LEONARDO LUKSETIĆ: More i brod – budućnost Slavonca s pakračkog asfalta

LEONARDO LUKSETIĆ: More i brod – budućnost Slavonca s pakračkog asfalta

Piše ovako nepoznati moreplovac: „More i brod je osjećaj koji ti stvori grop u želucu kad se na aerodromu opraštaš od svojih najmilijih, kad pogledaš u oči mater, oca, brata,sestru, curu i vidiš kap u oku u kojoj se nalazi sva ljubav patnja i tuga ovog svita jer znaju da te neće vidit ko zna koliko i pitat će se iz dana u dan di si, kako ti je i jesi li sritan…“

„Nisam vam ja s 14 godina niti mogao, a niti znao reći što želim biti u životu“, na sličan način poput većine njegovih vršnjaka svoju priču započinje naš donedavni sugrađanin Leonardo Luksetić, o tome kako je već nakon osnovne škole napustio roditeljski dom i u Pomorskoj školi u Bakru pored Rijeke odlučio upisati eksperimentalni srednjoškolski program koji mu je nakon četverogodišnjeg školovanja donio zvanje tehničara za jahte i marine.

Uvodna rečenica djelomičan je odgovor na pitanje otkud Slavonac u Primorju, drugi dio odgovora leži u činjenici da Srednja škola u Pakracu i nema isuviše bogatu ponudu za vrlo dobre učenike poput Leonarda, koji sebe ne vide u gimnazijskom ili medicinskom programu, a još manje u ponuđenim obrtničkim smjerovima.

Avanturistički duh, kako priznaje Leo, tjerao ga je dalje. Kroz savjetovanje s roditeljima Tatjanom i Tomislavom kao zanimljivo rješenje ispostavilo se spomenuto riječko pa je Leo, zajedno s još jednim Pakračaninom Martinom Špelićem, već početkom rujna 2013. godine napustio roditeljski i uselio u Đački dom u Bakru. Tamo im je svojevrsni domaćin bio još jedan Slavonac, Leo Skender, Lipičanin iz 3. razreda brodostrojarskog smjera. Početni problemi adaptacije i nešto duži telefonski razgovori s roditeljima no inače trajali su relativno kratko. Dalje je bila stvar tehnike, Leo je danas završeni tehničar za jahte i marine…Budućnost mu je nautika i navigiranje.

„Susret s brodovima kako to možda neki zamišljaju kad je nautika u pitanju za školskih dana i nisam imao. Ono tipa daleka putovanja na teretnim ili putničkim brodovima… To slijedi tek sad, jer mi je cilj narednih mjeseci ukrcati se na jahtu ili kakav brod pa odraditi kadeturu ili asistenturu. To je obvezan period uhodavanja novih članova posade, a i prva stepenica u časničkoj hijerarhiji bez koje nema napretka“, priča Leo i objašnjava da se na ukrcaj čeka određeno vrijeme te da se na jahti (plovilo od 12- 90 metara) odjednom nalaze najviše dva kadeta i rade pripravničke poslove uglavnom vezane za palubu. Sve se to, kaže, mora proći, a nakon 1,5 godine napornog rada steći će čin 3. časnika. Nakon toga potrebno je još nekoliko radnih godina da bi došao do statusa 2. časnika što bi bio i maksimum u časničkoj hijerarhiji koji može dostići bez fakultetske naobrazbe.

„Prvo što želim naglasiti da posao na brodu nije za svakoga. Upoznao sam ljude koji su imali završene fakultete pa nisu mogli opstati i raditi na brodu. Ipak je to druga psihoza, odvojen život, morske bolesti, strah i rizik koji je nužno prisutan, ljudi sa svih strana svijeta i njihove kulturološke navike… Primjerice, na brodovima su kuhari često Filipinci. Iako pripremaju hranu za sve na brodu, potrebna je i određena multikulturna svijest. Tolerancija na svim razinama. Mnogi nisu za to. Možda nisam niti ja, nadam se da ću se nakon ukrcaja uvjeriti u suprotno“.

