DUŠKO KLIČEK: U mirovinu idem zadovoljan, ali ne i nespreman

DUŠKO KLIČEK: U mirovinu idem zadovoljan, ali ne i nespreman

S prvim danom iduće godine u mirovinu  nakon 44 godine radnog staža provedenog u Pakracu odlazi 66-godišnji Duško Kliček, posljednjih šest godina ravnatelj HCK Pakrac, prije toga novinar-urednik i direktor  u „Pakračkom listu“, zaposlenik gradske uprave, u slobodno vrijeme autor  brojnih knjiga povijesne tematike, sportski djelatnik. Mjesec dana pred umirovljenje s njim razgovaramo o svim tim segmentima njegove cjeloživotne aktivnosti, ali i o planovima u umirovljeničkim danima. 

Kroz tako bogat radni i ostali život gdje ti je bilo najljepše?

Da pojasnim čitateljima: tvoje obraćanje s Ti nije baš novinarski poželjno, ali, to je moja želja, jer smo dvadeset godina radili zajedno.

U svakom poslu koji sam radio nalazio sam lijepe i privlačne stvari i – jednostavno uživao, jer, svaki od njih mi je donio mnogo toga lijepog i zanimljivog, svaki mi je donio brojna poznanstva koja sam koristio i oplemenjivao tijekom svih godina mog rada. Imao sam sreću da niti jedan posao nije bio kancelarijski, nego je svaki bio vezan uz rad s ljudima, uz teren. Mogu reći da nema naselja na području Pakraca i Lipika u kojem nisam bio; malo je šumskih putova kojima nisam prošao i malo je događaja kojima nisam prisustvovao.

Posebno mi je bilo lijepo raditi kao novinar. Ponosan sam da smo u “Pakračkom/Lipičkom listu” zapisali 25 godina naše lokalne povijesti rata i poraća sve do današnjih dana, a reportaže o malim ljudima, našim poznatim i nepoznatim sugrađanima su, jednostavno odraz, moje osobnosti. Da ih nisam napisao mislim da bi u mom životu ostala velika praznina. Nitko neće moći pisati o prošlosti Pakraca i Lipika, a da ne otvori stranice naših novina. Osoba sam, kako se to kaže, starijeg kova, i smatram da su vijesti na raznim portalima prolazne – danas jesu, a sutra ih više nema. Ono što smo mi zapisali, ti Darko, i ja, ostaje za budućnost.

Crveni križ ipak vrhunac

Crveni križ je ipak vrhunac mog rada. Vjerojatno je Netko htio da me nagradi na kraju radnog vijeka i dade mi posao u kojem ću moći dokazati svoju humanost, ljudskost i ljubav prema ljudima što sve nosim u sebi kao trajnu vrijednost  iz roditeljske kuće.  Dobio sam priliku do pokažem i svoje organizacijske i menadžerske sposobnosti i da za samo pet i pol godina podosta toga izgradim, obnovim, uredim i dogradim na objektima u vlasništvu GD CK Pakrac. Ta prilika da radim u Crvenom križu mi je došla kao neka životna nagrada, kao životno priznanje za način na koji sam živio. Dobio sam priliku da pomognem potrebitima  da ne budu gladni, da odu besplatno na more, da Crveni križ doista bude Crveni križ – jer rijetko je tko otišao od nas, a da mu barem nekako nismo pomogli. Dobio sam priliku da stvorim uvjete za ugodan boravak u Dječjem odmaralištu, u Domu starih, da pomognem starima, da kroz javne radove zapošljavam mlade i odrasle nezaposlene… Dobio sam priliku da na djelu pokažem da imam dušu  i osjećaj prema siromašnima, starima i bolesnima. Vjerujem da nikoga nisam razočarao. Dobio sam priliku da ponešto materijalno ostavim Pakracu i Lipiku i, bez lažne skromnosti, vjerujem da sam, uz pomoć zaposlenika i članova Skupštine i Odbora koji su mi vjerovali, u tome uspio.

Nikada nisi radio izvan Pakraca. Kako to i jesi li zažalio?

