ANITA DAŠEK, PEDAGOGINJA SREDNJE ŠKOLE PAKRAC Djecu osposobljavamo za samoobrazovanje

ANITA DAŠEK, PEDAGOGINJA SREDNJE ŠKOLE PAKRAC Djecu osposobljavamo za samoobrazovanje

 

Od ove školske godine pakračka srednja škola jedna je od 26 u Hrvatskoj u kojoj se u tri prva razreda provodi „Škola za život“. Što je novo u eksperimentalnoj školi, koliko se ona razlikuje od klasične, pitali smo Anitu Dašek koja je već 23 godine pedagoginja u Srednjoj školi Pakrac, ujedno i koordinatorica ovog projekta.

Osim toga, razgovarali smo o potrebi za dopunjavanjem obrazovnih zanimanja, tragičnim samoubojstvima učenika u prošloj školskoj godini, pritužbama učenika i profesora, izrečenim pedagoškim mjerama.  

Kako se odvijala edukacija za ovaj eksperimentalni program?

Sva edukacija se odvija posredstvom interneta i uglavnom se zasniva na čitanju ponuđenih materijala, a zatim na rješavanju problemskih zadataka. Takav vid edukacije prolaze svi koji sudjeluju u eksperimentalnom programu. Edukacija nije završena, riječ je o procesu koji traje i trajat će i dalje. Sve je počelo u travnju ove godine. Postoji portal „Loomen“ gdje svi profesori imaju svoju šifru koja im omogućuje pristup i putem koje se u virtualnim učionicama odvija edukacija. Stručni suradnici, dakle pedagozi, psiholozi, defektolozi imaju također pristup takozvanoj virtualnoj učionici za stručne suradnike. Koncept je zamišljen tako da nastavnici na nivou cijele Hrvatske međusobno surađuju i da ta suradnje rezultira detaljnim kurikulumom i razrađenim temama i metodama. Nastavnicima je ponuđen samo okvir, a oni ga zajedno popunjavaju. Puno je tu truda i dodatnog rada od strane nastavnika.

U eksperimentalni program uključeno je 26 srednjih škola. Pakračka je u programu prisutna s tri prva razreda: gimnazija, fizioterapeuti i građevinski tehničari. Što je kod njih drugačije u odnosu na razrede koji su upisani lani?

Razlika je u količini gradiva koja je predviđena za savladavanje u prvom razredu. Profesorima je dano više slobode u osmišljavanju obrade pojedinih tema. Ujedno, mogu odlučiti koliko vremena posvetiti određenoj temi i metode koje će pri tome koristiti. Akcent je na suradničkom učenju, na timskom radu, na kreativnom rješavanju problema, a manje na suhoparnom usvajanju činjenica. Ova godina je eksperimentalna i svi sudionici procesa uče zajedno i jedni od drugih. Novost su i međupredmetne teme koje su integrirane u postojeće predmete i zahtijevaju međusobnu suradnju profesora.

Ostaju li i dalje ocjene od jedan do pet?

Naravno, tu se ništa nije mijenjalo. Nije se mijenjao Pravilnik o ocjenjivanju koji je nama temeljni dokument. Nije se mijenjala satnica. Prisustvovanje nastavi je i dalje obvezno i strukturalno se nije ništa promijenilo. Moje mišljenje je da je u našoj školi kurikularna reforma samo nastavak onoga što naši profesori već rade. Mi već godinama radimo po tzv. suvremenim metodama i nitko više ne radi samo „frontalnu“ nastavu. Kao pedagoginja već godinama potičem korištenje različitih metoda u nastavi koji od učenika zahtijevaju samostalnost te potiču razmišljanje i suradnju. A ova reforma se temelji na tome.

Imaju li učenici i dalje udžbenike i bilježnice?

Imaju i dalje bilježnice. Jer bilježnice ne služe nužno za pisanje činjenica nego za vođenje bilješki, za izradu umnih mapa, za pisanje ključnih pojmova, ideja i sl. Udžbenici su počeli stizati za profesore, ali učenici ih još nisu dobili. Nadamo se da će se to uskoro riješiti. Udžbenici su za ovu generaciju besplatni, što nije mala stvar u roditeljskom budžetu. Očekujemo uskoro dolazak i udžbenika u digitalnom obliku koji bi trebali biti tekstualno širi od ovih tiskanih za koje nastavnici kažu da su šturi. No, u svemu tome naglasak je da je udžbenik samo pomoćno sredstvo u postizanju ishoda učenja. On je preporučen, ali ne mora, niti bi smio, biti jedini izvor znanja. U ovoj reformi je akcent dan na digitalne izvore i korištenje IKT-a u nastavi.

