100 GODINA POSTOLARSTVA U OBITELJI PAVLOVIĆ Utihnula i posljednja postolarska radnja

100 GODINA POSTOLARSTVA U OBITELJI PAVLOVIĆ Utihnula i posljednja postolarska radnja

Piše: Duško Kliček

Kada je 1818. godine na svečan način osnovan Mješoviti pakrački ceh, nakon što mu je dodijeljen „Kraljevski privilegium“, odnosno potvrda za rad, imao je upisanih 117 zanatlija u 26 zanata. Među njima bili su: čurčije, opančari i kazandžije, čižmari, pintari i kožari, sepedžije, sapundžije i licitari, lončari, sedlari, remenari…, kojih, razumljivo je, već odavno kod nas više nema, čak ni u nekoj turističkoj naznaci. Dvije stotine godina, ili, ljepše rečeno, dva stoljeća, preživjeli su kod nas samo brijači, pekari, krojači, mesari, zidari i, zahvaljujući najviše obitelji Pavlović – postolari, kojem je zanatu dugovječnost podarila obitelj Pavlović, baveći se njime točno 100 godina.

1918. Antun Pavlović otvorio 3 postolarske radnje

U Strossmayerovoj ulici, na početku nekadašnje ulice obrtnika, na broju 4, u prizemnom dijelu obiteljske kuće, još do neki dan bila je otvorena postolarska radnja treće generacije Pavlovićevih. Vodio ju je Josip – Zdravko, sin Antuna i unuk Antuna, dvojice pakračkih postolara koji su postolarski posao vodili više od 80 godina.

Antunov reklamni letak iz doba rada u Švicarskoj

Sve je počelo 1918. godine, kada je  iz Bjelovara stigao u Pakrac izučeni stolar Antun Pavlović i otvorio tri postolarske radnje: prvu u Rusiji (predjelu Pakraca „na Gavrinici“), drugu u glavnoj pakračkoj ulici u kući pored Stare gradske vijećnice, i treću u Bolničkoj. Kako kaže Marijan, također unuk i sin gore spomenute dvojice Antuna, koji se nešto više bavi obiteljskom povijesti, djed Antun je imao u tri radnje 24 šegrta (naučnika), a kada je smanjen posao, u jednoj radnji su radila četvorica kalfi i 2 šegrta. Djed je vodio radnju, uzimao narudžbe i krojio materijal za cipele.

Koliko je u ono vrijeme postolarski zanat bio tražen, kao i mnogi drugi, najbolje govori podatak da je na području Pakraca i Lipika bilo početkom tridesetih godina 33 postolara i to: 16 u Pakracu, 5 u Lipiku, 4 u Španovici, 3 u Antunovcu, te po jedan u Poljani, Gaju, Badljevini, Prekopakri i Ožegovcima.  Pored postolara, u Pakracu je bilo, između ostalih obrta, i 7 stolara, 3 fotografa, 13 krojača i 6 krojačica, 4 bačvara i tako dalje. Zanimljivo je reći i to da je u školskom razredu postolara bio u školskoj godini 1919./1920. čak 21 učenik.

Osim šusteraja, djed je bio, kao i većina pakračkih obrtnika kroz povijest, aktivan u društvenom životu grada – bio je svirač u Sokolskoj limenoj glazbi i član Dobrovoljnog vatrogasnog društva Pakrac. Od trojice sinova – sva trojica su izučila zanate: Stanko za šnajdera (krojača), Ferdo za frizera, a Antun za postolara, nastavljajući obiteljsku tradiciju.

Opera u postolarskoj radnji

O Antunu postolaru, našem donedavnom suvremeniku, sinu Antuna koji je došao iz Bjelovara, pisali smo pod tim naslovom 1994. godine u našem Listu više kao o glazbeniku i štovatelju pakračke povijesti, nego o postolaru.

Antun je rođen 1924. godine, a već od svoje šeste godine je  „odrastao“ u očevoj radnji i bilo je tada logično da izuči za postolara i nastavi obiteljsku tradiciju. Tako je i bilo. Šegrtsku školu polazio je u Pakracu,  a pomoćnički postolarski ispit je položio 1941. godine za što je morao izraditi donji dio cipela  i spojiti s gornjim. Majstorski ispit je položio 1953., izradivši za tri dana „lohane“ cipele.

Diploma oca Antuna

Uz postolarsko umijeće, koje je u ona vremena bilo daleko, daleko složenije nego danas, otac Antun  je na sina Antuna prenio ljubav prema glazbi i prema vatrogastvu.   Završio je trogodišnju glazbenu školu u „Hrvatskom domu“, svirajući u „Sokolskoj“, a poslije Drugog svjetskog rata u Gradskoj glazbi“. Bio je vatrogasac, za vrijeme rata služio je u domobranskim postrojbama, prošao je Križni put od Pakraca, preko Maribora, Siska, Skoplja i Prištine i nazad. Pod tim teretom i negativnim biljegom za tadašnji poredak,  vratio se u Pakrac i otvorio postolarsku radnju. Svirao je čak pet instrumenata, a koliko je volio glazbu najbolje svjedoči podatak da je nakon vjenčanja 1946. godine kupio radio.  Radeći u svojoj postolarskoj radnji, u Njemačkoj postolarski posao, ili u „Jedinstvu“ u Pakracu kao poslovođa u šusteraju, uvijek ga je pratila glazba. I dok je prebirao po špicplehima, šuneglima, potkovicama i klinčićima… bilo je kod njega gotovo pravilo da su se  uz zvukove mašina, brusilica ili čekića čule u pozadini popularne melodije, operne arije, pa i Verdijeva Aida…

Josip nastavlja tradiciju

Posljednji postolar iz obitelji Pavlović, pa, možemo reći, i posljednji pakrački izučeni postolar, je Josip, danas umirovljenik, najstariji sin Antuna i Marije. I on je odrastao uz oca pomažući u radnji. Nije baš da je, kako kaže, volio taj zanat, ali ga je dobro upoznao i, kako baš nije imao sreće sa školom, postao je treći postolar u generaciji Pavlovića.

