HLADOVINA U PAKRAČKOM LISTU Danas novinar, jučer konobar, sutra projekt menadžer

HLADOVINA U PAKRAČKOM LISTU Danas novinar, jučer konobar, sutra projekt menadžer

Godine 2014. na zahtjev gradskih vlasti moj poslodavac Poduzetnički centar Pakrac je oživio hotel “Pakrac“. Radi što manjih početnih troškova, na prijedlog tadašnje direktorice, mi novinari Pakračkog lista, smo dobrovoljni prihvatili da povremeno „izbijemo“ smjene na šanku i ujedno prihvaćamo goste. Tako je mene u prosincu, petak, dan prije (prvog) otvaranja Veteranskog centra u Lipiku, što je učinjeno reda radi za potrebe predizborne kampanje tadašnjeg predsjednika Ive Josipovića, zapala popodnevna smjena u kojoj sam zaprimio članove  klape HRM “Sveti Juraj“, razdijelio im ključeve i simpatične i dobro raspoložene dečke poslužio kavom.

Drugog dopodneva oni su pjevali na otvaranju Centra, a ja slikao i uzimao izjavu od Predsjednika. U manje formalnom dijelu sam se ponovo sreo s dečkima iz klape pa me jedan od njih upitao što radim ovdje s diktafonom i fotoaparatom, zar nisam konobar. Samo sam mu odgovorio da je to duga priča jer zaista nisam vidio smisla objašnjavati.

Ovoga sam se sjetio u povodu prekjučerašnje sjednice Gradskog vijeća u kojoj je raspravljajući o radu moga poslodavca vijećnik iz SDP-ove kvote Neven Garača, nakon što je primijetio da je lani došlo do pada fizičkog obima poslovanja uključujući i Pakrački list,  predložio da novinari pišu projekte za natječaje.

Pravo vijećnika na mišljenje i izražavanje je skoro pa neograničeno (osim mržnje i nasilja). No, teško mi je kao novinaru ne reagirati. Po meni, povrijeđena su neka temeljna načela modernog društva (potreba za obrazovanjem) i bar dvije struke, ali najviše treća – njegova jer je kao magistar znanosti i predavač na Visokoj školi za menadžment u turizmu i informatici u Virovitici, gdje je čak i prodekan, ili je bar to bio kada sam lani u studenome imao s njim poveći intervju.

Povrijeđeni su novinari jer njegova izjava sugerira, a on sigurno nije jedini koji tako misli, da tamo nakon što se malko raducka ujutro, ostatak radnog dana vlada hladovina pa bi to trebalo zamijeniti nekim drugim zadacima (zašto ne u javnim radovima?).

Ilustracije radi, intervju u jučerašnjem broju Lista s Markom Barčanom, objavljen na tri strane, sadrži u sebi 16.753 tipografska znaka bez praznina (svaki dodir s tipkovnicom). Ako ste jako vješti s tipkovnicom kucate oko 300 znakova u minuti, a takvih je malo. Da bi tako vješti prekucali intervju, naravno bez greške, trebat će vam 56 minuta. Nevještima i puno, puno više.  Tko ne vjeruje neka proba. No, novinari tekstove ne prekucavaju, oni ih osmišljavaju, upućuju se u materiju, idu na teren, fotografiraju, logički, gramatički i pravopisno ih oblikuju, grafički prelamaju bilo na portalu bilo za tiskano izdanje. Nekada vijest od 20 redaka i jednom fotografijom zahtijeva i nekoliko sati rada. Naravno za sve to je potrebno i neke škole ili bar dugotrajno iskustvo rada u redakciji.

Ovakvim razmišljanjem, naglašavam ne usamljenim, radi čega i pišem ovaj tekst, povrijeđeni su i svi oni koji pišu projekte, nazovimo ih projekt menadžerima. Da bi to bili najčešće su završili fakultet i nakon toga se, na tko zna koliko seminara, morali dodatno educirati i stalno pratiti što se događa na tom području jer je materija vrlo živa.

Uvaženi vijećnik je ipak ovim izjavom najviše povrijedio svoju struku – predavača na visoko obrazovanoj ustanovi. Ako stečeno opće i stručno znanje nije bitno za kvalitetan rad, što će nam onda i fakulteti i više škole i predavači na njima.

Izjava gospodina Garače me još više iznenađuje, i čini osobno usmjerenom, jer prateći njegov vijećnički rad, sada već u drugom mandatu, znam da se i te kako zalagao za gradske studentske stipendije i za rad naše pakračke visoko obrazovne ustanove. Što će nam stipendije i što će nam visoka škola, ako znanje za obavljanje nekog posla nije bitno?

Ako je tako, s obzirom na kroničnu nestašicu liječnika, nakon što novinari Pakračkog lista odrade taj dio posla, napišu jedan ili dva projekta, možda odrade koji sat u komunalnom pogonu, mogli bismo ponekad navratiti i u bolnicu i odraditi koju operaciju.

Kad jedan prodekan visoko obrazovne ustanove o struci, znanju i diplomi misli tako, nije teško za pretpostaviti što o tome misle svi oni koji su u svom obrazovanju stali znatno niže.

No, unatoč tome siguran sam da liste čekanja za moje liječničke usluge ne bi bile dugačke. Doktor je ipak doktor, a novinar i projekt menadžer može biti svatko, poručeno nam je u petak iz gradske vijećnice.

 

Podjelite na društvenim mrežama...
Share on Facebook0Tweet about this on TwitterShare on Google+0Pin on Pinterest0Share on LinkedIn0Print this pageEmail this to someone