Jesu li isti nazivi predmeta kao lani?

Isti su. Metodologija bi trebala biti drugačija. Drugačije posložene tematske jedinice, manje činjenica, a više razmišljanja i kreativnosti.

U toj reformi naša škola trebala je biti praćena s materijalnim sredstvima u vrijednosti od 157.000 kuna. Što je od toga do sada realizirano?

U reformu bez udžbenika i tableta

Ništa, osim što su odrađene određene pripreme. Svaki nastavnik je imao mogućnost izabrati s ponuđene liste ono što mu nedostaje u izvođenju nastave za njegov predmet. Naša škola je poprilično dobro opremljena s projektorima i drugom takvom opremom tako da to nismo birali. Neki su uzeli laptope, neki razne mjerne uređaje za laboratorije i slično. No, još ništa nije isporučeno, kao niti tableti koji je trebao dobiti svaki od učenika u eksperimentalnom razredu pri čemu njihova vrijednost ne ulazi u ovih 157.000 kuna koliko je namijenjeno za opremanje škole. Tablete očekujemo uskoro. Njih će trebati konfigurirati, računalno pripremiti učenicima za upotrebu. Dakle, tehničkih problema ima. Nama je najveći problem spora internetska veza u školi. Bez brze internetske veze sve ovo neće moći biti odrađeno. Nisam tehnološki stručnjak pa ne mogu komentirati i objašnjavati. Rečeno mi je da je tehnički problem što su optički kablovi za brzu vezu došli do bolnice i čekamo da se taj proces nastavi. Tek kada se to riješi moći ćemo raditi onako kako je to zamišljeno i koristiti sve resurse koji nam se nude.

Sve to zvuči dobro, ali da smo sada u lipnju. No, mi smo na polovini rujna i iza nas su već dva tjedna nastave. Nije li sve to kasno?

Kasno je, i moja procjena je da nam je trebala još ova školska godina da se sve te predradnje poslože kako treba, pa da iduće godine krenemo pripremljeni. Ovako se sve rješava “uz put“. Najveći je problem što su nastavnici trenutno preopterećeni. Početak godine je i onako stresan, a uz reformu to sve još dobiva novu dimenziju. Znam da ljudi misle da su prosvjetari tri mjeseca na godišnjem odmoru. No, srednjoškolski nastavnici nisu na godišnjem odmoru.  Ovog ljeta su radili jako puno: birali su se udžbenici, rješavali zadaci, usavršavali se. Sada u rujnu, kada inače ima jako puno administrativnog posla, nastavnici moraju jako puno učiti, rješavati zadatke i zajedno osmišljavati nastavni program. Najveći problem predstavlja precizno definiranje ishoda te vrednovanje koje još visi u zraku, a bez toga nema kvalitetnog pomaka.

Kako su profesori reagirali? Je li bilo otpora?

Nije. Mi se kao škola nismo morali prijaviti, ući u to, ali smo se na to odlučili jednoglasno jer smatramo da je to dobro za razvoj naše škole, a time i grada. I da je dobro da u to uđemo dok je još u eksperimentalnoj fazi i da učimo svi zajedno.

Jesu li učenici svjesni da su oni dio eksperimentalnog programa?

Jesu, i učenici i roditelji.

U drugoj godini nema povratka na staro?

Ne bi trebalo biti, ne samo u drugoj godini nego sve do državne mature koja mora biti prilagođena ovom programu kroz koji će učenici prolaziti tijekom cjelokupnog srednjoškolskog obrazovanja. Nastavnici sada doista puno rade na tome i na to troše dodatno vrijeme i energiju da bi tu reformu proveli kako treba i bilo bi doista šteta da se sve to odbaci.

Spomenuli ste državnu maturu koja je za četiri godine i to sada izgleda daleko. No, doći će to kao i prijemni ispiti za fakultete gdje će se učenici iz eksperimentalnog programa „sudariti“ s onima koji se obrazuju na klasičan, dosadašnji način. Tko će tu biti u prednosti?

Naravno da ja sada nemam na to odgovor, ali je valjda svima jasno da će se i tako važni dijelovi obrazovnog procesa, kao državna matura i prijamni ispiti na fakultetima, morati prilagoditi ovom eksperimentalnom programu kako niti jedna strana ne bi bila hendikepirana. Ako ta obrazovna vertikala nije povezana i prohodna onda ova reforma nema smisla.

Imaju li roditelji učenika uključenih u eksperimentalnu nastavu dodatnih obveza?