Kaže onaj s početka priče: „More i brod je kad se popneš uz skalu i pogledaš nepoznata ispijena lica s kojima ćeš morat provest minimalno 6 miseci i koji postaju tvoja nova obitelj. More i brod je kad se probudiš vikendon, sidneš na bitvu oko 7-8 uri navečer, gledaš u horizont i sitiš se da se prijatelji doma taman spremaju za vanka i zamišljaš di će ić i šta će radit i kako će in bit i misle li na tebe…“

Leo naglašava problem odvojenosti od obitelji, jer ugovori na brodu su višemjesečni pa se zna dogoditi da si na putu po 6 ili više mjeseci… Opet, posao je zato odlično plaćen. Priča da je plaća kapetana broda (nužna fakultetska naobrazba) između 15 i 20 tisuća eura. I dok plovi i dok je na kopnu – bez razlike. Takvi ugovori koji kombiniraju plovidbu i boravak na kopnu izvrsno su plaćeni, a Leu koji će sutra biti 2. časnik (treći čovjek na brodu) plaća će dosezati i nekoliko tisuća eura.

Dok čeka ukrcaj na kakav brod, novostečeno znanje ove je godine po prvi puta i kvalitetno unovčio. Pronašao je oglas i prijavio se sezonski kao skiper na turističkoj polupodmornici. Zapovijeda malim plovnom priobalnim vozilom punim turista, vozi ih radnim danima, a oni za taj gušt plaćaju po 80 kuna za 45 minuta vožnje. „Radi se o posve sigurnom plovilu bez dubinskog zarona, zato se i zove polupodmornica. Kabina je ostakljena sa svih strana kako bi turisti uživali u priobalnom podmorju…“.

Neugodnih iskustava, tipa klaustrofobičnih ispada ili mučnina uvijek ima, što samo potvrđuje da nestabilno ploveće tlo nije za svačiji želudac. Isto je i s brodovima…

“Ma ništa nije problem dok si mlad. To je osnovno, raditi ovaj posao dok si mlad, jer kad dođe obitelj teže padaju i duga odsustva, a i više nisi sam, netko te kod kuće čeka, stres je veći, a rizik uvijek isti“.

Planira li se dodatno obrazovati? Fakultet? Redovan, kaže, ne. Postoji tečaj u Splitu koji košta nekih 40 tisuća kuna, ali se u 3 mjeseca polože potrebni ispiti. No, dok dođem do svog maksimalnog dometa 2. časnika već će zaraditi dovoljno novca da i to isfinancira. Naravno, ukoliko izdrži asistenturu i kao moreplovac se potvrdi najprije sebi.

Živjeti se vrlo kvalitetno može i s činom 2. časnika. I tu su višemjesečne prekooceanske plovidbe pa se kroz ugovore može odlično zaraditi. Tim više što se na brodu i nema gdje spiskati novac pa takva plovidba dođe i kao određena štednja. Godine takvog rada pristojno će oplemeniti bankovni račun. Što dalje? Hoće li se vraćati u Pakrac?

Uvijek ću se vraćati u svoj grad

Uvijek ću se vraćati, no hoću li se vratiti ovdje teško je reći. Većina školskog društva također se razišla po Hrvatskoj. Ja se vidim na moru, nakon nekih 15 godina plovidbe koliko sam si isplanirao da bi bilo dovoljno za spokojan život, uživat ću u životu. Ako ne postanem moreplovac, radit ću na kopnu kao skiper – kapetan malog broda.

Turizam, kaže, cvjeta i u toj grani pomorstva itekako ima kruha, jer vremena starih kapetana su ipak prošla i moramo prihvatiti činjenicu da svi radimo za novac i goste ne smijemo tretirati kao što je to nekad bilo, nego im uvijek nuditi nove sadržaje pa i plovne. Ako znamo da je skiper neophodan na svakom takvom malom plovilu jer upravlja njime, ali i preuzima odgovornost, onda vam je jasno da je budućnost ovog zanimanja sasvim izvjesna.

Mi ćemo mu samo poželjeti jedno – mirno more, Leo..

Podjelite na društvenim mrežama...
Share on Facebook0Tweet about this on TwitterShare on Google+0Pin on Pinterest0Share on LinkedIn0Print this pageEmail this to someone