Nisam nikada zažalio, iako sam početkom sedamdesetih godina imao priliku otići u Švicarsku ili Njemačku. Ja sam primjer kojem trebaju težiti Pakrac i Lipik, a to je: dati mladom čovjeku posao, naravno i njegovoj supruzi, sigurnu i redovnu plaću i osigurati  društvenu infrastrukturu kako bi mogao sudjelovati u svakodnevnom životu naselja u kojem živi kroz rad u nekim klubovima, udrugama, društvima. Ja, ali i većina mladih početkom sedamdesetih godina, sam sve to dobio čim sam završio Pedagošku akademiju 1971. godine. Dobio sam posao u Narodnom sveučilištu, ali sam s druge strane igrao rukomet za gradski klub punih 15 godina, nogomet u NIK-u, bio sam nogometni sudac, član Predsjedništva Nogometnog saveza, predsjednik “Hajduka” i član uprave, a kao osmoškolac sam bio i član kazališta, dakle i glumac, na Pilani i u Pakracu. Mogu slobodno reći da smo se Pakrac i ja  uzajamno voljeli i poštivali i dali jedno drugome i dušu i srce. Ponosan sam na to i mislim da smo i Pakrac i ja takvom ljubavlju zadovoljni.

Želio bih da se i danas stvore uvjeti za takav život mladih ljudi i svoga grada i da nam mladi ostanu, ali i da se uključe u društveni život i da ga svaki dan dograđuju i oplemenjuju kao što su to mladi činili u moje vrijeme. Tada se ostaje kod kuće. Mojoj generaciji nije trebala Irska.

Kada si za svoju plaću mogao kupiti najviše materijalnih dobara?

Teško mi je to reći, ali znam da sam od moje prve tri plaće 1971. godine kupio mojoj majci perilicu za rublje. Skromne plaće, jer pripadao sam srednjem sloju građana, su bile dovoljne za skroman život pun obiteljske sreće, prijatelja, druženja… Od naših plaća (suprugine i moje) smo izgradili kuću, promijenili nekoliko automobila, ponešto proputovali, proživjeli mnogo toga lijepog – dovoljno za jedan život.

Želim i ovo reći:  odmah nakon vjenčanja u kolovozu 1972. godine supruga je “podigla” kredit u “Budućnosti” za kupovinu minimalnog namještaja za iznajmljenu sobu. Od tada, pa do ožujka 2017. godine kada nam istječe posljednja rata kredita za uređenje okoliša  obiteljske kuće – supruga i ja nismo bez kredita. Nismo imali niti bogate roditelje niti tetku u Americi pa smo sve stvorili sami. Na naše zadovoljstvo.

Posljednjih šest godina si proveo kao ravnatelj GD HCK Pakrac. Da li je GD HCK sada materijalno i kadrovski bogatiji nego kada si došao?

Vratio bih se na intervju koji sam za “Pakrački/Lipički list” dao 4. studenoga 2011. godine, na početku mog mandata. Tada sam rekao da više neće biti mjesta improvizacijama u Gradskom društvu Crvenog križa Pakrac. Najavio sam završetak odmarališta na Viru i stvaranje boljih uvjeta u Domu starih u Marinom Selu. Sve ono što sam obećao – izvršio sam u potpunosti, pa i znatno više. Ima li što ljepše i bolje?

Završen je objekt Dječjeg odmarališta na Viru koji sada prima u solidnim smještajnim uvjetima oko 700 osoba godišnje. Kapaciteti su rasprodani gotovo za sezonu unaprijed. U odmaralište smo uložili oko 1,1 milijun kuna vlastitih sredstava. Nemamo dugova. Sve je plaćeno.

Veliki graditeljski posao

Na putu smo prema kraju legalizacije objekta, jer plaćamo u obrocima vodni doprinos i naknadu za zadržavanje objekta u prostoru.

U Domu starih u Marinom Selu su uređenost objekta i odnos prema starim osobama podignuti na višu razinu. Našim učešćem postavili smo termo izolaciju i plastičnu stolariju što omogućava energetsku i  financijsku uštedu. Vrijednost projekta je 440.000 kuna.

Također u Domu smo postavili kolektor – pročistač otpadnih voda vrijedan ukupno oko 300.000 kuna. Uređen je okoliš, postavljena je ograda, klizna dvorišna vrata, opločene su neke prostorije i kuhinja, odijeljene prostorije za skladište i glavnu sestru, zamijenjen krov na dijelu Doma te postavljen natkriveni prolaz prema praonici rublja.