Ne, nemaju. Dapače, program je koncipiran na što veće osamostaljivanje učenika. Želim naglasiti da je naš i dosadašnji sustav bio dobar. No, vremena se mijenjaju, ljudsko znanje i potrebe su sve šire i u skladu s tim promjenama mora ići i obrazovanje. Cilj je da naučimo djecu gdje mogu pronaći informacije i kako se sami mogu obrazovati i usavršavati jer svijet i znanja napreduju nevjerojatnom brzinom i mladi moraju biti osposobljeni da se mijenjaju, uče i prate promjene. Zanimanja za koja ih danas obrazujemo možda za par godina uopće neće postojati i oni moraju biti na to spremni.

Više puta ste spomenuli dodatni rad profesora. Hoće li oni koji rade u eksperimentalnom dijelu biti dodatno nagrađeni?

Za sada ne. Priča se o nekim prekovremenim satima. No, model još ne postoji. Nažalost, dosta je toga, kada je u pitanju reforma, u zraku.

Jesu li predviđene neke mjerne stanice, primjerice u studenom, kako bi se vidjelo što je postignuto u prva dva mjeseca i slično?

Ne, za sada nije. Općenito, u našem školstvu ne postoji razrađen sustav vanjskog vrednovanja što je po meni manjkavost. Sve je ostalo, posebice kada je u pitanju strukovno obrazovanje,  na samovrednovanju. Koliko je vlastita ocjena sebe realna, naravno da je uvijek upitno. Trebali bi nas nekoliko puta obići timovi iz Ministarstva koji će nam biti pomoć i podrška ako imamo pitanja. No, za sada o tome nemamo konkretne informacije.

Okrenimo se malo i ostatku škole. Broj učenika iz godine u godinu drastično pada. Trećeg rujna zajedničkim prvim satom krenulo je 410 učenika, što je za 26 manje nego lani, što se ponavlja već petu godinu. Zabrinjava li to zbornicu?

Pad broja učenika zabrinjava zbornicu

Naravno da zabrinjava. Lani nismo uspjeli upisati građevinske tehničare i to je odmah manja tjedna satnica nastave. A satnica je nastavnicima propisana. Mi radimo sve što je u moći škole da upišemo učenike u programe koji su nam odobreni. Idemo okolo po osnovnim školama, predstavljamo naše programe, propagiramo školu. Koristimo i facebook. No, činjenica je da smo u Slavoniji koja se odseljava. Odlaze van cijele obitelji, pa s njima i naši učenici. Neka zanimanja više nisu atraktivna i treba se teži novim. Mi smo tražili dva nova zanimanja. Jedan je bio medicinski kozmetičar za koji su djeca, osmaši naše županije,  iskazali interes. Drugi je bio fasader. Ministarstvo nam je odobrilo fasadera koji se nije pokazao toliko atraktivan, ali smo ipak uspjeli upisati toliko da pokrenemo razred. Nažalost, medicinskog kozmetičara za koji je bio veći interes nismo dobili, mada to ne izlazi i sfere našeg zdravstvenog usmjerenja kojeg imamo. Doista ne mogu komentirati takvu odluku Ministarstva.

Prošlogodišnja analiza Pakračkog lista pokazala je da se više mladih Pakračana obrazuje u Daruvaru nego u Pakracu.  Jedan od evidentnih razloga za to je u činjenici da mladići od 15 godina koji su završili osnovnu školu s vrlo dobrim uspjehom, ako ne žele upisati gimnaziju ili zdravstveni smjer, nemaju u Pakracu što upisati i onda upisuju razna tehnička zvanja u Daruvaru. Je li se razmišljalo da se ta rupa popuni sa zanimanjima koje su atraktivne toj populaciji?

Nitko ne želi biti majstor

Jesmo. Naša anketa je pokazala da postoji dosta interesa za zanimanje računalnog tehničara. Međutim, to zanimanje je izvan obrazovnih područja koje mi obrazujemo i za to trebamo dobiti odobrenje i Županije i Agencije i ministara. Pokušali smo sa medicinskim kozmetičarom što je iziskivalo zapošljavanje tek jednog dodatnog čovjeka i nije prošlo, pa je samo po sebi jasno da bi novo obrazovno područje bilo još teže. Razmišlja se da za iduću školsku godinu tražimo računalnog tehničara jer smo svjesni da nemamo, osim zdravstvenog, drugih atraktivnih zanimanja. Trogodišnja to više nisu jer učenici ne vole upisivati trogodišnja zanimanja. Rekla bih možda, ne toliko učenici koliko ih ne vole njihovi roditelji, a s druge strane učenici koji završe osnovnu školu s dobrim uspjehom najčešće nisu za četverogodišnje srednje škole. Nažalost, trend je takav da nitko ne želi biti majstor i stoga su naši takvi razredi prazni ili u najmanju ruku poluprazni. A naša škola je jednim dijelom temeljena na takvim krasnim zanimanjima kao što je soboslikar, stolar. Na zanimanja s kojima se može otvoriti obrti i koji se traže. Građevinske tvrtke za zanimanja koje mi školujemo daju učenicima stipendije i po tisuću kuna mjesečno tijekom školovanja i opet nema zainteresiranih kandidata.