„Radio sam kao dijete s ocem u radnji najprije jednostavne poslove, a onda sve složenije. Ne tako rijetko  su  poslovi u radnji priječili igru ili odlazak u kino. Jednom prilikom mi je otac  rekao da čekićem udaram po koži kako bih ju omekšao za dalju obradu. Ja sam bio toliko bijesan, jer sam želio u kino, da mi je čekić ispao iz ruke i razbio prozor prema ulici. Naravno da je otac bio još bjesniji na mene, jer, kako je govorio, što bi bilo da je netko naišao i da ga je čekić udario…“, ispričao je tu zgodu Josip.

Naučio je Josip gotovo sve tajne postolarskog zanata, upijajući znanje i iskustvo svog oca, ili i djeda postolara. Savladao je i postolarski jezik u kojemu su prevladavali njemački izrazi. Tako je i Josip zabijao špicplehe, ainpidovao šilom, provlačio dretvu, herihtovao, nacvikavao, rezao u šreh, pa ajnlagovao i radio kedere…

Nakon završetka vojnog roka Josip nije vidio svoju budućnost u postolarskom zanatu pa je, poput mnogih drugih kruh potražio najprije u Njemačkoj, a potom i u Švicarskoj, kuda je otišao sa suprugom Jadrankom. Radio je u tvornicama za vojnu industriju, a potom je, pred kraj radnog vijeka, pet godina prije mirovine, odlučio otvoriti postolarsku radnju i vratiti se obiteljskoj tradiciji.

Povratak postolarskom zanatu

„Kupio sam  radnju u mjestu Aadorf, 50 kilometara od Schafhausena u kojem smo stanovali. To je malo mjesto, ali posla je bilo dovoljno, jer sam radio, obrađivao dijelove od kože, i za neke tvrtke. Bilo je lijepo i lagano raditi. Svi te poštuju, a za naručeni dio ili materijal čeka se dan – dva. Mogu reći da Nijemci i Švicarci dosta donose obuću na popravak neki čak isti par i po deset puta.  Seljaci su donosili radne cipele s drvenim đonom i mesinganim ojačanjima naprijed i sa strane. Njima sam stavljao i mijenjao gumene đonove.

Antun s majkom Marijom i suprugom Jadrankom

Tamo šustere cijene, potiču, a davanja su takva da i tebi dosta ostane. Budući da je otac radio u Pakracu, znao sam mu donijeti neki kompliciraniji posao ili tražiti savjet kako da nešto popravim. U takvim sam situacijama vidio koliko je znanja i iskustva stekao kroz godine rada“, ispričao je povratničku priču u postolarske vode Josip.

Odlaskom u mirovinu Josip se odlučio na povratak u Pakrac. Otac je još radio 2004. godine pa je Josip veće strojeve prodao, a manje dopremio u Pakrac. Prijavio je obrt, a posao je išao solidno.  Otac Antun je sve rjeđe silazio u radnju. Međutim, iz godine u godinu posla je bilo sve manje, pa je bilo mjeseci, posebno preko ljeta, da je u blagajnu ušlo tijekom mjeseca sam 100 kuna, a obveze je trebalo platiti. Vidio je Josip da od posla nema koristi pa je odjavio obrt i život sa suprugom Jadrankom nastavio na švicarskoj mirovini. Žive s majkom Marijom umirovljeničkim životom, ponešto gradeći i prerađujući u dvorištu, uz povremene radosti kada u posjet dođu iz Njemačke kćerka Maja, unučica Dolores i  zet Mario.

I postolari otišli iz Pakraca

Danas su strojevi u nekadašnjoj postolarskoj radnji Pavlovićevih, u Strossmayerovoj ulici, na početku nekadašnje ulice obrtnika, na broju 4, u prizemnom dijelu obiteljske kuće, utihnuli. Prekriveni su plastičnom folijom, samo da prašina ne pada po njima. Tek po koji puta ih Josip i danas pokrene da bi prijatelju ili poznaniku nešto zalijepio, zašio, ili popravio i tako na trenutak oživio stoljetnu tradiciju. Više ne tumpla, ne zabija špicplehe, ne ainpiduje  šilom, ne provlači dretvu, ne herihtuje, nacvikava, ne reže u šreh, niti ajnlaguje…, a otkako je otišao otac Antun, ne svira više ni radio u radnji, ne čuju se zvuci raznih melodija niti opernih arija.

Nakon  djeda Antuna i unuka Antuna, postolarsku radnju je zauvijek zaključao Josip i tako završio obiteljsku tradiciju dugu stotinu godina, a postolare poslao:  čurčijama, opančarima i kazandžijama, čižmarima, pintarima i kožarima, sepedžijama, sapundžijama i licitarima, lončarima, sedlarima i remenarima –  zanatima koji su već davno umrli.

Podjelite na društvenim mrežama...
Share on Facebook
Facebook
0Tweet about this on Twitter
Twitter
Pin on Pinterest
Pinterest
0Share on LinkedIn
Linkedin
Print this page
Print
Email this to someone
email