50 GODINA BRAKA BOŽICE I BAĆE MILAKOVIĆA Opet bismo sve ponovili!

50 GODINA BRAKA BOŽICE I BAĆE MILAKOVIĆA Opet bismo sve ponovili!

Emotivno i radosno bilo je protekle nedjelje na proslavi 50. godišnjice braka Božice i Stojana – Baće Milakovića održane u nazočnosti članova šire obitelji i prijatelja u pakračkoj pizzeriji Neapolitano…

Davne 1963. godine tada osnovnoškolci Božica i Baćo nisu niti slutili da će priča školskog novogodišnjeg dočeka 62./63., iz koje su sutradan izašli kao par, doživjeti proljeće 2019. godine i proslavu 50 godina braka zasnovanog pet godina kasnije – 29. ožujka 1969. godine.

Skromni kakvi jesu nisu željeli nešto pretjerivati sa slavljem…“Htjeli smo sami nešto organizirati, no sin Zoran i kćerka Snježana su pronašli valjda tisuću razloga zašto to nije dobra ideja i na kraju nas uvjerili da zlatni pir obilježimo tek skromnim zajedničkim ručkom u pakračkoj pizzeriji“, otkriva nam Božica.

Nasuprot tome, naravno u režiji Snježane i Zorana, na licu mjesta dočekala ih je poveća grupa najdražih gostiju, većinom članova obitelji, pripadnika četiri generacije na čelu petomjesečnom praunukom Eneom Špelić koji su im došli čestitati na ovako visokim brojkama.

„Što reći osim da smo bili šokirani, pozitivno naravno“, kaže Božica i dodaje kako ih je, uz sve čestitare, posebno oduševio obiteljski album koji su dobili na dar. Album obuhvaća dvjestotinjak kronološki poredanih fotografija i svojevrsni je presjek pola stoljeća zajedničkog života. Vrjedniji utoliko, jer je obiteljska arhiva Milakovićevih uništena i nestala još za ratnih dana, a za izradu je poslužila ona Božičinog brata Zdravka Babića, danas umirovljenog pakračkog učitelja.

Do službene 50. su dogurali lako. Božica je 44 godine radnog vijeka od prvog do zadnjeg dana odradila u katastru dok je Baćo svoj proveo u pakračkoj trgovini obuće „Planika“ te u „Konstruktoru“. Brak im je donio kćer Snježanu i sina Zorana, oni im u suradnji sa zetom Davorom i snahom Dajanom podarili unučad Gordana i Gabrielu te Tina i Franka, dok je Gordan otvorio i četvrti naraštaj spomenutom, tek rođenom Eneom.

„Slobodno mogu reći da živimo za djecu i imamo sreću da smo cijelo vrijeme njima okruženi. Znaš, vole se vlastita djeca, tu nema govora, no unučad se voli drugačije. Oni nas danas drže na životu“, objašnjava Baćo sve onako vjerno pokazujući kako izgleda kad ih dvoje postavi u krilo i začuje „deda moj“. Osim doze terapije te vrste, o zdravlju brinu i kroz zajedničke šetnje, iako je šetnja možda prelagana riječ za pješačke pohode na Omanovac (put kroz šumu – oko 15 kilometara) pa ture do Lipika i po Lipiku (11 km) koji nude respektabilne numeričke vrijednosti za ljude u osmom desetljeću života.

U šetnju kreću iz svog doma u Tomislavovoj ulici koji im je treća zajednička lokacija. Ranije su živjeli u Bolničkoj ulici, nakon koje su preselili u kuću u Kraguju iz koje su se sredinom devedesetih ponovo spustili u grad na današnju adresu. Ovdje su dovoljno blizu svojima da se s vremena na vrijeme sastanu, proslave kakav rođendan ili samo poljube unučad, a opet dovoljno udaljeni od svih da sami uživaju u komadiću intime onako kako najbolje vole i znaju.

A sve ove zajedničke godine svjedoče da znaju…

Podjelite na društvenim mrežama...
Share on Facebook0Tweet about this on TwitterShare on Google+0Pin on Pinterest0Share on LinkedIn0Print this pageEmail this to someone