Zbog zdravstvene struke, gledajući po porijeklu odakle nam dolaze učenici, naša škola je više regionalna nego pakračka.  Vide li se u rezultatima, ponašanjima, svakodnevnim navikama nekakva razlika između pakračke djece i djece koje dolaze u Pakrac iz drugih sredina?

Prva dva razreda medicinske struke su općeobrazovna i rekla bih dosta teška. Stoga djeca uglavnom postižu vrlo dobar ili dobar uspjeh i tu, u odnosu na njihov rezultat iz osnovne škole, nema nekih većih razlika.

Što se tiče ponašanja, nama djeca iz ovog bazena uglavnom dolaze iz nekog poluurbanog okruženja i s njima doista nemamo nekih većih problema za razliku od većih urbanih sredina. Postoje problemi s kojima se možemo nositi. No, iz ovog slavonskog područja dolaze zaista dobra djeca.

Ono što je problem su različiti kriteriji kod ocjenjivanja u pojedinim osnovnim školama. Usuđujem se reći da su pakračka djeca kod upisa zakinuta jer za isto znanje dobivaju manje ocijene u odnosu na neke osnovne škole u manjim mjestima. Nama se znalo dogoditi da su neki odlični učenici iz seoske osnovne škole, dolaskom u našu srednju medicinsku pali razred, a u isto vrijeme neki naš vrlo dobar učenik se nije uspio upisati.

Inače, primjećujem da je kod naših učenika sve manji interes za upis u medicinsku školu i sada ih u svakom od razreda ima samo po nekoliko, dok su puno prisutniji učenici s požeškog kraja.

Je li primjetljivo da današnji srednjoškolci, za razliku od onih prije tridesetak godina, dolaze iz porodica s velikim imovinskim razlikama? Nose li djeca skupu brendiranu garderobu, koriste li skupu tehnologiju poput mobitela i slično?  

Ne, ne primjećujem. U našoj školi je sve to prosječno. Nitko ne odskače. Čini mi se da niti nemamo djece roditelja s nekim ekstremnim prihodima. Valjda takvi djecu upisuju u privatne škole u Zagrebu. Isto tako, nisam primijetila da je netko ekstremno loše obučen.

Od djece sa strane približno ih je pola u domu, a pola su privatno podstanari. Pratite li rezultate djece radi usporedbe ovih koji stanuju u domu u odnosnu na ovu koja su privatno?

Takvu detaljnu analizu ne radimo, ali se djeca prate. Roditeljima čija su djeca u privatnom smještaju, naročito ako su u podstanarstvu gdje nema svakodnevno prisutnog stanodavca, skrećemo pažnju da obrate više pozornosti jer dijete od 15 godina bez nadzora tijekom cijelog radnog tjedna ipak nije baš zgodna praksa. Znamo da je praksa da je četvrtak dan za izlaske jer se petkom ide kući, pa se može sav preostali džeparac potrošiti četvrtkom navečer. Primjećujemo to i petkom ujutro na nastavi. Nije da nam djeca dolaze alkoholizirana, ali umorna. I na to smo roditeljima skretali pažnju.

Lani ste u vidu samoubojstava učenika imali dva takva tragična slučaja što je pojava koja se ne pamti. Jeste li ikada saznali pozadinu toga?

Tragična samoubojstva  

Niti mi niti policija nije došla do nikakvih saznanja da su ta dva samoubojstva imala ikakvu pozadinu. Ni oni niti mi nismo pronašli ništa zajedničko. Oni su došli u Pakrac iz dva posve različita i međusobno udaljena grada. Bili su vrlo dobri učenici trećeg i četvrtog razreda, bez ikakvih značajnih problema. Dapače, bili su vrlo omiljeni u svojim razredima, veseli. Obojici sam predavala, jedan mi je na dan ubojstva pisao i test. Stoga sam poznavala oba i nikada niti za jednog od njih ne bih pomislila da su u stanju tako nešto napraviti.

Je li se o tome razgovaralo kasnije na nastavi?