Uz izdatke za redovno održavanje svih objekata, ukupna ulaganja u zadnjih 5,5 godina koliko sam bio na čelu GD CK Pakrac su oko 2 milijuna kuna. To su ogromni novci, a što je najvažnije – nismo nikome dužni. Ako me pitate odakle toliki novci, ne bih znao reći, ali, radilo se mnogo i moglo se. Kada sam došao u CK naš dug je bio prema dobavljačima oko 170.000 kuna, a sada je oko 120.000 kuna što smatram velikim uspjehom. Već u idućoj godini se može očekivati daljnje smanjenje dugovanja tim prije što će biti otplaćen kredit koji GD CK opterećuje već 7 godina s oko 330.000 kuna godišnje.

I pored svih tih ulaganja i obveza, plaće zaposlenika su povećane za 13 do 15 posto,  isplaćivan je redovno regres te sva davanja temeljem prava iz Kolektivnog ugovora.  Prosjek plaće 26 zaposlenih je nešto više od 4.000 kuna.

Želim reći i ovo: u godinama prije mog dolaska godišnji proračun GD CK Pakraca je bio od 3,2 do 3,5 milijuna kuna, a od 2012. godine, prve cijele godine mog mandata, pa do danas – proračun je oko 4,1 milijun kuna.

Što još izdvajaš iz rada GD CK?

Moram priznati da se zbog obveza oko izgradnje, dogradnje, uređenja, saniranja i sličnih brojnih velikih i malih građevinskih poslova i popunjavanja kapaciteta –  nismo mogli  dovoljno posvetiti temeljnim zadaćama Crvenog križa: volonterima, mladeži, aktivnostima prema potrebitima i slično.

Dovođenje u red naših objekata i unapređenje ustroja, jer bavimo se ljudima a ne stvarima, odnijelo nam je mnogo vremena i novaca. Smatram ipak da smo   zadovoljili temeljnu zadaću Crvenog križa i da smo mnogima pomogli i bili među prvima kada je trebalo pomoći drugima (poplave, eksplozije, požari). Obilazili smo stare i nemoćne i na tome, u suradnji sa Zavodom za zapošljavanje, zaposlili dvadesetak osoba; dijelimo odjeću, obuću, ponekad dio namještaja, pakete hrane. U posljednje tri godine podijelili smo oko 250 tona jabuka i mandarina.

Ovdje bih posebno istaknuo primjerne odnose s dobrovoljnim vatrogasnim društvima Pakraca i Lipika, jer smo se često našli na istom poslu u kojem su vatrogasci  znali da se na našu pomoć mogu osloniti.

Kod nas 5 do 8 učenika kuharske škole ide na praksu, a sedam  mladih kuhara je kod nas odradilo ili odrađuje stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa.

Kroz razne oblike javnih radova kod nas je od 6 do 8 mjeseci radilo dvadesetak nezaposlenih, a u suradnji s Ministarstvom pravosuđa petnaestak osoba je u programu rada za opće dobro.

Da si bio u prilici kretati s HCK-om iz početaka da li bi sve ovo gradio?

Prije svega moram reći da je većina djelatnosti našeg CK proizvod rata i ne zamjeram tadašnjoj tajnici Ljubici Lipušić što je kretala u to. Čak, naprotiv, zbog njezine upornosti danas u GD CK Pakrac radi 26 osoba.

Ipak, ono ratno i poratno vrijeme nije za usporedbu s današnjim. Danas se i drugačije razmišlja i drugačije radi. Ono što je bilo napravljeno mi smo dogradili i uredili i nastavili smo gdje je Ljubica stala.

Međutim, sigurno ne bih gradio Dom za stare osobe  u Marinom Selu koji je od Lipika udaljen 23, a od Pakraca 28 kilometara, Ako bi se već išlo na Dom, gradio  bih nešto u blizini. Samo troškovi prijevoza zaposlenika iznose oko 50.000 kuna godišnje. Gdje je tu računica? Isto tako, ne vjerujem da bih gradio objekt za ljetovanje kapaciteta oko 700 gostiju u tri mjeseca na otoku koji nema niti vodu niti kanalizaciju i gdje velike napore i sredstva ulažemo da zadovoljimo sve higijensko-tehničke uvjete. Na našu sreću, do sada se ništa nije dogodilo, a to potvrđuju i inspekcije koje nas obilaze.

Koje su najdohodovnije djelatnosti  i „šlepa“ li jedna drugu?

