BLANKA PETROVEČKI: 26 GODINA BEZ ZAROBLJENOG SINA Samo da mu imam gdje zapaliti svijeću

BLANKA PETROVEČKI: 26 GODINA BEZ ZAROBLJENOG SINA Samo da mu imam gdje zapaliti svijeću

 

Sutra u Pakracu obilježavamo 26. obljetnicu početka Domovinskog rata. Koliko nam je važan ovaj dan svjedoči i priča o pakračkoj obitelji Petrovečki koja je u stvaranju hrvatske države platila najveću cijenu.

 

… „Noćas sam lijep san sanjao, da sam na krilu mog tate spavao…kako je lijepo i toplo bilo, kako je meko tatino krilo“…

…napisao je u sklopu školskog rada, još tamo početkom stoljeća, mladi učenik Petrovečki. Danas 26 – godišnjak,  Marijan mu je ime, nazvan je po ocu, jednoj od prvih žrtava Domovinskog rata koji je nestao u noći 19. kolovoza 1991. godine, zarobljen od srpskih paravojnih formacija, dojučerašnjih prijatelja koje je samo nekoliko sati ranije počastio za rođenje sina kojeg nikad neće vidjeti.

Od tog kobnog dana pa sve do danas o sudbini Marijana Petrovečkog – Nune ne zna se ništa. Iako proteklo vrijeme, a prolazi već dvadeset i šesta godina, priziva realnost i gasi nadu, majka Blanka, danas 79 – godišnjakinja, ne odustaje od potrage. „Nema gdje nisam bila, nema s kim nisam razgovarala, no i dalje nema rezultata. Bila sam u Novom Sadu, Banja Luci, Neumu, Vukovaru, Rovinju, Osijeku, razgovarala sam sa Srbima, s Albancima, s našim bivšim logorašima – sve bez rezultata“. Trećinu je života potrošila, prevrnula nebo i zemlju u potrazi za bilo kakvim znakom ili signalom koji bi ponudio trag …no, ne nada se više svome Nuni, želi jedino da mu se pronađu posmrtni ostaci i da ga se dostojanstveno sahrani.

„Sve što danas želim je da mogu otići sinu na grob i zapaliti svijeću. Možda će netko ovo pročitati pa se smilovati i pomoći da ga pronađemo. Nije to moj Marijan zaslužio, posvjedočit će tome svi koji su ga poznavali, a znaju to i njegovi krvnici, gdje god bili“.

…“oteli su djetinjstvo moje, ranili srce majčice moje, rasplakali bakine oči, ona se nada da ćeš nam doći“…

Zadnji put Blanka je sina vidjela na Veliku Gospu 1991. godine, obećao je doći do majke baš na dan kad je zarobljen. Sudbina je umiješala prste i poslala ga na posao iako, kaže Blanka, te noći nije trebao raditi. Nekoliko godina kasnije prema priči svjedoka D.U., koji je te noći s njim zarobljen pa pušten i potom prešao na srpsku stranu, Marijan je po zarobljavanju završio u logoru Bučje, a potom je nekoliko dana kasnije kad je vožen na navodnu razmjenu vjerojatno i ubijen. Prema riječima bivših logoraša koji su ga tih dana sreli u logoru, bio je vedrog duha i optimističan koliko se optimističnim u takvoj situaciji moglo biti „Noćas sam sanjao kako jedem kruh i mast, rekao sam vam da će sve biti dobro i da će nas razmijeniti!“, rekao je ostalim logorašima na dan kobnog odlaska šumarijskim kombijem u nepoznato.

Lokacija vjerojatne četničke egzekucije do danas je nepoznata. Božidar Petrovečki, Marijanov stariji brat, od prvih je dana aktivan u potrazi. Još početkom rata koji ga je zatekao u Prištini gdje je radio kao vojno lice, saznavši da mu je brat zarobljen pokušavao je putem svojih veza, vezica i poznanstava ishoditi bratovo puštanje. Čvrsto obećanje nadležnih da će ga dovesti kroz koji dan avionom u Prištinu nije se ostvarilo i počela su razna izgovaranja, odugovlačenja i laganja. „Tad sam se prvi put uplašio najgoreg i shvatio da tu nema pomoći. Odmah sam sa suprugom otišao u Hrvatsku i priključio se postrojbama MUP-a, a potom i tadašnjeg ZNG-e.

Danas tvrdi da je izgledna lokacija, gdje bi se posmrtni ostaci mogli nalaziti, nedaleko glavne požeške prometnice, bliže selu Koturić. Ondje su bili s raznim istražiteljima, no unatoč vidljivim tragovima oštećenja od prekopavanja tla do ekshumacije i samog točnog lociranja još nije došlo. Božidar nije zadovoljan radom institucija po pitanju nestalih. „Dojma sam da se najviše angažmana pokaže u vrijeme godišnjica, koje su tad i medijski dobro popraćene pa je to motiv ljudima zaduženim i dobro plaćenim za taj posao da se malo više angažiraju po pitanju nestalih. Ovako je sve ostalo na nama – obiteljima kojih se to jedino i najviše tiče. Pomirio sam se s tim da mi je brat ubijen, ne vjerujem u ratna zarobljeništva od dvadeset i šest godina – nije to film, ali ne mirim se trenutnim stanjem koje je takvo da nema obilježen grob i svoj mir, ovdje kod kuće gdje mu možemo zapaliti svijeću“.

Iz Pakraca i okolice se traži još dvadeset i dvije nestale osobe, a do danas ih je pronađeno svega desetak.

„Krvnike tvoje stići će zaslužena kazna za tvoju patnju i našu bol, a ja ću te vječno voljeti, dragi tata moj“…

…završio je svoju pjesmu dječak koji oca nikad nije upoznao, čiji zagrljaj nikad nije osjetio.

 

Podjelite na društvenim mrežama...
Share on Facebook268Tweet about this on TwitterShare on Google+0Pin on Pinterest0Share on LinkedIn0Print this pageEmail this to someone