ugovor te bonuse za ulazak u elitni rang natjecanja. Prihvatio sam i ostvario dobar ugovor, izborio s njima Superligu i zaradio obećane bonuse“. Dodaje da su Turci kod plaćanja vrlo korektni, nije plaća baš prvog u mjesecu, ali sve je u normalnim okvirima i pošteno. S Karabukom je bilo sve bajno i krasno. Stigao je uskoro i hrvatski trener Igor Tudor, koji je posebno cijenio sunarodnjaka Kokalovića…
„Sâm život u Turskoj malo je drugačiji, nisam ispočetka imao nikog svog, čak niti s Balkana. U Konyiji sam bio među prvim strancima koji su došli, tek kasnije je došao jedan Čeh. Vjerske razlike nisam nikad osjetio, prihvaćen sam odlično kako od strane suigrača tako i navijača. Sportski dojmovi su strašni, stadion stalno rasprodan. Debitirao sam protiv Fenerbahčea, bilo je 20.000 ljudi. U gradu sam, kao i svi prvotimci, imao status klupske zvijezde, slikanje i to, možda poneki kebab badava. Život nogometaša u pripremnom periodu je zahtjevan – ujutro trening u 7 sati, pa trening u 10 sati, sastanak, odmor, popodne trening. Tek navečer si poslije zajedničke večere slobodan. Kući dođem uvečer. Kad krene prvenstvo, nešto je lakše, trenira se jednom dnevno pa ima vremena i za obitelj i za obiteljski izlazak“.

Ozljede sve okrenule
I kad je sve izgledalo savršeno – dogodilo se! Ozljeda. Sudar sa suigračem koljeno o koljeno bacilo ga je u „aut“ na dva mjeseca. Kako u profesionalizmu nema sentimenta, u tom ga razdoblju klub odlučuje posuditi u 2. ligu, što Elvisu nije odgovaralo i dogovorno postaje slobodan igrač. Trenirao je s drugom momčadi te oporavljen i spreman dočekuje ponudu poljskog Lecha iz Poznana kojeg je upravo preuzeo Hrvat Nenad Bjelica. Uspio je čak dogovoriti određenu isplatu od Karabukspora, a s Lechom je potpisao na šest mjeseci + 3 godine ukoliko zadovolji, što je trebala biti samo formalnost. I onda se ponovilo! Nakon 10 dana teška ozljeda drugog koljena s kojim do danas ima problema. Patela, tetiva, svašta nešto…


Danas je u statusu slobodnog igrača, liječi koljeno koje je već triput operirao. Ne trenira od veljače, no ne predaje se, kad se oporavi pokušat će novi igrački uzlet. Ima 29 godina, obitelj se povećala, mali Roko dobio je sestru Klaru rođenu 2015. godine. Trenutno su u Badljevini u novosagrađenoj kući. Što kaže supruga na Badljevinu? Ipak je žena iz Solina, susreli su se u Koprivnici, oboje su vrhunski sportaši koji su se nagledali svijeta. „Malo mjesto ne nudi možda izobilje, ali nudi mir. To je ono oko čega smo se oboje složili pa izbor nije bio težak. Osim toga, blizina roditelja Marka i Ruže, kao i brata Marka također je odigrala ulogu“. Osim brata, Elvis ima dvije sestre Anu i Kristinu.
Kako nije pristojno pitati čovjeka koliko je novca u karijeri zaradio, malo smo preformulirali pitanje. Je li dovoljno zaradio da ostatak života uživa, recimo, u miru Badljevine? „Na neki način jesam, ali neki imaju i više pa propadnu. Treba biti pametan. Imam sigurnost, mirnoću… Ma, samo da se nisam povrijedio, sad bismo pričali drugačiju priču…“.
Možda i bi, mada… sve ovo najprije podsjeća na unaprijed izbalansiranu igru sreće i nesreće, priču lišenu pustih nogometnih milijuna, ali opet dovoljno motivirajuću, jer osim sportskog profesionalizma i višegodišnjeg odricanja, financijska strana svega zauzvrat nudi dovoljno za mirnu i sigurnu budućnost.