LOCAL STORY Darko Škevin: Lako sam zagrebačku vrevu odmijenio kukunjevačkom tišinom

LOCAL STORY Darko Škevin: Lako sam zagrebačku vrevu odmijenio kukunjevačkom tišinom

„Sad ćeš me i ti pitati zašto bi netko danas napustio Zagreb i doselio u Pakrac?“ Pitanjem, a ne odgovorom svoju priču započinje Darko Škevin, rođeni Zagrepčanin, danas proizvođač kozjeg sira i vlasnik OPG Škevin s južnog ruba Kukunjevca.  U  slobodno vrijeme je sportaš s granice koja dijeli amaterizam od profesionalizma, a po čemu ga Pakračani od te dvije stvari prepoznaju i s čim ga identificiraju – teško je reći. Ozbiljan gospodarstvenik plasmanom svojih izvrsnih mliječnih proizvoda ipak više gravitira starom zavičaju, dok Pakracu više poklanja slobodne sate kad željeznom voljom i istrčanim pustim kilometrima nastoji u trkački sport privući što više mladih ljudi.

2015-03-15-13-05-22Život ga je vodio obrnutim smjerom, barem se tako čini nama koji danas djecu spremamo na vlak u Banovu i šaljemo put metropole na razne škole ili fakultete. Njega je vlak odvezao, još tamo 2009. godine s glavnog zagrebačkog kolodvora u smjeru Banove Jaruge…
Rođen 1965. godine, obrazovni staž odradio je, počevši od vrtića pa do srednjoškolskih dana, u zagrebačkoj Knežiji, poslije je upisao studij rudarstva i doveo se do apsolventskog statusa…
„Tada sam počeo raditi kao RTV mehaničar i osjetio čari prvih zarada, prve žive love i sve što ide uz to je polako vodilo prema tome da zanemarim posljednjih nekoliko ispita koji su me dijelili od diplome. Kako onda tako i danas, tek toliko da se ne mogu pohvaliti titulom inženjera. No, dobro…“
Servis u Zagrebu je funkcionirao godinama, ali kao i većini servisa iz raznih grana industrije, odzvonilo mu je onog trena kad je ljudima postalo isplativije kupiti novi televizor nego popraviti stari. Stara, dobro poznata priča. Baš nekako u to vrijeme, razvijala se ideja koju je razrađivao s bratom o kupnji seoskog imanja negdje u blizini Zagreba. Obiteljski kvorum u Zagrebu uvjetovao je udaljenost ne veću od stotinjak kilometara… „Izbor je slučajno pao na Kukunjevac. Malo imanje po povoljnoj cijeni, nedaleko autoceste, nudilo je danas-sutra mogućnost proširenja pa nismo previše dvojili. Jest da je to isprva bila džungla, no malo po malo, uljudili smo je.“

Dolazak u Kukunjevac

Škevini kupuju dva imanja i spajaju ga u jedno te kao prvi poduzetnički korak sade voće. Bez mogućnosti poticaja, jer ih je država baš nekako u to vrijeme obustavila, voćarstvo je bilo osuđeno na propast, pa je valjalo ulagati u nešto profitabilnije. „Budući da mi je brat zaposlen u mliječnoj industriji i involviran dublje u samu materiju, savjetovao me da krenemo u posao s kozama i mliječnim proizvodima. Eto, tu sam i danas.“
A nije morao biti. Roditelji su mu na moru, na Murteru, odakle je otac rodom. Dio djetinjstva Darko je i provodio tamo između ostalog radeći u obiteljskom masliniku koji niti u jednom trenutku nije bio opcija razvijanja obiteljskog gospodarstva. Razlozi? „Prosto zato jer je zemljište preskupo, cijene su neusporedivo veće, pa neke veće dileme i nije bilo“. Maslinik je tako ostao razbibriga gdje se raducka s vremena na vrijeme. U Kukunjevcu je pak poslu s kozama i sirevima ozbiljno prionuo i tu vidi budućnost.
Danas ima sedamdesetak koza, a kukunjevačko imanje krasi profesionalno izmuzište koje mu omogućava mužnju 24 koze odjednom, novoopremljana moderna sirana s laktofrizima i pasterizatorom – cijela mala tvornica. „Glavni proizvod nam je sir, brendirali smo ga pa ga danas možete pronaći i kupiti pod imenom „Mama koza“ koje krasi više naših proizvoda. Imamo trenutno tri vrste sira – polutvrdi, slani i masni.“ Tržište mu je uglavnom zagrebačko, reklamira se putem društvenih mreža, ali najbolja reklama je ona „od usta do usta“. Znali smo ga sretati i na pakračkoj bijeloj tržnici, ali tamo je sve rjeđe.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Zaposlio je jednog djelatnika na imanju da mu pomaže oko koza pa radni dan organizira samostalno, ali naglašava da je posao takve prirode da traži cjelodnevnu pažnju i brigu. Obzirom da se prilikom ulaganja u posao nije vodio kreditnim linijama i državnim poticajima zanimalo nas je kad očekuje povrat uloženog. “Kad obradu mlijeka podignem na 800 do 1000 litara dnevno za što postoje preduvjeti, tad ću moći reći da dobro živim od onog čime se bavim. Ilustracije radi, danas sam na 200 obrađenih litara pa se ne žalim.“