HCK treba pomagati, a ne zarađivati

Jedinstvena smo ustanova i nisam dopuštao podjele po radnim jedinicama, jer jedno vrijeme “vuče” nas jedna, a drugi puta druga. Do jučer je “vukao” Dom Marino Selo, a nekoliko zadnjih godina je to Vir. Kao humanitarna udruga ne poslujemo s dobiti, nego ga usmjeravamo na humanitarne djelatnosti i pomoć ljudima. Hranimo besplatno svaki dan u prosjeku desetak osoba. Dobit od pučke kuhinje jedva podmiruje jednu plaću i režije. Ali, s ponosom kažem da nisu toliko jeftini obroci, vjerojatno dvadesetak ljudi ne bi svaki dan jelo, jer s mjesečnim prihodom od 800 kuna teško se može živjeti.

Program kojim smo kroz 8 mjeseci zaposlili 8 žena koje obilaze i pomažu stotinjak starih i nemoćnih osoba ne donosi nam niti jednu kunu. Plaće osigurava HZZ, a Grad Pakrac ostalo. Da smo gledali na našu zaradu, onda niti ovaj, ali i još neke programe ne bismo niti započinjali.

Uzeli smo to, jer smo mi Crveni križ i to je bio moto mog rada za svih pet i pol godina  u ovoj udruzi. Trebamo pomagati, a ne zarađivati. To sam do danas održao i na to sam ponosan.

Zakonodavac sve više tih aktivnosti usmjerava na tržište. Prijeti li opasnost da HCK ostane bez nečega?

Uvijek postoji takva opasnost, ali, nama takvu djelatnost za sada omogućava Zakon o Crvenom križu za koji niti ne znaju neki inspektori koji nam dolaze u nadzor. Korisnici prehrane i ljetovanja su  članovi Crvenog križa i to je po zakonu. Oni koji su na tržištu ne provode humanitarne programe kao mi, ne hrane nikoga besplatno, ne šalju nikoga na ljetovanje besplatno, ne dijele hranu i robu besplatno, ne distribuiraju voće, a sve to nas košta. Što će donijeti sutra, vidjet ćemo.

Kakvu kadrovsku strukturu ostavljaš nasljednicima?

Kadrovska struktura nije doživjela po broju zaposlenih nikakve promjene, ali, vjerujem da će oni koji ostaju prepoznati moj “rukopis” u objektima, u uređenom okolišu, na hodnicima, u ophođenju s korisnicima i gostima. Vjerujem da će zadržati moj moto da je čovjek u prvom planu, a mi svaki dan radimo s ljudima. Ako to ne prepoznaju, onda više nećemo biti Crveni križ.

Vjerujem da će naslijediti barem dio moje upornosti da ono što naumim – to i napravim, naravno, sve na zakonit način.

Što je najveći problem HCK?

To je, svakako, saznanje da ne možemo pomoći svima kojima bismo trebali. Jer, kako reći čovjeku koji ima 800 kuna mjesečnu novčanu pomoć da ne može besplatno jesti? Ili kako ne dati jesti ljudima čije su ionako male mirovine – opterećene kreditima, ili kako ne dati besplatno jesti obitelji koja na lijekove svog člana dade najveći dio svojih prihoda. U takvim slučajevima se nisam dvoumio – hranili smo i besplatno hranimo takve ljude. Siguran sam da nisam pogriješio, kao i u slučajevima kada smo besplatno slali djecu i odrasle na more.

Ti humanitarni problemi su i najveći problemi Crvenog križa, jer su potrebe velike, a sredstava je malo.

Lipik nema svoje gradsko društvo. Treba li na ovom području uopće još jedan HCK?

Znam za ideju Lipika, ali ne bih se želio miješati u politiku. Smatram da smo premale sredine da svaka ima sve svoje. Ovaj Crveni križ može i mora biti i ostati jedna udruga dvaju gradova, pa i s imenima obadva grada ako treba, a ako nešto ne valja, ili bi moglo i trebalo biti bolje, s čime se slažem, treba sjesti i porazgovarati. Ovaj Crveni križ je sve sam stvorio – vrijednim radom i odricanjem zaposlenika koji su jedno vrijeme radili doslovce za brašno i šećer, a ne za novce, a plaću dobivali na kapaljku i stalno se odricali da se dođe do ovoga gdje je GD CK Pakrac danas. To sada cijepati, u vrijeme kada se rješavamo kredita, kada su Vir i Dom starih puni i prepuni i kada GD CK Pakrac (može i Lipik) treba postati jedna od uspješnijih i financijski neovisnih udruga na ovom području – mislim da nije najbolja odluka. Umjesto jednog uspješnog čimbenika mogli bismo dobiti dva siromaha.