Kada se tako nešto dogodi nastava stane, ne taj ili drugi dan, nego tjedan dana. Naročito u pogođenim razredima. I nastavnicima je teško u takvim trenutcima. Niti oni ne znaju kako postupiti. Zato u Ministarstvu postoji tim za krizne intervencije. U oba slučaja su došli, bili su u tim razredima, razgovaralo se s učenicima. Nije se pomelo pod tepih.

Osim u ta dva slučaja, je li još bilo intervencije ili kontakata s policijom radi učenika?

Bilo je zbog konzumiranja droge. U pitanju je bila marihuana. Iako su me kontaktirali, nažalost, povratne informacije nema. Škola uvijek odradi svoje i prema Centru za socijalnu skrb i prema policiji, ali rijetko dobivamo kvalitetnu povratnu informaciju.

Prije par godina Zavod za javno zdravstvo provodio je dobrovoljno testiranje na droge. Jeste li dobili povratnu informaciju i je li to ponovljeno?

Ne, nemamo povratnu informaciju. Postoji akcija Zavoda nazvana „Zdrav za pet“. U sklopu toga policija dolazi s edukativnim predavanjima o drogama, ali ih informira uglavnom o sankcijama i kaznama. Učenici su inače jako dobro informirani o štetnosti droga po zdravlje.

Koliko je sada, prije početka eksperimentalnog programa, prisutna izborna nastava?

Realna izborna nastava je prisutna samo u gimnaziji. Na kraju nastavne godine provodim anketu što bi učenici htjeli dogodine slušati pod izbornom nastavom. Naravno, ograničeni smo brojem i ne možemo provoditi izbornu nastavu za jednog ili dva učenika. Po razredu imamo dva izborna predmeta, obično je to latinski jezik, biologija, matematika, engleski.

Koliko je prisutan vjeronauk?

Dostupan je u svim razredima, osim kod trećih, četvrtih i petih u medicinskoj struci, s mogućnošću izbora između vjeronauka i etike. Više ih ide na vjeronauk.

Tehnologija je sve više prisutna u našim životima. Koliko su mobiteli prisutni kod srednjoškolaca?

Mislim da ih imaju svi. Naravno da na nastavi moraju imati utišan ton i ne mogu sa javljati. No, koriste se i na nastavi. Neki profesori ponavljaju gradivo koristeći kahoot. Profesor na računalu napravi test pitanja, a učenici se posredstvom mobitela logiraju i pritiskanjem tipki biraju odgovore. Djeci je to jako zabavno, a profesori na taj interesantan način ponove gradivo.

S kakvim problemima kod pedagoginje dolaze učenici?

Ima tu svega. Na početku školske godine uglavnom su to učenici koji se u startu nisu prilagodili. Nedostaje im obitelj. Dolaze radi prelaska iz programa u program, zbog problema s drugim učenicima, zbog problema u učenju. A ponekad jednostavno jer im treba netko da ih sasluša.

Žale li se na profesore?

Uglavnom preko predstavnika razreda ili dođe sam razrednik da me izvijesti o problemu u razredu. Učenike uvijek potičem da ako s nečim nisu zadovoljni to trebaju izraziti i pokušati promijeniti. Mi nismo rigidna škola. Potičemo učenike da se bore za sebe i da se uvijek može razgovarati i naći način kako da nešto riješimo.

Žale li se profesori na učenike?

To više rješavamo kroz razredna vijeća mada niti toga nema puno. Naša djeca, u usporedbi s većim sredinama, su stvarno krasna. Nije da nema problema. No, sve je to rješivo.

Dolaze li roditelji?

Isto vrlo rijetko. U svim prvim razredima obiđem roditeljske sastanke, predstavim se i dam im sve kontakte poput telefona, maila. No, javljaju se vrlo rijetko.

Imate li djece s posebnim potrebama?

Imamo, oni imaju pravo na izravni upis. Za sada nemamo potrebe za asistente, ali ima potrebe za edukacijama jer nemamo niti psihologa, niti defektologa.

Jeste li imali pedagoških mjera?

Jesmo, njih uvijek ima, ali ne i najtežih poput isključenja. Uglavnom završavaju na ukoru razrednog vijeća, a razlog su neopravdani izostanci. Nismo imali slučajeva bilo kakvog divljačkog ponašanja, nasilništva. Imali smo lani i nešto mjera radi neprimjerenog korištenja interneta. No, ništa značajnije.

Podjelite na društvenim mrežama...
Share on Facebook0Tweet about this on TwitterShare on Google+0Pin on Pinterest0Share on LinkedIn0Print this pageEmail this to someone