Ljubav prema sportu

Kako posao napreduje slobodnog vremena je sve manje, makar se nađe. Dok je još bio u Zagrebu, točnije od malih nogu, bavio se sportom. Sportske navike nisu ugasle niti danas pa ga često sretnemo kako ulicama grada niže kilometre, što trčeći, što biciklom…
„Kao dječak sam trenirao vaterpolo u zagrebačkoj Mladosti, a kako sam ljetne praznike provodio na Murteru igrao sam i 2. vaterpolo ligu za tamošnjeg ligaša. Naporan je to sport i ako ga ne treniraš od malih nogu teško možeš opstati. Kako sam dobro plivao, negdje oko 2000. godine počeo sam i trčati, pa malo voziti bicikl i iz kombinacije svega toga rodio se triatlon.“

img-20160623-wa0019Ova spartanska sportska disciplina potpuno ga je osvojila i danas se može pohvaliti da je u svojoj starosnoj kategoriji među najboljima u državi. Osim čestih medalja oko vrata u svom „uzrastu“, Darko je ponosan i na dva završena Ironmena, najteže od disciplina u porodici triatlona koje je savladao ranije u Klagenfurtu i prije tri godine u Barceloni. Ljubav prema istraživanju vlastitih mogućnosti širi i na ljude koji ga okružuju. Najprije je strast umora, znoja i iscrpljenosti prenio na kćerku Sonju, danas 21-godišnju prvakinju Hrvatske u triatlonu, potom i na suprugu Daliborku, odgajateljicu u pakračkom dječjem vrtiću „Maslačak“ i životnu suputnicu s kojom dijeli i pakrački dom na Gavrinici. „Nije da se hvalim, ali kćer mi je stvarno odlična triatlonka što i potvrđuje status prvakinje Hrvatske, dok mi je dvadesetogodišnji sin Bruno također sportaš i bavi se „powerliftingom“ ili da pojednostavim dizanjem utega. Što se tiče supruge, sretan sam što je i ona krenula ambiciozno u te pomalo ekstremne vode, a još sam sretniji što joj ide vrlo dobro. Odlična je to stvar i za brak, jer nema previše razgovaranja i prigovaranja“, smije se Darko i dodaje „kad sam doselio u Pakrac trčanjem ili biciklizmom se bavilo malo ljudi, danas vidim da se stvorila kritična masa ljudi koja se rekreira i drži do sebe. Na ulici susrećem sve više trkača, biciklisti su brojni, pa sad kad se nađem s takvim entuzijastima nastojim ih odvući na triatlon. Neke sam već zainteresirao…“

Ovdje aludira na Tomislava Tessarija, prijatelja i poznatog „Titanovca“ koji zajedno sa Škevinima iza sebe već ima triatlonske rezultate, a ne sumnjamo da će uspjeti nagovoriti još ponekog iz svoje ekipe s kojom se druži i rekreira u slobodno vrijeme. „Sport traži novaca i vremena, ali novce i vrijeme možeš potrošiti i u birtiji, stvar je odabira…“

2015-04-25-11-53-21Osim sportskih sati, Pakrac mu ne može ponuditi društveni život na zagrebačkoj razini pa nas je zanimalo požali li katkad za zagrebačkom špicom? „Ne, stvarno ne, ostvario sam se potpuno ovdje i u poduzetničkom i u društvenom smislu i ne bih to više mijenjao.“
U Pakracu mu se sviđa lagani ritam života, ono što mu nedostaje i što misli da bi dobro došlo gradu je bazen. Ne skup i ne velik – čisto sportski, 25 – metarski koji bi bio komercijalno isplativ, pa tada ne bi morao, kao nedavno, zimsku školu plivanja sa suprugom Daliborkom voditi na daruvarskim bazenima.
Bazena će biti ili neće…možda i važnija od toga je spoznaja da i danas postoji netko tko u našem zavičaju vidi perspektivu, uloži vlastiti novac i lako zaboravi Zagreb. Valjda čovjek sa strane vidi nešto na što smo mi koji ovdje živimo, samosažaljivi i uronjeni u depresiju odavno postali slijepi…

 

 

Podjelite na društvenim mrežama...
Share on Facebook1Tweet about this on TwitterShare on Google+0Pin on Pinterest0Share on LinkedIn0Print this pageEmail this to someone