Kakva je bila suradnja s gradonačelnicima i gradovima te središnjicom u Zagrebu?

Imao sam sreću da su gradonačelnici Lipika i Pakraca pozorno pratili moj rad u GD CK, i na početku mog mandata financijski nam pomogli. Pomogla mi je i potpora gospode gradonačelnika Huške i Haramije u odluci da se Vir ne proda nego da se uredi i postane tržišno neovisan i uspješan. Danas je financijsko učešće gradova Lipik i Pakrac svega 3,58 posto našeg ukupnog proračuna (oko 4,1 milijun kuna).

Suradnja je dobra i sa sadašnjim gradonačelnicima. Za mene kao građanina sa 66 godina, “petlja” kao granica između Pakraca i Lipika ne postoji, niti će ikada postojati i zato smatram da ova dva naša mala grada s malim brojem stanovnika i sa zajedničkom prošlosti, sadašnjosti i budućnosti moraju, uz uvažavanje razlika i osobitosti – ići zajedno.

I središnjica HCK u Zagrebu je pozitivno ocijenila i moj, i rad GD CK Pakrac u cjelini, pozitivno i to dokazala produživši mi mandat na još dvije godine, iznad moje starosne godine za odlazak u mirovinu. To mi je veliko priznanje i na to sam ponosan.

Da li je poznat nasljednik?

Da. To će odlukom Odbora biti Danijel Pavlović, kojega treba potvrditi Glavni odbor Hrvatskog Crvenog križa.

Da li si mu spreman pomoći, bar u početku?

Svakako. Pa moje iskustvo, poznanstva, radne navike i sve ovo što sam do sada napravio ne smiju stati mojim odlaskom. Moja pomoć, ako ju novi ravnatelj prihvati, značit će nastavak kontinuiteta, što jedino može koristiti našem Gradskom društvu. Osim toga, pet i pol godina rada u jednom okružju nije malo. Ni kada sam otišao iz “Pakračkog/Lipičkog lista” nisam prestao biti novinar, pa ni sada neću prestati biti volonter Crvenog križa.

U mirovini obitelj i knjige

Poznat si i kao autor brojnih knjiga na povijesne pakračke teme? Hoće li u mirovini biti više vremena za daljnja istraživanja i pisanja?

Naravno da će biti više vremena. U mirovinu ne idem nespreman. Imam brojnu obitelj – šestoro unučadi i njima želim  posvetiti više vremena. Morat ću naći vremena za uređenje okućnice, za travnjak i voćke, ali i za moje knjige. Trenutno završavam knjigu o povijesti pčelarstva.  Pri završetku je i  knjiga o povijesti sporta Pakraca i Lipika. Iako sam posebno ponosan na monografije Pakraca i Lipika, na knjigu o povijesti obrta i doseljenju Talijana u ove krajeve – knjiga o povijesti sporta zauzet će u mom srcu, uz monografiju Grada Pakraca – “Ulicama našeg grada”,  posebno mjesto.

Odrastao sam u Pakracu, 65 godina živim u njemu, godinama sam slušao priče, pjesme, anegdote o njemu, upoznao svaku ulicu, mnoge njegove stanovnike i sve to zapisao u monografiji što smatram, uz reportaže “Ljudi i život”, mojim životnim spisateljskim djelom.

A, knjiga o sportu je moja ljubav, jer godinama sam bio sportaš, a moj otac je vodio i mlade nogometaše i rukometaše tako da će ta knjiga, koja će imati oko 400 stranica i oko 700 fotografija, a izaći će 2017. godine, biti posvećena i njemu, ali i Ivi Bariću, Peri Plavšiću, Mili Ivanoviću, Martinu Kovačiću, Predragu Perkovu, Ljubomiru Popadiću, Antunu Brkašiću, Nikoli Šimiću, Marijanu Prohaski… i mnogim drugima koji su veći dio svog života  posvetili pakračkom i lipičkom sportu.

Sigurno je da ću, ako me zdravlje posluži, pisati i monografiju NK “Hajduk”, o kazalištu na Pilani, o pilanskoj šumskoj željeznici i još koječemu.

Sigurno je jedno: u mirovini mi neće biti dosadno, jer Pakracu i Lipiku još ponešto toga mogu dati.

Podjelite na društvenim mrežama...
Share on Facebook0Tweet about this on TwitterShare on Google+0Pin on Pinterest0Share on LinkedIn0Print this pageEmail this to someone